Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

18.07.2014.

Tako mi dina

(Menji) Onog,što nikad osjetio nisam,a za čim žudim, Ti imaš,djevojko,vjerna! Ja toplinom doma kao zora rudim, kad gledam Tvoja dva pogleda smjerna. Alahov odsjev u oku Ti gori, žarak ko žižak moje lule čedne, i tiho,nježno,čuvstveno mrmori ko rajski zdenac pun vedrine medne: -Ismete! Poput sniješka na proljetnoj grani kopnio si pod maćehe rukom, tek materin grobak u pitomoj strani bio je Tvoje utjehe lukom. Rastao nisi pod majčinim okom, pa ne znaš što je toplina ni žar, ali lasta lasti,eto,hrli skokom, da sebe samu dade Ti na dar.- Alahu Višnji,u Tebi se topi milinom svako krvno mi zrnce. Oh,hvala Ti,što me svojom iskrom opi, kojom će me grijat samo moje sunce! Oh,Menjo divna,tako mi dina, toplinu doma nosiš mi u oku, i Tvoj glasić:fina violina- svira mi sreću trajnu i duboku. Ismet Žunić(Zbornik hrvatskih sveučilištaraca,Zagreb,1942.)

24.01.2014.

Nastaše

Bol je bio sjena naše nutrine, tegobe stijena srce nam trla; tek zlatna grivna nebeska utrine kradom bi nam smieške slala. Jer: Istinu našu lažim su krili, čistinu Vjere sumnjom su rili i čojstvo naše zvierstvom su bili.... Ah,grozno je bilo,kad su oni bili! Pa i sad u hladu Slobode naše htjeli bi biti begovi i paše i ustaše.... Ismet Žunić,1942.

31.10.2010.

Nacionalni razvitak hrvatskih muslimana

U jednom ranijem broju "Osvita" prikazali smo osnovne smjernice političkog razvitka hrvatskih muslimana od samih početaka toga razvitka u modernom smislu te riječi pa do danas. Ovaj puta ćemo isto tako ukazali na glavne činioce, unutarnje i vanjske koji su utjecali na nacionalni razvitak hrvatskih muslimana, koji je razvitak u uskoj povezanosti s političkim razvitkom.

Ono što je glavno i u čemu su neumorni istraživači i nacionalni borci potpuno uspjeli i što je ostvarenjem Nezavisne Države Hrvatske konačno i definitivno u djelu provedeno je činjenica da se pitanje nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana definitivno raščistilo i bacilo s dnevnog reda kao sasma definitivno riješen problem. Tim je nastojanjima nedvojbeno utvrđeno da su naši muslimani Hrvati, pače najčistija hrvatska krv. I o tom se više nikada neće povući pitanje, jer su muslimani u cijelosti i praktično na djelu pokazali snagu svoje nacionalne svijesti svojom borbom i ogromnim žrtvama za svoju hrvatsku državu. Bolja im legitimacija za to ne treba. Zato mi, hrvatski nacionaliste - muslimani, više nikada ne dopuštamo diskusiju po tom pitanju, jer je ono definitivno riješeno, i to, hvala Bogu, onako kako je jedino ispravno i kako smo mi htjeli i borili se.

Za nas može bili zanimljiv samo povijesni razvitak te nacionalne svijesti muslimana i tome momentu je posvećen ovaj članak.

Jedna je osebujnost bosansko-hercegovačkih muslimana medu ostalim i to što se nacionalna svijest kod njih počela vrlo kasno buditi, kasnije nego i kod jedne skupine cjelokupnog europskog društva. Nasuprot tomu kod islamskog dijela hrvatskog naroda se ponajviše i ponajdublje zadržao regionalni osjećaj. Ovaj regionalni osjećaj kod bosansko-hercegovačkih muslimana ne znači samo osjećaj pripadnosti jednoj uskoj geopolitičkoj sredini, konkretno Herceg- Bosni, nego također i osjećaj snažnog domoljublja i patriotizma. Veliku snagu ovoga osjećaja bosansko-hercegovački su muslimani posvjedočili u mnogobrojnim prilikama svoga povijesnog iživljavanja. Ono je okarakterizirano mnogobrojnim uzrečicama koje su izražavale taj snažni osjećaj, a najpoznatija ona bošnjačka "S ramena ću glavu dati, a kamena jednog ne dam". Da je doista tako bilo, svjedoči nam povijest koja nas uči da u Hcrceg-Bosni nema ni jednog grma koji nije zalijevan krvlju koju su prolijevali Bošnjaci i Hercegovci stojeći hrabro na braniku svoje uže domovine Bosne ponosne.

