Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

24.01.2014.

Nastaše

Bol je bio sjena naše nutrine, tegobe stijena srce nam trla; tek zlatna grivna nebeska utrine kradom bi nam smieške slala. Jer: Istinu našu lažim su krili, čistinu Vjere sumnjom su rili i čojstvo naše zvierstvom su bili.... Ah,grozno je bilo,kad su oni bili! Pa i sad u hladu Slobode naše htjeli bi biti begovi i paše i ustaše.... Ismet Žunić,1942.

31.10.2010.

Nacionalni razvitak hrvatskih muslimana

U jednom ranijem broju "Osvita" prikazali smo osnovne smjernice političkog razvitka hrvatskih muslimana od samih početaka toga razvitka u modernom smislu te riječi pa do danas. Ovaj puta ćemo isto tako ukazali na glavne činioce, unutarnje i vanjske koji su utjecali na nacionalni razvitak hrvatskih muslimana, koji je razvitak u uskoj povezanosti s političkim razvitkom.

Ono što je glavno i u čemu su neumorni istraživači i nacionalni borci potpuno uspjeli i što je ostvarenjem Nezavisne Države Hrvatske konačno i definitivno u djelu provedeno je činjenica da se pitanje nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana definitivno raščistilo i bacilo s dnevnog reda kao sasma definitivno riješen problem. Tim je nastojanjima nedvojbeno utvrđeno da su naši muslimani Hrvati, pače najčistija hrvatska krv. I o tom se više nikada neće povući pitanje, jer su muslimani u cijelosti i praktično na djelu pokazali snagu svoje nacionalne svijesti svojom borbom i ogromnim žrtvama za svoju hrvatsku državu. Bolja im legitimacija za to ne treba. Zato mi, hrvatski nacionaliste - muslimani, više nikada ne dopuštamo diskusiju po tom pitanju, jer je ono definitivno riješeno, i to, hvala Bogu, onako kako je jedino ispravno i kako smo mi htjeli i borili se.

Za nas može bili zanimljiv samo povijesni razvitak te nacionalne svijesti muslimana i tome momentu je posvećen ovaj članak.

Jedna je osebujnost bosansko-hercegovačkih muslimana medu ostalim i to što se nacionalna svijest kod njih počela vrlo kasno buditi, kasnije nego i kod jedne skupine cjelokupnog europskog društva. Nasuprot tomu kod islamskog dijela hrvatskog naroda se ponajviše i ponajdublje zadržao regionalni osjećaj. Ovaj regionalni osjećaj kod bosansko-hercegovačkih muslimana ne znači samo osjećaj pripadnosti jednoj uskoj geopolitičkoj sredini, konkretno Herceg- Bosni, nego također i osjećaj snažnog domoljublja i patriotizma. Veliku snagu ovoga osjećaja bosansko-hercegovački su muslimani posvjedočili u mnogobrojnim prilikama svoga povijesnog iživljavanja. Ono je okarakterizirano mnogobrojnim uzrečicama koje su izražavale taj snažni osjećaj, a najpoznatija ona bošnjačka "S ramena ću glavu dati, a kamena jednog ne dam". Da je doista tako bilo, svjedoči nam povijest koja nas uči da u Hcrceg-Bosni nema ni jednog grma koji nije zalijevan krvlju koju su prolijevali Bošnjaci i Hercegovci stojeći hrabro na braniku svoje uže domovine Bosne ponosne.

Kad se s druge strane ima na umu sve one mnogobrojne okolnosti koje su bile upravljene na otkupljivanje nacionalnog osjećaja kod bosansko-hereegovačkih muslimana, onda nam ova činjenica postaje još značajnijom, a 1.1/log prekasnom razvitku nacionalne svijesti kod ovog dijela Hrvata - jasniji.

Bosna, kao zasebna državnu ivorevina u doba njezine samostalnosti stvorila |c jedan regionalni mentalitet koji se nije dao jednostavno mimoići i preko noći izmijeniti Preko četiristogodišnje iživljavanje u sferi Orijenta za vrijeme turskog gospodstva nije bilo u stanju nametnuti Bošnjacima ničega turskog. Što više ovo gospodstvo s izvjesnim težnjama za turskofilsku orijentaciju samo je još pospješilo jačanje osjećaja osebujnosti. Obzirom na to da je bosansko-hercegovačke muslimane spajao s Turcima osjećaj iste vjerske pripadnosti, ova činjenica postaje tim značajnija jer je bjelodano da vjerski momenat i danas imade vrlo veliku snagu, kojoj su se u ranijim stoljećima svi drugi osjećaji povinjavali. Historijski je, doduše, utvrđeno da Turci nisu bili agresivni u svojim nacionalističkim težnjama prema podjarmljenim narodima tako da je u našim slučajevima mržnja prema Turkušama kod nas bila upadnija nego turske nacionalističke tendencije.

Za vrijeme gospodstva Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini, ovim specijalno hrvatskim pokrajinama izvršena je preorijentacija bosansko-hercegovačkog pučanstva, posebno muslimana, u duhu Zapada i zapadne političke i kulturne orijentacije, koja je u svom duhu imala i znatno razvijenu nacionalnu svijest europskog društva. U Bosni međutim Podunavska je Monarhija onemogućila razvitak pravilne nacionalne svijesti propagirajući medu bosanskim pučanstvom posebnu bosansku nacionalnost, a strogo ometajući hrvatsku nacionalnu orijentaciju. Išlo se tako daleko da je do 1908. godine u Bosni bilo zabranjeno hrvatsko ime. Ovo je bez sumnje najvažniji razlog sporom razvitku nacionalne svijesti bosansko-hercegovačkog pučanstva, a posebno muslimana, jer je medu njima, kao nacionalno nesvjesnim, bilo utjecajnih i uglednih ličnosti koji su ovu austrijsku nacionalnu koncepciju prihvatili.

Za propagiranje "bošnjaštva" Austro-Ugarska i njezini predstavnici u Bosni nisu imali nikakve solidne niti znanstvene podloge, ali im je ona bila potrebna za učvršćivanje njihovog gospodstvu)ućeg položaja pa ju je trebalo nekako podržavali. I čim je Podunavska Monarhija organizirala svoju upravu u Bosni, počela je iznalaziti metode da bosanski element pridobije za sebe. Počela je od muslimana koji su u početku bili najnezadovoljniji s okupacijom i svim onim što je ona sobom donijela i koji su se vrlo leško snalazili u novim prilikama. Nije to bila ni laka slvar. Nakon četiristoljetnog iživljavanja u sferi Orijenla trebalo se lakorekuć preko noći okrenuli sto osamdeset stupnjeva na suprotnu stranu, koja im je svim svojim bila tuda pa čak i odvratna. Oni su bili strašno kažnjeni šio su cesarske trupe dočekali s oružjem u ruci. Mnogi njihovi prvaci otišli su na st i at ište. Zadavao se strah da se ne pojavi buna. Pored loga medu muslimanima sc javljala bojazan i za njihov ckonomsko-socijalni položaj, jer su se pronijeli glasovi da ćc kršćanska vlada oslobodili kmetove i pojedincima muslimanima oduzeli /.emlju. Ta neizvjesna situacija stvara tešku psihozu medu muslimanskim stanovništvom. S nepovjerenjem susreću nove gospodare.

Vlast je počela raznim akcijama da muslimane pridobije za sebe. Stvaranje "bosanske narodnosti" nije uspijevalo, a kad je počela iz Zagreba u Bosnu prodirali hrvatska svijest, ustalo se protiv svega što je u sebi nosilo u Bosni i Hercegovini hrvatsko obilježje. Zabranjena je bila hrvatska zastava, hrvatsko ime, grb i svaka i najmanja manifestacija hrvatstva.