Kad se s druge strane ima na umu sve one mnogobrojne okolnosti koje su bile upravljene na otkupljivanje nacionalnog osjećaja kod bosansko-hereegovačkih muslimana, onda nam ova činjenica postaje još značajnijom, a 1.1/log prekasnom razvitku nacionalne svijesti kod ovog dijela Hrvata - jasniji.

Bosna, kao zasebna državnu ivorevina u doba njezine samostalnosti stvorila |c jedan regionalni mentalitet koji se nije dao jednostavno mimoići i preko noći izmijeniti Preko četiristogodišnje iživljavanje u sferi Orijenta za vrijeme turskog gospodstva nije bilo u stanju nametnuti Bošnjacima ničega turskog. Što više ovo gospodstvo s izvjesnim težnjama za turskofilsku orijentaciju samo je još pospješilo jačanje osjećaja osebujnosti. Obzirom na to da je bosansko-hercegovačke muslimane spajao s Turcima osjećaj iste vjerske pripadnosti, ova činjenica postaje tim značajnija jer je bjelodano da vjerski momenat i danas imade vrlo veliku snagu, kojoj su se u ranijim stoljećima svi drugi osjećaji povinjavali. Historijski je, doduše, utvrđeno da Turci nisu bili agresivni u svojim nacionalističkim težnjama prema podjarmljenim narodima tako da je u našim slučajevima mržnja prema Turkušama kod nas bila upadnija nego turske nacionalističke tendencije.

Za vrijeme gospodstva Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini, ovim specijalno hrvatskim pokrajinama izvršena je preorijentacija bosansko-hercegovačkog pučanstva, posebno muslimana, u duhu Zapada i zapadne političke i kulturne orijentacije, koja je u svom duhu imala i znatno razvijenu nacionalnu svijest europskog društva. U Bosni međutim Podunavska je Monarhija onemogućila razvitak pravilne nacionalne svijesti propagirajući medu bosanskim pučanstvom posebnu bosansku nacionalnost, a strogo ometajući hrvatsku nacionalnu orijentaciju. Išlo se tako daleko da je do 1908. godine u Bosni bilo zabranjeno hrvatsko ime. Ovo je bez sumnje najvažniji razlog sporom razvitku nacionalne svijesti bosansko-hercegovačkog pučanstva, a posebno muslimana, jer je medu njima, kao nacionalno nesvjesnim, bilo utjecajnih i uglednih ličnosti koji su ovu austrijsku nacionalnu koncepciju prihvatili.

Za propagiranje "bošnjaštva" Austro-Ugarska i njezini predstavnici u Bosni nisu imali nikakve solidne niti znanstvene podloge, ali im je ona bila potrebna za učvršćivanje njihovog gospodstvu)ućeg položaja pa ju je trebalo nekako podržavali. I čim je Podunavska Monarhija organizirala svoju upravu u Bosni, počela je iznalaziti metode da bosanski element pridobije za sebe. Počela je od muslimana koji su u početku bili najnezadovoljniji s okupacijom i svim onim što je ona sobom donijela i koji su se vrlo leško snalazili u novim prilikama. Nije to bila ni laka slvar. Nakon četiristoljetnog iživljavanja u sferi Orijenla trebalo se lakorekuć preko noći okrenuli sto osamdeset stupnjeva na suprotnu stranu, koja im je svim svojim bila tuda pa čak i odvratna. Oni su bili strašno kažnjeni šio su cesarske trupe dočekali s oružjem u ruci. Mnogi njihovi prvaci otišli su na st i at ište. Zadavao se strah da se ne pojavi buna. Pored loga medu muslimanima sc javljala bojazan i za njihov ckonomsko-socijalni položaj, jer su se pronijeli glasovi da ćc kršćanska vlada oslobodili kmetove i pojedincima muslimanima oduzeli /.emlju. Ta neizvjesna situacija stvara tešku psihozu medu muslimanskim stanovništvom. S nepovjerenjem susreću nove gospodare.