Svaka akcija u pravcu naglašavanja identiteta Hrvata iz Bosne i trojednice bila je u zametku ugušena. Vlast je naročito pazila na opozicionalce iz Hrvatske. Tako su u zločinački album Ravnateljstva sarajevskog redarstva dospjele slike istaknutih članova Stranke prava koja je propovijedala radikalni hrvatski nacionalizam. Na prvom je mjestu slika dr. Ante Starčevića. Strogo se pazilo da se njegova nauka ne proširi u Bosni. Trebalo je samo reći da je netko Hrvat, pa da se dotični nade onkraj u/a. Stjepan Radić je iz Mostara dobio "peršup" u Metković, samo zato što je u jednom "hanu" prigovorio četi Srba kad šaku Hrvata nazvaše lopovima, što je spomenuo prekrasnu tadanju hrvatsku izložbu u Zagrebu kao sjajan dokaz hrvatske kulturne snage. Svi pravaški listovi Hrvatske bili su u Bosni zabranjeni. Tako se rad na hrvatstvu vrši isključivo na kulturnom polju preko raznih kulturnih ustanova. Cilj je bio politički: održanje i jačanje hrvatskih nacionalnih pozicija. I povijest hrvatskih kulturnih društva u Bosni i Hercegovini nije ništa drugo nego povijest borbe za afirmaciju hrvatskog imena u lim zemljama. Koje su političke ideje ispovijedali Hrvali u Bosni osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća lako je znati kad se ima na umu da je prvi nezavisni list u Bosni "Osvit" pisao u duhu Slarčevićeve Stranke prava. Tu ideologiju usvojila je većina katoličkog građanstva u Bosni i sva mlada generacija muslimana koja se nacionalno osvješćivala. "U Bosni se Slarčevićanslvo nije smatralo za političku stranku nego za opći hrvatski nacionalni pokret koji je razbuktao nacionalno oduševljenje i probudio uspavane snage. Sama ličnost Starčevića magično je djelovala na okolinu. Svima inponira njegov beskompromisni nacionalizam čist od svih klerikalističkih natruha i svega onoga što bi moglo pomutiti pravu blistavost nacionalne svijeti.

Starčević je bio u ličnom kontaktu s mnogim Hrvatima u Bosni koji su smatrali svojom nacionalnom dužnošću da pohodeći Zagreb, posjete Staroga. Njegova je popularnost i kod muslimana bila velika. Često su dolazili muslimani trgovci u Zagreb i tad bi rado polazili u posjete Anti Slarčeviću. Martin Lovrenčić u svojim uspomenama na Antu Starčevića kaže: Da se našao koji puta u bivšoj narodnoj kalani na Jelačićevu trgu s uglednim trgovcima muslimanima iz Cazina, Sanskoga Mosta i drugih mjesta pa ih na njihovu naročitu želju vodio u Starčevićev stan u Kukovićevoj kući. Tu su oni podulje najsrdačnije razgovarali s njim i upoznavali ga s odnosima u okupiranoj Bosni. Vidjelo se je koliki je ugled uživao taj voda Hrvata medu svjesnim bosanskim muslimanima. Za svakog posjetioca iz Bosne on je imao prijatne riječi. Hrvatima katolicima stavljao je na srce "iskren rad s muslimanima veleći da su oni (muslimani) najčišće naše krvi".

Hrvatski se je pokret naročito razmahao medu mladim muslimanskim generacijama.Većina studenata Šerialske sudačke škole u Sarajevu, odakle Izlazi prva muslimanska inteligencija, osjećaju se Hrvatima. Godine 1894. njih 18 bili su  pretplatnici  izdanju  "Matice  Hrvatske",  Pored  loga  mnogi preparandisti i gimnazijalci muslimanske vjeroispovjesti primali su "Maticu Hrvatsku". Stevan Žakula, dugogodišnji profesor na bosanskim srednjim školama ističe u svojim uspomenama iz log vremena hrvatsku orijentaciju te prve muslimanske inteligencije. "Sjećam se da je, kaže Žakula, na primjer, jedan takav đak državni činovnik mene lično ne možda u šali nego podpuno ozbiljno i u duhu Slarčevićeve doktrine smatrao i često nazivao Hrvatom pravoslavne vjere zato što sam rođen u Lici." Ta viđena ličnost kojoj Žakula ne navodi ime bio je Osman Nuri Hadžić.

On je 1894. god. izdao knjigu "Islam i kultura" u kojoj je odgovorio na izlaganja prof. Milana Nedeljkovića, o islamu i njegovom utjecaju na duševni život i kulturni napredak naroda. Tu se Hadžić često poziva na Starčevića i njegovo mišljenje o islamu. Njegova je knjiga svojevremeno mnogo čitana i tako su se preko te knjige mnogi muslimani upoznali sa Starčevićevim idejama. "Islam i kultura" je probudila kod muslimanskog elementa veliko interesiranje za Starčevića i njegove ideje, a posebno Stranku prava, koja je smatrala Bosnu hrvatskom pokrajinom i to jasno istakla u svom programu od 26. lipnja 1860. Ovaj su program potpisali mnogi Hrvati iz. Bosne. Među njima Ivan Aziz Miličević i Safvetbeg Bašagić, tada najkulturniji musliman u Bosni, kasniji predsjednik Bosanskog sabora, poznati orijentalist i književnik. Kao izraziti Slarčevićanac Bašagić je svojim sudjelovanjem i aktivnim učešćem kod polaganja kamena temeljca Slarčevićevom domu koji je tom prilikom udaren, Bašagić je svratio na sebe pozornost Khuenova režima, pa mu je zabranjeno pohađanje gimnazije u Hrvatskoj i Slavoniji i bio je prisiljen povratiti se u Sarajevo. Tako je dakle Slarčevićeva nauka imala najviše zasluga za nacionalno buđenje muslimana. Mnogo je tomu doprinio i "Obzor", taj najbolje uređivani i u Bosni najčitaniji zagrebački list koji je mnogo pažnje posvećivao muslimanima i njihova pitanja tretirao objektivno i s razumijevanjem i istinskim osjećajem za muslimane. I neki franjevci imaju stanovitih zasluga za razvitak nacionalne svijesti muslimana. Svojim nastojanjem da muslimane pridobiju za hrvatsko političko nacionalno stanovište, oni su nastojali postići održavanje prijateljskih odnosa s muslimanima.

Međutim, već osamdesetih godina postaje zahvaljujući nauci Ante Starčevića medu muslimanima u Bosni vrlo jak hrvatski nacionalni pokret koji je nakon stupanja u život prve muslimanske inteligencije zadobio vrlo veliko značenje u političkom životu muslimana i preko "Muslimanske svijesti", "Behara", "Bisera" itd. dominirao javnim mišljenjem muslimana. Neprocjenjive su zasluge u tom pogledu Ademage Mešića, Safvetbega Bašagića, Hamdije Kreševljakovića, Muse Ćazima Ćatića, Osmana Nuri Hadžića i mnogih drugih muslimanskih kulturnih i javnih radnika.

 

(Osvit, 1942.)

26.11.2009.

Sijeda kaduna.

Pred nogama njenim svilna maca kleči,

I kumrija kliče vječnosti Kur'ana,

A ona — gle — tiho, ko lišće sa grana,

Pjeva im kaside, bez stiha i riječi.

Godine su njene u samoći mrle,

Plandovale mirno, ko jaganjci bijeli

Raštrkanih stada, kad sutoni vreli

Vrh zelenih rijeka hrid i šumu grle —

I ginuli dani u duboku tminu

Crnih, starih kula — i umorni, sijedi

Na kosama sjali, kao traci blijedi,

Ko srebrne niti na snijeznome krinu ...

U srcu joj osta tek daleka jeka

Negdanjih sevdaha, što davno pomriješe,

I — gle — usne njene turobno se smiješe

Na neznanu sjenu, koju dugo čeka.

A tamo u svijetu zviždale su pale,

 I padale čalme sa kalpaka holih,

 I krvave pjesme demiskija golih

Nabodice mrke po mejdanu zvale.