Vlast je počela raznim akcijama da muslimane pridobije za sebe. Stvaranje "bosanske narodnosti" nije uspijevalo, a kad je počela iz Zagreba u Bosnu prodirali hrvatska svijest, ustalo se protiv svega što je u sebi nosilo u Bosni i Hercegovini hrvatsko obilježje. Zabranjena je bila hrvatska zastava, hrvatsko ime, grb i svaka i najmanja manifestacija hrvatstva.

Svaka akcija u pravcu naglašavanja identiteta Hrvata iz Bosne i trojednice bila je u zametku ugušena. Vlast je naročito pazila na opozicionalce iz Hrvatske. Tako su u zločinački album Ravnateljstva sarajevskog redarstva dospjele slike istaknutih članova Stranke prava koja je propovijedala radikalni hrvatski nacionalizam. Na prvom je mjestu slika dr. Ante Starčevića. Strogo se pazilo da se njegova nauka ne proširi u Bosni. Trebalo je samo reći da je netko Hrvat, pa da se dotični nade onkraj u/a. Stjepan Radić je iz Mostara dobio "peršup" u Metković, samo zato što je u jednom "hanu" prigovorio četi Srba kad šaku Hrvata nazvaše lopovima, što je spomenuo prekrasnu tadanju hrvatsku izložbu u Zagrebu kao sjajan dokaz hrvatske kulturne snage. Svi pravaški listovi Hrvatske bili su u Bosni zabranjeni. Tako se rad na hrvatstvu vrši isključivo na kulturnom polju preko raznih kulturnih ustanova. Cilj je bio politički: održanje i jačanje hrvatskih nacionalnih pozicija. I povijest hrvatskih kulturnih društva u Bosni i Hercegovini nije ništa drugo nego povijest borbe za afirmaciju hrvatskog imena u lim zemljama. Koje su političke ideje ispovijedali Hrvali u Bosni osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća lako je znati kad se ima na umu da je prvi nezavisni list u Bosni "Osvit" pisao u duhu Slarčevićeve Stranke prava. Tu ideologiju usvojila je većina katoličkog građanstva u Bosni i sva mlada generacija muslimana koja se nacionalno osvješćivala. "U Bosni se Slarčevićanslvo nije smatralo za političku stranku nego za opći hrvatski nacionalni pokret koji je razbuktao nacionalno oduševljenje i probudio uspavane snage. Sama ličnost Starčevića magično je djelovala na okolinu. Svima inponira njegov beskompromisni nacionalizam čist od svih klerikalističkih natruha i svega onoga što bi moglo pomutiti pravu blistavost nacionalne svijeti.

Starčević je bio u ličnom kontaktu s mnogim Hrvatima u Bosni koji su smatrali svojom nacionalnom dužnošću da pohodeći Zagreb, posjete Staroga. Njegova je popularnost i kod muslimana bila velika. Često su dolazili muslimani trgovci u Zagreb i tad bi rado polazili u posjete Anti Slarčeviću. Martin Lovrenčić u svojim uspomenama na Antu Starčevića kaže: Da se našao koji puta u bivšoj narodnoj kalani na Jelačićevu trgu s uglednim trgovcima muslimanima iz Cazina, Sanskoga Mosta i drugih mjesta pa ih na njihovu naročitu želju vodio u Starčevićev stan u Kukovićevoj kući. Tu su oni podulje najsrdačnije razgovarali s njim i upoznavali ga s odnosima u okupiranoj Bosni. Vidjelo se je koliki je ugled uživao taj voda Hrvata medu svjesnim bosanskim muslimanima. Za svakog posjetioca iz Bosne on je imao prijatne riječi. Hrvatima katolicima stavljao je na srce "iskren rad s muslimanima veleći da su oni (muslimani) najčišće naše krvi".