Lutali su kraj nje jatagani ljuti
I s ranjenih grudi ječale su gore,
A mjeseci bijeli lutajuć do zore
Gledali su ženu, koja vječno — šuti....

Ahmed Muradbegović;"Haremska lirika",Zagreb,1921.

24.10.2009.

Bosna i Hercegovina od god.1878.-II. dio.

U svom poviestnom djelu Kallay je posvema u kolotečini Dobrovsky-Šafafikovoj, on ih i izričito navodi. On misli, da je »Srb« praime sviju Slavena i prihvaća također mišljenje, da prvotno područje naseljenja Srba obuhvaća i današnju Bosnu —- iznimku čini sjeverozapadni dio, koji se još danas zove Turskom Hrvatskom, i koji bijaše tada u posjedu hrvatskog naroda, — zatim veći dio Hercegovine i južne Dalmacije i da su u tim krajevima Srbi autohtono pučanstvo.

Nego Kallay mora da se je doskora uvjerio, da njegovo prvotno znanstveno shvaćanje nije izpravno, jer je doskora povukao svoje djelo iz svih javnih knjižnica, dao ga uništiti i počeo provoditi politiku sasvim suprotnu svojem nekadašnjem teoretskom uvjerenju.

Kallay se brinuo u Bosni i za znanstveni rad i iztraživanje, on je uredio od privatnika dra Makanca preuzeti muzej i učinio ga prvorazrednom ustanovom za iztraživanje. Kallay je uobće zastupao sasvim iz pravno shvaćanje, da se zdrava politika velikih poteza ne može voditi bez čvrstih znanstvenih temelja.

Politički se Kallay oslanjao na gospodarski najjači element u Bosni, na muslimane, u čijim rukama bijaše veći dio zemljištnog posjeda.Pa budući da u skladu sa svojim poslanjem nije smio voditi hrvatske politike, a doskora je uvidio opasnost od vođenja srbske politike, bijaše on jednako neprijateljski razpoložen prema obadvie nacionalne misli.Zato on pokušavaše u Bosni nasljedovati dalmatinsku politiku »seljačtva« i označivaše jezik u Bosni »zemaljskim jezikom«. No doskora se uvjeri, da ta nacionalna bezimenost nema nikakvog uspjeha, pa zato pokuša pobuditi neku bosansku nacionalnu sviest. Bečki slavist Jagić izradi stručno mišljenje, da postoji bosanski jezik, pa se s takvim programom pokrene list »Bošnjak«.

Osobito je Kallay nastojao, da za tu misao pridobije muslimane, nekadašnje gospodare Bosne.I zaista neki mladi beg s pjesničkim darom izpjeva rodoljubnu pjesmu, u kojoj bijahu i ovi stihovi:

»Od Stoca pa do brodskih vrata,
Ne ima Srba ni Hrvata.«

U tome političkom pokušaju opažamo odmah dobrog poznavaoca balkanske poviesti. Bez sumnje bijaše sasvim izpravna osnovna misao, da su državne tvorevine na Balkanu bile najjači činbenik pri stvaranju nacija, pa upućujem čitaoca na moje uivodno razlaganje. Pa ipak je Kallayev pokušaj s bosanskom nacijom morao propasti na neizlječivoj bolesti poviestne neistine, jer bosanske nacije nikada nije bilo, a niti će je biti.

Tokom devetdesetih godina postajao je neuspjeh »bošnjačtva« sve očitijim. Pokazalo se, da absolutno nije sposobno za život. Ali se također pokazala i čudna činjenica, da se doduše moglo spriečiti širenje hrvatstva, a nipošto ne također i širenje srbstva u Bosni. Uzprkos svim Kallayevim nastojanjima, srbstvo je dolazilo sve više do izražaja, postajalo je sve neugodnije, i njegov utjecaj na bosanske muslimane bivao je sve to veći, pa oni dođoše doskora sasvim u srbsku zapregu.

Pri bližem razmatranju to nam se čini sasvim razumljivim. Hrvatske zemlje: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bijahu u posjedu Monarhije, pa nije bilo težko spriečiti, da se hrvatski narodni pokret proširi na Bosnu. Nisu samo hrvatsko ime, hrvatska zastava i hrvatski nacionalni politički rad u Bosni bili strogo zabranjeni, nego se čak na prvoj stranici redarstvenog albuma u Sarajevu nalazila slika hrvatskog političkog vođe dra Ante Starčevića, a za njom nešto podalje sedam slika najiztaknutijih ličnosti hrvatske oporbe, pa je stoga svaki pokušaj tih ljudi da dođu u Bosnu, morao voditi do nepoželjnog poznanstva s bosanskim redarstvenim zatvorima. Osim toga bijaše moguće vršiti utjecaj na katoličko svećenstvo, i to jednako na redove kao i na svjetovno svećenstvo, a ovo potonje bijaše glavni nosilac hrvatskog narodnog pokreta, pa zato se hrvatski pokret u Bosni mogao stvarno suzbijati.

To međutim nije uspievalo sa srbskim narodnim pokretom. Ne samo poradi toga, što se nije mogao vršiti utjecaj na kraljevinu Srbiju, gdje je, kako sam u prošlom poglavlju utvrdio, svesrbski pokret postao stožerom državne politike, nego nije ni bilo lako spriečiti srbski utjecaj iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ne prieđe u Bosnu, jer u doba Kallayevo bijahu Srbi u tim zemljama dragocjeni stupovi tamošnjih vlada. I zato nije bilo moguće vladine ljude strpati u album zločinaca onako kao Hrvate od oporbe. Osim toga imali su Srbi pored svoje narodne Crkve, čije ćemo djelovanje još kasnije upoznati, još i ne sasvim bezznačajnog pomagača, ruskog konzula u Sarajevu, u kome bijaše utjelovljen čitav ugled i utjecaj majčice Rusije. Izvan svake je sumnje, da su se ruski konzuli u Bosni sad manje, a sada opet više otvoreno rotili sa Srbima. Tako je na pr. ruski konzul Bakunin sasvim očigledno sudjelovao u srbskim spletkama protiv Monarhije, a kada je bio odstranjen, njegov se nasljednik Igelstrom od njega razlikovao samo time što je u svom radu bio mnogo oprezniji i što ga je vršio mnogo pristojnije.

Tako se bijaše Kállayu doskora boriti sa sve većom snagom Srba u Bosni. Mi se ovdje ne možemo pozabaviti pojedinostima te borbe, te ču samo nabaciti neke kratke sličice. U službenom izdanju brojitbe mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine prema popisu pučanstva od 1. svibnja 1885. (Sarajevo 1886., Zemaljska tiskara) nalazi se 41 mjesto s oznakom, da u njima stanuje samo grkoiztočno pučanstvo. Pošto su grkoiztočnjaci u Bosni većinom pridošlice, postojala je u njih sklonost da se odíele od inovjeraca, pa su tako u Bosni nastala mnoga jednaka imena mjesta, u kojima ima s jedne strane muslimana i katolika, a s druge strane girkoiztočnih. Jedno te isto ime dolazi dva puta, a i do tri puta, te glasi Janjari Turski, Janjari Pravoslavni ili Špionica Turska, Špionica Katolička, Špionica Pravoslavna. Od gore spomenutog 41 imena imade ih prema službenom popisu od god. 1885. 33 oznaku »pravoslavni«, 5 »rišćanski«, a 3 »kristijanski«. To sasvim odgovara našoj tvrdnji, da grkoiztočno pučanstvo Bosne u doba zauzimanja uobće nije imalo nikakve nacionalne sviesti. Ali u rezultatima popisa stanovničtva u Bosni i Hercegovini od 22. travnja 1895. (Sarajevo 1896., Zemaljska tiskara) sva se ta grkoiztočna sela označuju već srbskima: »Janjari Turski«, »Janjari Srbski«, »Špionica Srbska« i t. d. Prema tome je jasno, da je Srbima pošlo za rukom, da se učvrste uzprkos službenom smjeru i da posrbe oznake mjesta, koje dotada bijahu samo vjerski označivane. A tako bijaše i na svim drugim područjima.
Kállay bijaše u težkom položaju. Nije mogao otvoreno nastupali a Khuenova vlada smatrala se vrlo zgodnim rješenjem, jer je umirila Hrvatsku. U toj okolnosti sadržan je po mome shvaćanju pravi razlog protiv Srba, jer oni bijahu u Hrvatskoj i Slavoniji stup Khuenove vlade, za onaj ozloglašeni Kállayev redarstveni sustav, koji se kasnije toliko zamjeravao njegovoj vladi. Imao je vezane ruke, osjećao je neprijatelja, ali mu se nije moga otvoreno staviti nasuprot i zato ga je morao suz bijati tajnim putovima, s pomoću redarstva i tajnih agenata.