Hrvatski se je pokret naročito razmahao medu mladim muslimanskim generacijama.Većina studenata Šerialske sudačke škole u Sarajevu, odakle Izlazi prva muslimanska inteligencija, osjećaju se Hrvatima. Godine 1894. njih 18 bili su  pretplatnici  izdanju  "Matice  Hrvatske",  Pored  loga  mnogi preparandisti i gimnazijalci muslimanske vjeroispovjesti primali su "Maticu Hrvatsku". Stevan Žakula, dugogodišnji profesor na bosanskim srednjim školama ističe u svojim uspomenama iz log vremena hrvatsku orijentaciju te prve muslimanske inteligencije. "Sjećam se da je, kaže Žakula, na primjer, jedan takav đak državni činovnik mene lično ne možda u šali nego podpuno ozbiljno i u duhu Slarčevićeve doktrine smatrao i često nazivao Hrvatom pravoslavne vjere zato što sam rođen u Lici." Ta viđena ličnost kojoj Žakula ne navodi ime bio je Osman Nuri Hadžić.

On je 1894. god. izdao knjigu "Islam i kultura" u kojoj je odgovorio na izlaganja prof. Milana Nedeljkovića, o islamu i njegovom utjecaju na duševni život i kulturni napredak naroda. Tu se Hadžić često poziva na Starčevića i njegovo mišljenje o islamu. Njegova je knjiga svojevremeno mnogo čitana i tako su se preko te knjige mnogi muslimani upoznali sa Starčevićevim idejama. "Islam i kultura" je probudila kod muslimanskog elementa veliko interesiranje za Starčevića i njegove ideje, a posebno Stranku prava, koja je smatrala Bosnu hrvatskom pokrajinom i to jasno istakla u svom programu od 26. lipnja 1860. Ovaj su program potpisali mnogi Hrvati iz. Bosne. Među njima Ivan Aziz Miličević i Safvetbeg Bašagić, tada najkulturniji musliman u Bosni, kasniji predsjednik Bosanskog sabora, poznati orijentalist i književnik. Kao izraziti Slarčevićanac Bašagić je svojim sudjelovanjem i aktivnim učešćem kod polaganja kamena temeljca Slarčevićevom domu koji je tom prilikom udaren, Bašagić je svratio na sebe pozornost Khuenova režima, pa mu je zabranjeno pohađanje gimnazije u Hrvatskoj i Slavoniji i bio je prisiljen povratiti se u Sarajevo. Tako je dakle Slarčevićeva nauka imala najviše zasluga za nacionalno buđenje muslimana. Mnogo je tomu doprinio i "Obzor", taj najbolje uređivani i u Bosni najčitaniji zagrebački list koji je mnogo pažnje posvećivao muslimanima i njihova pitanja tretirao objektivno i s razumijevanjem i istinskim osjećajem za muslimane. I neki franjevci imaju stanovitih zasluga za razvitak nacionalne svijesti muslimana. Svojim nastojanjem da muslimane pridobiju za hrvatsko političko nacionalno stanovište, oni su nastojali postići održavanje prijateljskih odnosa s muslimanima.

Međutim, već osamdesetih godina postaje zahvaljujući nauci Ante Starčevića medu muslimanima u Bosni vrlo jak hrvatski nacionalni pokret koji je nakon stupanja u život prve muslimanske inteligencije zadobio vrlo veliko značenje u političkom životu muslimana i preko "Muslimanske svijesti", "Behara", "Bisera" itd. dominirao javnim mišljenjem muslimana. Neprocjenjive su zasluge u tom pogledu Ademage Mešića, Safvetbega Bašagića, Hamdije Kreševljakovića, Muse Ćazima Ćatića, Osmana Nuri Hadžića i mnogih drugih muslimanskih kulturnih i javnih radnika.

 

(Osvit, 1942.)

26.11.2009.

Sijeda kaduna.