Godine 1895. započinje pokret među muslimanima u Bosni. Premda bijahu vladini ljudi, ipak ne mogahu pad vladom Monarhije izraziti svoju volju bez ikakovih obzira u pravcu svojih probitaka kao prije.Srbima je uspjelo izkoristiti tu okolnost, posijati među muslimane nezadovoljstvo i izazvati njihov pokret. Nakon propasti »bošnjačtva« padoše tako muslimani u Bosni u ruke Srbima. Počevši od g. 1895., pa sve do 1910., muslimani su u Bosni samo oruđe u srbskim rukama kao posljedica politike, koja je spriečila, da se muslimani sasvimi prirodno našem analiziraju u hrvatskom pravcu. I ovdje su Srbi vrlo spretno igrali dvoličnu ulogu. S jedne strane huckali su muslimane protiv vlade, a s druge strane nagovarali su ih na izseljivanje i nastojali su, da kupe po mogućnosti što više i što jeftinije zemljišta izseljenika.

Kállay je počeo osjećati, kakova je uloga pravoslavne Crkve u na rodnom pokretu Srba, tle je sustavno nastojao oko toga, da što više grkoiztočno svećenstvo dovede u zavisnost o državnoj sili. Uspjelo mu je naći nekoliko pouzdanih viših crkvenih dostojanstvenika. Time je međutim postigao samo taj uspjeh, da se narod s nižim svećenstvom stavio nasuprot lojalnim dostojanstvenicima Crkve i tako nastade t. zv. bosanska crkvena razpra. Povod toj razipri sastojaše se u tome, što je mostarski metropolit Serafim Perović, dospjevši u sukob s laicima, članovima uprave samostana Žitomislića, zvao u pomoć vladu i dobio je, da provede svoju volju. Srbskopravoslavni biskup, pa da se obrati na inovjernu vladu za pomoć protiv vlastitog svog stada?! — To bijaše svetogrđe! Nerazpoloženje bijaše upereno i protiv sarajevskog metropolita Nikole Mandića, pravoslavca iz Hrvatske, jer je u svome nastupnom govoru izjavio, da će biti vjeran sin svoje Crkve, ali također vjeran podanik svoga cara i gospodara. Tako što već se onda nije smjelo pružati bosanskim Srbima. Na čitavom pravcu od Beograda, Novog Sada do Zagreba (Srbobran) upravljalo je srbsko novinstvo najžešće napadaje na obojicu metropolita i na bosansku vladu, a što je najčudnije, u tome je ne pomagahu samo mladočeški pražki listovi, nego čak i neki bečki.

Čim su Srbi završili nacionaliziranje gradskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, a taj se proces zbivao od g. 1878. do g. 1895., stupiše oni u borbu protiv vlade. U toj borbi bijahu im muslimani saveznici, i to svakim danom u sve većoj mjeri. Borba ta ne bijaše vođena samo u srbskom tisku Austro-Ugarske i Srbije, nego i u inozemstvu. Ovdje mi je posebno upozoriti na brošuru »Bosna i Hercegovina pod upravom Austro-ugarske monarhije« (Berlin 1901.) u kojoj se bosanske prilike prikazuju sasvim zlonamjerno, upravo zagrižljivo i nepravedno na štetu Austrije.

Ta borba protiv vlade bijaše na koncu konca uperena protiv Monarhije. Trebalo je njome dokazati, da Monarhija nije u stanju upravljati u Bosni tako, da pučanstvo bude zadovoljno, a između redaka moglo se razumjeti, da bi Srbija čitavu stvar nesumnjivo mnogo bolje izvela.

04.10.2009.

Bosna i Hercegovina od god. 1878.

Austrougarski posjed Bosne i Hercegovine osniva se na čl. XXV berlinskog ugovora od 13. srpnja 1878., u kome se kaže, da će Austro-Ugarska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i njome upravljati.

Provođenje okupacije predstavljahu si vrlo jednostavno, i poznata je rieč Andrassyjeva o šetnji u Bosnu na čelu s vojničkom glasbom. Sa svim se smetnulo s uma, da se time jednom za svagda oduzima vlast ne samo snažnom i odpornom, premda pomalo izmetnutom krvnom plemstvu, nego i znatnom dielu naroda, koji je tu vlast dosada bio vršio na državno-vjerskoj bazi. Zaboravilo se također, da ljudi ništa teže ne prebolievaju nego gubitak vlasti. Zato bijaše odpor muslimana veoma žestok, a gubitci i troškovi okupacije bijahu mnogo veći, nego što se očekivalo. A i odpor nižih muslimanskih slojeva bijaše pod vodstvom duhovnih vođa mnogo snažniji, nego odpor pravog plemstva. Ta pojava ne će začuditi nikoga, tko misli socioložki. Oni, koji su imali izgubiti osim predočbe o nekoj sili i moći još i neka stvarna dobra, morali su biti mnoga prije spremni na sporazume s novim vlastodržcima nego oni, koji pravo nisu imali ništa izgubiti. Dne 25. srpnja 1878. dođe čak u Brod odaslanstvo begova iz Dervente, da se pokore Austro-Ugarskoj.

Za provođenje okupacije bijaše mobiliziran 13. vojni zbor (iz Zagreba, koji se sastojao samo od Hrvata), a vojničko vodstvo bude povjereno generalu Josipu pl. Filipoviću, Hrvatu i bivšem glavnom pobočniku bana Jelačića. Okupacija bijaše izvršena od 29. srpnja do 20 listopada g. 1878.


Prijateljski bijahu spram Austrije u Bosni razpoloženi jedino bosanski Hrvati. Hrvatska promiičba počevši od g. 1835. imala je toliko uspjeha da su Hrvati pod vodstvom bosanskih franjevaca dočekivali austrijsku vojsku s hrvatskom zastavom i poklicima "Živio hrvatski kralj Franjo Josip I." Bosanski katolički Hrvati izjaviše time, da stoje na stanovištu cetinskog izbora 1527.

Vidjeli smo već, kakvo bijaše stanovište muslimana. Grkoiztočnjaci sudjelovahu dobrim dielom s fanatiziranim muslimanima u bosanskoj narodnoj vladi, jer im austrijsko vladanje bijaše nepoželjno, — Helfert veli, da je Hadži Lojo od početka računao, da će oni sudjelovati,-
tako da je veliki dio grkoktoinog pučanstva susretao neprijateljski naše čete, a djelomice okitišee se grkoiztočnjaci srbskom trobojnicom, i željahu, da se knez Srbije proglasi knezom Bosne i Hercegovine.