Pred nogama njenim svilna maca kleči,

I kumrija kliče vječnosti Kur'ana,

A ona — gle — tiho, ko lišće sa grana,

Pjeva im kaside, bez stiha i riječi.

Godine su njene u samoći mrle,

Plandovale mirno, ko jaganjci bijeli

Raštrkanih stada, kad sutoni vreli

Vrh zelenih rijeka hrid i šumu grle —

I ginuli dani u duboku tminu

Crnih, starih kula — i umorni, sijedi

Na kosama sjali, kao traci blijedi,

Ko srebrne niti na snijeznome krinu ...

U srcu joj osta tek daleka jeka

Negdanjih sevdaha, što davno pomriješe,

I — gle — usne njene turobno se smiješe

Na neznanu sjenu, koju dugo čeka.

A tamo u svijetu zviždale su pale,

 I padale čalme sa kalpaka holih,

 I krvave pjesme demiskija golih

Nabodice mrke po mejdanu zvale.

Lutali su kraj nje jatagani ljuti
I s ranjenih grudi ječale su gore,
A mjeseci bijeli lutajuć do zore
Gledali su ženu, koja vječno — šuti....

Ahmed Muradbegović;"Haremska lirika",Zagreb,1921.

24.10.2009.

Bosna i Hercegovina od god.1878.-II. dio.

U svom poviestnom djelu Kallay je posvema u kolotečini Dobrovsky-Šafafikovoj, on ih i izričito navodi. On misli, da je »Srb« praime sviju Slavena i prihvaća također mišljenje, da prvotno područje naseljenja Srba obuhvaća i današnju Bosnu —- iznimku čini sjeverozapadni dio, koji se još danas zove Turskom Hrvatskom, i koji bijaše tada u posjedu hrvatskog naroda, — zatim veći dio Hercegovine i južne Dalmacije i da su u tim krajevima Srbi autohtono pučanstvo.

Nego Kallay mora da se je doskora uvjerio, da njegovo prvotno znanstveno shvaćanje nije izpravno, jer je doskora povukao svoje djelo iz svih javnih knjižnica, dao ga uništiti i počeo provoditi politiku sasvim suprotnu svojem nekadašnjem teoretskom uvjerenju.

Kallay se brinuo u Bosni i za znanstveni rad i iztraživanje, on je uredio od privatnika dra Makanca preuzeti muzej i učinio ga prvorazrednom ustanovom za iztraživanje. Kallay je uobće zastupao sasvim iz pravno shvaćanje, da se zdrava politika velikih poteza ne može voditi bez čvrstih znanstvenih temelja.

Politički se Kallay oslanjao na gospodarski najjači element u Bosni, na muslimane, u čijim rukama bijaše veći dio zemljištnog posjeda.Pa budući da u skladu sa svojim poslanjem nije smio voditi hrvatske politike, a doskora je uvidio opasnost od vođenja srbske politike, bijaše on jednako neprijateljski razpoložen prema obadvie nacionalne misli.Zato on pokušavaše u Bosni nasljedovati dalmatinsku politiku »seljačtva« i označivaše jezik u Bosni »zemaljskim jezikom«. No doskora se uvjeri, da ta nacionalna bezimenost nema nikakvog uspjeha, pa zato pokuša pobuditi neku bosansku nacionalnu sviest. Bečki slavist Jagić izradi stručno mišljenje, da postoji bosanski jezik, pa se s takvim programom pokrene list »Bošnjak«.

Osobito je Kallay nastojao, da za tu misao pridobije muslimane, nekadašnje gospodare Bosne.I zaista neki mladi beg s pjesničkim darom izpjeva rodoljubnu pjesmu, u kojoj bijahu i ovi stihovi:

»Od Stoca pa do brodskih vrata,
Ne ima Srba ni Hrvata.«

U tome političkom pokušaju opažamo odmah dobrog poznavaoca balkanske poviesti. Bez sumnje bijaše sasvim izpravna osnovna misao, da su državne tvorevine na Balkanu bile najjači činbenik pri stvaranju nacija, pa upućujem čitaoca na moje uivodno razlaganje. Pa ipak je Kallayev pokušaj s bosanskom nacijom morao propasti na neizlječivoj bolesti poviestne neistine, jer bosanske nacije nikada nije bilo, a niti će je biti.