Treba međutim odmah ovdje utvrditi, da velika većina kršćanskog pučanstva u Bosni i Hercegovini ne bijaše nacionalno sviestna. Ne bijaše u grkoiztočnjaka srbske sviesti, a niti hrvatske u katolika. Vidjeli smo već da je srbski pokret osnovao god. 1862. u Sarajevu jedno družtvo, koje je tek trebalo da širiti srbsko ime u Bosni, jer bijaše čitavoj zemlji nepoznato. Da u grkoiztočnjaka uobće ne bijaše srbske nacionalne sviesti, svjedoči nam očevidac svjedok T. Herkalović, koji sam veli, da se tek od god. 1862. pojavljuje srbsko ime u Bosni i da se tek odonda grkoiztočnjaci nazivahu Srbima. S ovim piscem slaže se fra Grga Martić, koji tvrdi, da je još god. 1848. srbsko ime u Bosni bilo sasvim nepoznato (Zapamćenja str. 43.). U isto vriemie ojača i katolička hrvatska narodna misao, a u narodnom prosvjetnom radu odlikovahu se mladi franjevci.


Može se zato smatrati sigurnim, da je velika većina naroda u zauzetim pokrajinama bila u nacionalnom smislu još nedirnuta i djevičanska. Nacionalno prosviećeni bijahu samo pojedinci iz inteligentnijih družtvenih slojeva, osobito svećenici obiju kršćanskih vjeroizpoviesti, a oni mogahu povući masu za sobom.

Prve organizatorne poslove izveo je u Bosni sasvim naravno zapoviedajući general pl. Filipović, koji je kao Hrvat i s obzirom na jezik, najviše upotrebljavao u tu svrhu Hrvate. Ustrojbu sarajevskog obćinskog Vieća povjeri on Josipu Sertiću; kao građanski povjerenici dođoše u Bosnu Hrvati Vladimir Mažuranić, Napoleon pl. Špun-Strižić i Nikola Badovinac, a kasnije i Milutin pl. Kukuljevlć.

Možda je nešto i zbog ovih osobnih momenata hrvatski sabor zaključio dne 28. rujna 1878. adresu na kralja, u kojoj je poired pripojenja Vojničke Krajine i Dalmacije zamolio još i takvo ustrojstvo Bosne i Hercegovine, da bi se kasnije te zemlje mogle pripojiti Trojednoj kraljevini. Ta je adresa ozlovoljila Mađare i mađarsko je novinstvo jasno tražilo Mažuranićevu ostavku. Mađarsko ministarstvo izposlova, te je vladar odgovorio hrvatsko-slavonskom saboru »da je sabor, baveći se Bosnom i Hercegovinom, prekoračio svoj djelokrug.«

Pod dojmom ove predigre, koja djelovaše u Ugarskoj tim snažnije, što su srbski listovi u južnoj Ugarskoj započeli oštrom kampanjom protiv hrvatskih težnja u Bosni, pristupilo se zatim konačnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine (ubuduće zvat ću te krajeve naprosto Bosnom).

Previšnjim rješenjem od 16. rujna i 29. listopada 1878. povjereno je vođenje bosanskih poslova zajedničkom ministarskom vieću i osnovano je u ministarstvu vanjskih poslova t. zv. bosansko povjerenstvo, a njegovim predsjednikom bude imenovan Mađar Josip pl. Szlavy, odjelni predstojnik u tome ministarstvu. Kada on postade 8. travnja 1880. zajedničkim ministrom financija, prieđe i sjedište tog bosanskog povjerenstva u zajedničko ministarstvo financija i sraste se tamo s njegovim organizmom; iz njeg postade odjel za Bosnu i Hercegovinu. Szlavy pozove u Bosnu južnomađarskog Srbina baruna Nikolića kao građanskog pristava i doskora bijahu micani sa svojih položaja jedan za drugim oni Hrvati, koji dođoše s Filipovićem. Inače izgleda, da se barun Nlkolić baš nije mnogo proslavio, jer je Bosnu doskora opet ostavio. Slavy postade god. 1882. čuvarom krune u Ugarskoj, a na njegovo mjesto postavljen bi Benjamin pl. Kallay 4. srpnja 1882. zajedničkim ministrom financija.

Kallay bijaše proizašao iz diplomatske službe. On bijaše od 1869. do 1875. austrougarski generalni konzul u Beogradu, gdje se bavio poviestnim studijem, na temelju kojega je god. 1877. napisao i na mađarskom jeziku izdao svoju »Poviest Srba«. Kallayu, koji je bezuvjetno imao mnogo predznanja, bijaše suđeno, da položi temelje austrougarskoj vladavini u Bosni. O Kallayevim metodama u Bosni može svatko misliti kako hoće, ali je činjenica, da je izključivo njegova zasluga, što su u toj zemlji, koja bijaše preuzeta u sasvim raztrovanom stanju, stvoreni odnosi, posebno u oblasti gospodarstva, na koje gledaju zavidnim okom Hrvati iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pa ako je i bilo neugodnih pojava i pokoja dječja bolest, ne može se poreći, da je upravu zemlje vodio svrsishodno i razumno, kako na korist zemlje, tako i na korist čitava Monarhije.

Ovdje ne mogu sada pisati poviest Bosne pod Kallayem, nego se moram ograničiti na glavne točke u nacionalno-političkom razvoju ove zemlje.

20.09.2009.

Bajram mubarek olsun!


Svim Hrvatima muslimanske vjere želim sretan ramazanski Bajram.

Neka se u svečane dane ovog Bajrama,koji dolazi u težkim vremenima,ali i u velike dane ostvarenja hrvatske državne cjelovitosti,još više pojača naša narodna jedinstvenost i sviest u radu za budućnost Domovine i novih pokoljenja.

Bajram mubarek olsun!


 

 

17.08.2009.

Pripadnici V.SDS-a u ljeto 1942. godine.

12.07.2009.

11.srpnja.

I ti si otišo iz našeg šehera.
Pred Begovom džamijom plaču česme
Imare šuti presito zehera
—davno su umukle u mahali pjesme.

Nekad si šetao kamenim kejom
—fes na glavi, u ustima lula,
a nekad opet lipovom alejom
u društvu blaženom rumenih bula.

Sjećaš se života kog danas nema
i burnih noći i vedrih dana
Prošlost u sjećanju osivjela driema
—mladost je rana proćerdana.

Ostade prazna đačka klupa
godine za ruku vode u sviet
i noga poslušna sročno stupa
i čeka zapovied za prvi liet.

Zašto sad plače srce u tuzi
oko kapljice rose srmeni
Neki i mrtvi tvoji su druži,
a ostaše dužni po poljubac ženi.

I novo proljeće opet će doći
i bujat će zeleno meke trave
i plakat će bez suzo, nečije oči:
proljeće kosi cvjetovima glave. .

I ti ćeš čuti šapat usana,
što prestaše davno psovat i kleti
zvonit će cvrkut iz mrtvih grana
zvonit će užasom što mučki prieti.

U bezglasnom muku rodit će se zora
i osmjeh na licu lišit će te rana
Preporođen i nov — s čelom bez bora
ti ćeš slušat ariju sabahskog ezana.

15.05.2009.

VRAĆANJE

 

 

Katkad u vrevi ljudi posve stranih

Neko te lice sjeti mrtva druga.

Nestanak njegov ponovo ti rani

Zbunjeno, srce, i svlada te tuga.

 

U žamoru ti začuješ mu glas.

I ti ga vidiš. Izašav iz mraka

U tebi živi. Ali samo čas:

Desetak, dvadeset koraka.

 

Prošlost se javi slatko kao flauta

U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,

Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

 

No kad te naglo truba nekog auta

Trgne, odjednom nestane mu lika:

Oko tebe su lica prolaznika.

Cesarić.

"Zu gedenken an die Gefalennen Kroaten;

 mai 1945"

31.03.2009.