Tokom devetdesetih godina postajao je neuspjeh »bošnjačtva« sve očitijim. Pokazalo se, da absolutno nije sposobno za život. Ali se također pokazala i čudna činjenica, da se doduše moglo spriečiti širenje hrvatstva, a nipošto ne također i širenje srbstva u Bosni. Uzprkos svim Kallayevim nastojanjima, srbstvo je dolazilo sve više do izražaja, postajalo je sve neugodnije, i njegov utjecaj na bosanske muslimane bivao je sve to veći, pa oni dođoše doskora sasvim u srbsku zapregu.

Pri bližem razmatranju to nam se čini sasvim razumljivim. Hrvatske zemlje: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bijahu u posjedu Monarhije, pa nije bilo težko spriečiti, da se hrvatski narodni pokret proširi na Bosnu. Nisu samo hrvatsko ime, hrvatska zastava i hrvatski nacionalni politički rad u Bosni bili strogo zabranjeni, nego se čak na prvoj stranici redarstvenog albuma u Sarajevu nalazila slika hrvatskog političkog vođe dra Ante Starčevića, a za njom nešto podalje sedam slika najiztaknutijih ličnosti hrvatske oporbe, pa je stoga svaki pokušaj tih ljudi da dođu u Bosnu, morao voditi do nepoželjnog poznanstva s bosanskim redarstvenim zatvorima. Osim toga bijaše moguće vršiti utjecaj na katoličko svećenstvo, i to jednako na redove kao i na svjetovno svećenstvo, a ovo potonje bijaše glavni nosilac hrvatskog narodnog pokreta, pa zato se hrvatski pokret u Bosni mogao stvarno suzbijati.

To međutim nije uspievalo sa srbskim narodnim pokretom. Ne samo poradi toga, što se nije mogao vršiti utjecaj na kraljevinu Srbiju, gdje je, kako sam u prošlom poglavlju utvrdio, svesrbski pokret postao stožerom državne politike, nego nije ni bilo lako spriečiti srbski utjecaj iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ne prieđe u Bosnu, jer u doba Kallayevo bijahu Srbi u tim zemljama dragocjeni stupovi tamošnjih vlada. I zato nije bilo moguće vladine ljude strpati u album zločinaca onako kao Hrvate od oporbe. Osim toga imali su Srbi pored svoje narodne Crkve, čije ćemo djelovanje još kasnije upoznati, još i ne sasvim bezznačajnog pomagača, ruskog konzula u Sarajevu, u kome bijaše utjelovljen čitav ugled i utjecaj majčice Rusije. Izvan svake je sumnje, da su se ruski konzuli u Bosni sad manje, a sada opet više otvoreno rotili sa Srbima. Tako je na pr. ruski konzul Bakunin sasvim očigledno sudjelovao u srbskim spletkama protiv Monarhije, a kada je bio odstranjen, njegov se nasljednik Igelstrom od njega razlikovao samo time što je u svom radu bio mnogo oprezniji i što ga je vršio mnogo pristojnije.