Naši u Turskoj

Munir Šahinović Ekremov-Turska-danas i sjutra;Zagreb,1939.




slika




OTSJEČENA GRANA HRVATSKOG NARODA



Kad podjete u Tursku ne brinite se radi tog što ne znate turskog jezika. Nosač na istanbulskoj stanici Sirkedži, ako vas prepozna da ste iz naših krajeva, često će vas osloviti hrvatskim jezikom. Isto tako šofer taksija, portir u kakvom skromnom hotelu, momak što će vam u jutro donijeti kavu, poštanski činovnik kome predajete preporučeno pismo, prometni redar koga pitate za kakvu ulicu. I tako dalje. U svim staležima i profesijama republike naći ćete ljude koji govore hrvatski, gdjekad vrlo dobro, gdjekad slabije, kroz niz godina počimaju ga zaboravljati. Već u Istanbulu ste tom pojavom prijatno iznenadjeni, poslije kraćeg boravka gotovo se i ne osjećate u tudjini. Turska je puna naših ljudi. Toliko često dolazite s njima u doticaj da vam se čini da ih u republici ima makar milijun.

To su hrvatski muslimani iz Bosne, Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka, koji se iseliše od 1878. do danas i osnovaše svoje domove u Turskoj, jedinoj zemlji koju smo, bez ikakve razlike i neprekidno, volili, s kojom smo se zajedno veselili i žalostili. Ja ne znam zašto je to tako, ali mi bosanskoshercegovački muslimani više strahujemo nad sudbinom Turske, nego nad našom vlastitom. Nema tog dogodjaja što bi nas mogao više oduševiti nego kakva vojnička ili politička pobjeda Turske. I ništa nas više ne žalosti nego kakva njena nedaća. Sviju, bez ikakve razlike. I jednakom ljubavlju volimo Kemalovu republiku, kao što smo volili sultanovu Imperiju. Nije to donio samo fakat da imamo istu vjeru. Osim Turaka još stotine milijuna ljudi ispovijedaju Islam, ali za njih se malo zanimamo. Veza s Turskom potječe iz doba turskog gospodstva nad ovim krajevima, kad smo mi hrvatski muslimani držali da je turski interes i naš interes, turska slava i naša slava. Šta je tu vezu tako dus boko ukorijenilo, ni sami ne znamo. I onda kad smo inteleks tualci, i onda kad svijesno osjećamo svoju pripadnost samo i jedino hrvatskom narodu, i onda naša ljubav i naše zanimanje za Tursku nije ništa manje. Kemalove pobjede nad grčkom vojskom bile su u svoje doba med ju bosanskim muslimanima više slavljene nego medju samim Turcima, mada je svatko znao da mi od tih pobjeda zapravo nemamo nikas kve stvarne koristi. Tu našu ljubav prema Turskoj nije nimalo umanjila čak ni kategorična izjava turskog ministra inostranih poslova, iza lausanneskog ugovora 1924., kad je rekao da republika nema, osim vjere, ništa zajedničkog s muslimanima podanicima države SHS. I još nešto. Na primjer medju čistim Turcima u bugarskom i srpskom dijelu Macedonije nismo mogli otkriti niti deseti dio zanimanja za Tursku, od onog koliko je medju bosansko-hercegovačkim muslimanima. Zar je onda čudno što smo mi, u času kad smo držali da nam valja mijenjati mjesto stanovanja, selili u Tursku!

Odmah iza okupacije Bosne po austrijskoj vojsci, 1878., počelo je naše iseljavanje. Najprije pojedinačno ili u mas njim grupama, onda u masama. Selilo se je najprije u Novopazarski Sandžak, onda još dalje, u Istanbul i Anadol. Poslije aneksione krize do svjetskog rata, kad je Bosna postala konačno sastavni dio monarhije, iseljavanje je postiglo najs veću mjeru. Austrija, i onda kad je htjela, nije mogla zaus stavati taj val. Parole za iseljavanje bile su čisto vjerskog karaktera. Neuke hodže i zaglupljeni fanatici pripovijedali su jednom zaista začudnom upornošću neodložnu potrebu iseljavanja iz Austrije, jer da Islam »ne dozvoljava« živjeti pod »djaurom«. Prodavali smo imetke u bescijenje i, vodjeni mulom u carsku blagonaklonost, sijali kosti po pustom Anadolu. Iz Novopazarskog Sandžaka je iseljavanje počelo takodjer 1878., kad su se na tom području pojavili austrijski garnizoni, ali masovna iseljavanja su započela tek 1912., kad je ovaj kraj postao sastavni dio srpske države. Sandžački muslimani su imali mnogo više opravdanja i razloga za iseljavanje nego mi iz Herceg-Bosne. Iza rata je propaganda s vjerskim parolama prestala, iseljavanja su bila ekonomskog značaja i u manjoj mjeri nego prije, pričalo se je o blagostanju u Kemalovoj republici, koja se je razvijala u modernu državu, pa joj je trebalo stanovništva, a naročito spremnih radnika i obrtnika. Koliku je štetu nama koji smo ostali, nas šem narodu u opće, a Bosni posebno, nanijelo ovo iseljavanje teško je kazati riječima. Mi tu štetu najbolje danas osjećamo. Ali to je jedna historička činjenica i mi na njoj ne možemo više gotovo ništa promijeniti.

Koliko se je hrvatskih muslimana iselilo u Tursku? Koliko ih danas u toj državi živi? Na ta pitanja može se dati tek približan odgovor. Računa se da se je iz Herceg-Bosne i Sandžaka kroz zadnjih šezdeset godina iselilo barem 200.000 muslimana hrvatskog porijekla. Austrijske statistike iskazuju mnogo manji broj, nu one se nepouzdane i nemjerodavne. Turskih pak statistika u ovom pogledu u opće nema. Naši intelektualci u Turskoj uvjeravaju nas da danas ima u republici 250 do 300 tisuća ljudi hrvatske krvi. Općenito se drži da je taj broj prekoračio dvije stotine tisuća. A to je četvrtina čitave muslimanske Herceg-Bosne. To je jedan, za naše prilike, nenaknadiv broj.

Najprije su se naseljavali po Kosovskom Vilajetu, Selaniku i Rumiliji, kasnije, iza 1912., sve se je povuklo u Istanbul i Anadol, vrlo malo ih se je zadržalo u turskom dijelu Tracije. Za Abdul Hamida II. jedna komisija za iseljenike brinula se je, u vrlo ograničenoj mjeri i na primitivan način, za raspored iseljenika po Anadolu, taj posao je nastavljen i u Enverovom odnosno Kemalovom vremenu. Ali nigdje nie su našli jedne nove Bosne, njene prirode i njenog obilja. Naše iseljenike je u masama uništavala kolera i tifus još dok su čekali u Selaniku i Istanbulu, kasnije su ih decimirale malarija i variola po Anadolu. Pričali su nam (da naves demo samo jedan primjer) da se je osamdeset sarajevskih porodica u jednoj grupi početkom našeg stoljeća naselilo u kraju oko Adapazara. Od ovih porodica samo četiri ili pet imaju još živućih potomaka. Sve ostale je pokosila malarija. Na drugim mjestima promijenjena klima i nedovoljna ishrana donijele su tuberkulozu, koja je zbrisala mnoge naše porodice. I tako dalje. O ovim našim stradanjima, koja se spliću u bolnu životnu tragediju čitave jedne narodne grane, nitko do danas nije pisao. Kažu nam da je Abdul Hamid II. dao sretstva da se u Ankari sagradi čitava jedna gradska četvrt, gdje će se nastaniti bjegunci iz Bosne. Dalje nam pričaju da se je uz tu »bosansku mahalu«, koja se i danas tako zove, za pet godina razvilo groblje koje je bilo veće od ma kog drugog ankarskog. Za pet godina malarija i bijeda su prepolovili ankarske Bosance. Na mjestu tog groblja danas vlada podiže modernu osnovnu školu. Ankarska djeca uče početne nauke u zgradi pod čijim temeljima leže kosti iseljene Bosne. Promatrajući tu zgradu, slušajući pričanja prijatelja koji je sve te tragedije preživio, grčilo nam se je srce, proklinjali smo one koji nas navedoše na iseljavanje u tudjinu. »Bosanska mahala« u Ankari je i danas crna bijeda i nevjerovatna prljavština, svejedno što se ispod nje diže novi Kemalov grad amerikanskog stila.

Kad se rekne da naših muslimana ima u Turskoj, to treba shvatiti potpuno bukvalno. Jer Bosanaca ima zaista posvud po Turskoj, na svakom kraju, u svakom gradskom naselju, često i po selima. Nismo našli nijedno mjesto u ko« jem nema Bošnjaka. Drži se da ih u Istanbulu ima najmanje trideset tisuća. Gusta naselja naših ljudi su naročito u vilajetima Bursa, Biledžik, Kutahija, Balikesir, Čanakkale i Izmir. U mjestima Bursa, Inegol, Arifije, Biga, Karamursel ili Kutahija izgleda vam da je hrvatski jezik drugi službeni jezik. I mnogi pretstavnici vlasti ga razumiju. A iza tog posvud po drugim naseljima. Nema grada i kasabe u kom ne bi bilo naših ljudi, koji su posvud poznati pod popularnim imenom »Bošnjak«. U Istanbulu u četvrti Fatih, Hrkai-Šerif ili Edirne-kapu postoje čitave bosanske mahale, selo Rami kod Istanbula ima više Bošnjaka nego Turaka. U Ankari ih ima velik broj, u Kilikiji, kako nam kažu, živi osam tisuća Bošnjaka, koji su zapravo Hercegovci, naviknuti na subtropsku klimu. Rekosmo ne da se ustanoviti točan broj naših ljudi u republici. Pri zadnjem popisu stanovništva jedva trideset tisuća označili su hrvatski jezik kao materinji. Ostali su zabilježili turski. Nije naime uputno isticati se Neturčinom. Republika ne pravi nikakvu pa ni najmanju razliku izmedju Bošnjaka i Turaka, Bošnjak može postati sve što i Turčin, ali, na drugoj strani, republika ne priznaje postojanje nikakve »bosanske« nacionalne manjine. Oni su za nju Turci u punom smislu riječi. Država nerado gleda isticanje svoje strane narodnosti i napadnu uporabu svog materinjeg jezika. Uz sve obzire i opreznosti mi držimo da ne griješimo ako broj naših ljudi u Turskoj označimo cifrom od 220.000. Danas u Turskoj živi već četvrto pokoljenje naših iseljenika, praunuci prvih emigranata. Ali ima ih koji su još prvo pokoljenje, koji se sjećaju starog kraja u kom su se rodili. U velikoj većini naši ljudi, barem do treće generacije, govore hrvatskim jezikom, onim njegovim žargonom kakvim su go« vorili bosanski muslimani prije pedesetak godina. U njihov hrvatski jezik uvuklo se je bezbroj turskih riječi. Književnog jezika hrvatskog u opće ne poznaju. Naši ljudi žive istom vrsti porodičnog života kakvim su živjeli i u domovini. Osvjedočeni su muslimani (njih i Arnaute Turci srnatraju najčvršćim pripadnicima Islama na svijetu), pošteni i radini oni izazivaju poštovanje i uvažavanje od strane Turaka u svakom pogledu. Žene se i udaju medjusobno, redovno se smatraju nečim različnim od Turaka, ma da tu razliku, koja je prvenstveno nacionalnog karaktera, ne umiju da točno definiraju. Djevojke naše krvi su na cijeni, jer su radinije, skromnije i odanije od turskih. Neki dolaze čak u Bosnu da se ožene. Čak i u trećem pokoljenju jezik u porodici je najvećim dijelom hrvatski. Majke nastoje naučiti svoju djecu jeziku domovine, mada je to često vrlo teško.

U školama se predaje samo turski, a manjinskih škola u opće nema. Ali hrvatski jezik po malo iščezava, naročito u krajevima gdje ima malo naših ljudi, gdje su naše porodice osamljene. Nalazili smo djece naše krvi, koja više ne znaju hrvatski. Ako ostane stanje kakvo je danas, hrvatskog jezika će za trideset ili najviše pedeset godina potpuno nestati u Turskoj. Veze s domovinom su minimalne, tek po koji putnik iz naših krajeva osvježava uspomenu na stari kraj, tek po koji bogatiji naš čovjek iz Turske dodje u Bosnu da provede koji tjedan, da kasnije priča drugim o zelenoj zemlji Bosni. Rijetko kad vidite po koju našu muslimansku novinu medju njima. Ili kakvu zbirku krajiških junačkih pjesama. Gdje su u većem broju zajedno, naši ljudi su stvorili pravu bosansku atmosferu. Obično imaju »bosanske kafane« u kojim se sastaju na razgovor, živežne namirnice kupuju od svojih trgovaca, na večer se sastaju po sijelima kojim prisustvuju jedino Bošnjaci.

Nekoliko begovskih porodica iz Posavine, došavši iz Bosne početkom ovog stoljeća, osnovali su čitavo selo kraj Kutahije i nazvali ga »Bosna Džedid« (»Nova Bosna«), tu, u svojim kulama i čardacima, žive istim načinom kakvim su živjeli u Brčkom ili Bijeljini. U Traciji jedno selo se opet zove »Jeni Bosna«. Možebit ima još takvih imena a bosanskih sela ima mnogo. U takvim selima čut ćete i našeg guslara, pjesme o Hrnjicama i Budalini Talu izazivaju oduševljenje i nadimaju grudi nekim neznanim ponosom. Na teferičima u kutahijskom kraju čut ćete djevojačku pjesmu kao da ste u Sarajevu, na Zmajevcu ili Nišanu. I nošnje vas često potsjećaju na rodni kraj. Prema onim koji dolaze iz Bosne susretljivi su do krajnje mjere. Ako ih pitate kazat će vam adrese Bošnjaka i u najudaIjenijim krajevima države. Oni se medjusobno poznaju i održavaju najbolje veze. Sve vrline koje smo mi u Bosni izgubili sačuvali su naši ljudi u Turskoj. Tamo je općenito pravilo da se na Bošnjaka može u svakom pogledu osloniti.

Naši se ljudi s nekim ponosom osjećaju »Bošnjacima«, često misle na stari kraj, sa suzom u oku vas pitaju ima li tko od njegove rodbine živ u Bosni ili Sandžaku, kako se kod nas živi, je li još uspravo njegova džamija, tko živi na zemlji što je nekad davno bila njegova! Ukazuju vam pažnju kojom ste tronuti, smatraju vas svojim rodjenim, čovjekom koji je ostao na zemlji koju su oni ostavili, ali koju još uvijek ljube.

Sve što smo rekli o Turcima u opće, vrijedi i za naše ljude u Turskoj. Ima ih bogatih, ima ih u vrhovima privrede i državne uprave, ali ima ih u ogromnom broju posve siromašnih. Inače, bistriji i okretniji od Anadolaca, pošteni i odani turskoj državi, oni se znaju progurati na više položaje. U parlamentu u Ankari ima osam zastupnika porijeklom iz Bosne. Medju njima i jedna žena, otac joj se je rodio negdje na Koševskom Brdu u Sarajevu.
Ankarski valija Nevzet je porijeklom iz Sarajeva, iz Talirevića porodice. Šef ankarskog saniteta Salahibey potječe iz Travnika, zapovjednik ankarske armije general Asim Gunduz porijeklom je iz Tuzle. Kemalova pokćerka Sabiha Gokčen, poznata turska avijatičarka, potječe takodjer iz Bosne. Rušen Ešref je znamenit spisatelj i opunomoćeni ministar na strani, Husrevbeg Stočević i Zekai su ambasadori. Poklisari republike Turske u Washingtonu, Ateni i Tokiju su porijeklom Hrvati iz Bosne. Uz njih još jedan ne malen broj diplomata, upravnih činovnika, oficira, sudaca, književnika, novinara, utjes čajnih ljudi u državnoj upravi. Republika ima neograničeno povjerenje u naše ljude, oni su to povjerenje zaista i zaslužili. Na ankarskom sveučilištu našli smo velik broj studen nata naše krvi.
Kažu nam da su u Kemalovoj borbi za slobodu države u velikom broju učestvovali naši ljudi. Kod Eskišehira se je na primjer s Grcima borio u najtežoj bitci čitav jedan bosanski batallion. Masa ih je izginula. Nu kažu nam da je bilo i iznimaka, da je bilo naših ljudi koji su ostali vjerni Vahideddinu. U svim naporima na obnovi države naši ljudi nisu ni u čem zaostajali za Turcima. To im se općenito priznaje. Mi se naših ljudi zaista ne trebamo stiditi.

Naši u Turskoj se osjećaju i Bošnjacima i Turcima u isti mah. Ima ih manji broj koji se ističu samo kao Turci, ali ih ima koji neće da su Turci. Glavnina je i jedno i drugo. Naročito na višim položajima nastoje prikriti svoje narodno porijeklo. Jedan, porijeklom Hrvat, na visokom položaju i utjecajan političar, kategorički nam reče: — »Ja sam samo i jedino Turčin, ja nemam druge domovine osim Turske. Ja znam bosanski jezik, kao što znam francuski i njemački. Svoje bosansko porijeklo držim nevažnom historičkom uspos menom, moja djeca su čisti Turci rodjeni u Ankari, oni od mene u opće neće čuti bosanskog jezika!« Ostali nisu tako kategorični. Jedan narodni zastupnik, porijeklom iz Sarajeva, naučio je i svoju ženu, rodjenu Turkinju, i svoju djecu hrvatskom jeziku i jedino tim jezikom govore medju sobom. Jedan drugi zastupnik, koji u Bosni ima rodbine, sprema se da ove godine posjeti staru domovinu, mada ju nije do sad nikad vidio jer je rodjen u Turskoj. Pita nas da li držimo da on zna dovoljno hrvatski. U jednoj manjoj istanbulskoj džamiji, u zabačenom kraju, ne znam po čemu, džamijski imam poznade da sam iz Bosne: — »Da mi je još jednom u životu posjetiti Bosnu i vidjeti rodnu kuću u Livnu, pa da umrem zadovoljan!« Ja sam u sebi osjećao svu bolnu nostalgiju njegove duše. I u njoj saučestvovao s njim.

U privredi se često ističu naši ljudi. U Istanbulu, Izmiru i drugim gradovima ima trgovaca-milijunara, gdjekad i industrijalaca. Svakako je najveći uspjeh postigao Salih Mičijević rodom iz Mostara. On živi u sjenovitoj vili u Džemal pašinoj mahali u Adani, a tvrde da je po bogatstvu drugi čovjek u Turskoj. Ima ogromne plantaže pamuka u kilikijskom polju, tkaonice u Adani i Tarsusu, skladišta, industriju hljeba, trgovine itd. Nemoguće je pisati o kilikijskoj privredi a da se ne spomene osamdesetgodišnji Salih efendija Mićijević, koji se od uvodjenja novih prezirna zove Salih Bosna. Tko god od naših ljudi u tom kraju ostane bez posla naći će ga u Salih efendije, radit će, kako nam kažu, pod boljim uslovima nego što rade drugi. Pomaže Bošnjake na svake načine. Nedaleko od svoje vile upravo ove godine dovršava prekrasnu džamiju pod kupolom s visokom munarom za što je do sad potrošio 100.000 lira. Zvat će se njegovim imenom »Salih Bosna džamii-šerif«. Bosna se posvud prepliće s Turskom. Čitava jedna Bosna preselila se je s Balkana u Anadol, i tu živi i radi, strada i napreduje. U Istanbulu dvojica braće iz Sarajeva broje se medju prve trgovce manufakture, u kasamurselskoj tvornici štofova veliki broj dionica je u rukama Bosanaca, u Istanbulu velik dio trgovine bakrom drže naši ljudi. U Ankari dvije najmodernije kafane su njihove (»Eti palas« i »Kutlu« drže Dalagija iz Sarajeva i Resulović iz Trebinja). U zapadnom Anadolu su naši veleposjednici prvi počeli kulturu riže, u izvozu voća zapremaju vidno mjesto.

Ali susretali smo i mnogo bijede medju našim ljudima. Ja zaista ne znam kako su me već prvi dan otkrili u Istanbulu, ali me je odmah po dolasku posjetilo desetak naših i tužili se na život, pitali kako je u Bosni i bili se mogli povratiti. Ja im nisam mogao dati kakav utješan odgovor. Povratak naših iz Turske pretstavlja dvostruko težak problem. Jer republika, kojoj toliko prijeko treba što više stanovništva, ne bi pustila da se povrate u većem broju, a i kad bi pustila da se povrate u jačim grupama, i kad bi se to dogodilo, na kakav način ih možemo povratiti i šta im možemo na povratku pružiti? Ipak to ostaje jedan problem preko kog ne možemo preći. Njihovo povraćanje ima smisla samo još u našim vremenima, za desetak godina će asimila« cija učiniti svoje, zaboravit će na Bosnu, zaboravit će i svoj jezik. Tad će za našu narodnu stvar biti konačno izgubljena ova naša naselja u tudjini.

Jedan od njih otvorenog srca nam priča: — »Ja sam kao dijete došao ovamo. Ovdje sam stvorio porodicu i opstanak. Bosne se sjećam kao kroz san, mada osjećam nešto što bi se moglo nazvati ljubavlju prema staroj domovini. Mi vas, koji ste ostali, volimo i strahujemo za vašu sudbinu. Nama je ovdje dobro, ako je svima drugim Turcima dobro. S njima zajedno se dižemo i padamo. Mi volimo Tursku isto toliko koliko i sami Turci, mada ne krijemo da smo u narodnom pogledu nešto drugo nego oni. Ali mi druge domovine osim Turske nemamo, mnogo smo se napatili dok smo ovdje stvorili opstanak, da se povratimo još bi se više napatili. A pitanje je imamo li se gdje povratiti. Turska je naša a mi smo njeni, mada nam u žilama ne teče turanska krv. Mi smo još Bošnjaci, još govorimo svojim jezikom, ali naša djeca to više neće biti, oni će biti samo Turci. Možebit se kod vas živi ljepše i udobnije nego ovdje. Ali mi ćemo ovdje ostati i ovdje pomrijeti. Kad smo izbjegli Turska nas je primila kao svoju rodjenu djecu, prigrlila nas i s nama po« dijelila svoj posljednji zalogaj. Mi joj to ne možemo zaboraviti!« — Ma koliko nam bio simpatičan povratak naših ljudi u stari kraj, mi na ove iskrene i uvjerljive riječi ni« smo mogli ništa odgovoriti.
Samo jedno želimo poručiti našem svijetu koji po katkad, kroz tešku borbu za opstanak, pomisli na selenje u Tursku: Ne idite odavde jer jedne Bosne nećete naći nigdje na svijetu! Naša domovina je blagoslovljena zemlja, znajte sigurno da se nigdje ne jede sladji i lakši hljeb nego ovdje. Znajte da ga je svugdje teže i mučnije zaraditi. Tura ska ima svoje brige i nevolje, svoju sirotinju i svoje patnje. Ona se ne može o vama brinuti onako kako bi vi htjeli. Ako hoćete raditi ovdje ćete naći dvostruko lakši rad nego u Turskoj. Nama su govorili naši ljudi, koji žive u Turskoj, da odvraćamo naš svijet od selenja. Turska nije bajoslovna zemlja blagostanja nego siromašna država koja se tek nas lazi na putu da postane ono što je Bosna već najmanje dvadeset godina. Jer Bosna je potpuna Europa, Turska je još uvijek Azija u punom značenju te riječi, tek na putu da postane moderna država.


Stariji postovi

Golgota
<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
8647

Powered by Blogger.ba