Tako se bijaše Kállayu doskora boriti sa sve većom snagom Srba u Bosni. Mi se ovdje ne možemo pozabaviti pojedinostima te borbe, te ču samo nabaciti neke kratke sličice. U službenom izdanju brojitbe mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine prema popisu pučanstva od 1. svibnja 1885. (Sarajevo 1886., Zemaljska tiskara) nalazi se 41 mjesto s oznakom, da u njima stanuje samo grkoiztočno pučanstvo. Pošto su grkoiztočnjaci u Bosni većinom pridošlice, postojala je u njih sklonost da se odíele od inovjeraca, pa su tako u Bosni nastala mnoga jednaka imena mjesta, u kojima ima s jedne strane muslimana i katolika, a s druge strane girkoiztočnih. Jedno te isto ime dolazi dva puta, a i do tri puta, te glasi Janjari Turski, Janjari Pravoslavni ili Špionica Turska, Špionica Katolička, Špionica Pravoslavna. Od gore spomenutog 41 imena imade ih prema službenom popisu od god. 1885. 33 oznaku »pravoslavni«, 5 »rišćanski«, a 3 »kristijanski«. To sasvim odgovara našoj tvrdnji, da grkoiztočno pučanstvo Bosne u doba zauzimanja uobće nije imalo nikakve nacionalne sviesti. Ali u rezultatima popisa stanovničtva u Bosni i Hercegovini od 22. travnja 1895. (Sarajevo 1896., Zemaljska tiskara) sva se ta grkoiztočna sela označuju već srbskima: »Janjari Turski«, »Janjari Srbski«, »Špionica Srbska« i t. d. Prema tome je jasno, da je Srbima pošlo za rukom, da se učvrste uzprkos službenom smjeru i da posrbe oznake mjesta, koje dotada bijahu samo vjerski označivane. A tako bijaše i na svim drugim područjima.
Kállay bijaše u težkom položaju. Nije mogao otvoreno nastupali a Khuenova vlada smatrala se vrlo zgodnim rješenjem, jer je umirila Hrvatsku. U toj okolnosti sadržan je po mome shvaćanju pravi razlog protiv Srba, jer oni bijahu u Hrvatskoj i Slavoniji stup Khuenove vlade, za onaj ozloglašeni Kállayev redarstveni sustav, koji se kasnije toliko zamjeravao njegovoj vladi. Imao je vezane ruke, osjećao je neprijatelja, ali mu se nije moga otvoreno staviti nasuprot i zato ga je morao suz bijati tajnim putovima, s pomoću redarstva i tajnih agenata.

Godine 1895. započinje pokret među muslimanima u Bosni. Premda bijahu vladini ljudi, ipak ne mogahu pad vladom Monarhije izraziti svoju volju bez ikakovih obzira u pravcu svojih probitaka kao prije.Srbima je uspjelo izkoristiti tu okolnost, posijati među muslimane nezadovoljstvo i izazvati njihov pokret. Nakon propasti »bošnjačtva« padoše tako muslimani u Bosni u ruke Srbima. Počevši od g. 1895., pa sve do 1910., muslimani su u Bosni samo oruđe u srbskim rukama kao posljedica politike, koja je spriečila, da se muslimani sasvimi prirodno našem analiziraju u hrvatskom pravcu. I ovdje su Srbi vrlo spretno igrali dvoličnu ulogu. S jedne strane huckali su muslimane protiv vlade, a s druge strane nagovarali su ih na izseljivanje i nastojali su, da kupe po mogućnosti što više i što jeftinije zemljišta izseljenika.

Kállay je počeo osjećati, kakova je uloga pravoslavne Crkve u na rodnom pokretu Srba, tle je sustavno nastojao oko toga, da što više grkoiztočno svećenstvo dovede u zavisnost o državnoj sili. Uspjelo mu je naći nekoliko pouzdanih viših crkvenih dostojanstvenika. Time je međutim postigao samo taj uspjeh, da se narod s nižim svećenstvom stavio nasuprot lojalnim dostojanstvenicima Crkve i tako nastade t. zv. bosanska crkvena razpra. Povod toj razipri sastojaše se u tome, što je mostarski metropolit Serafim Perović, dospjevši u sukob s laicima, članovima uprave samostana Žitomislića, zvao u pomoć vladu i dobio je, da provede svoju volju. Srbskopravoslavni biskup, pa da se obrati na inovjernu vladu za pomoć protiv vlastitog svog stada?! — To bijaše svetogrđe! Nerazpoloženje bijaše upereno i protiv sarajevskog metropolita Nikole Mandića, pravoslavca iz Hrvatske, jer je u svome nastupnom govoru izjavio, da će biti vjeran sin svoje Crkve, ali također vjeran podanik svoga cara i gospodara. Tako što već se onda nije smjelo pružati bosanskim Srbima. Na čitavom pravcu od Beograda, Novog Sada do Zagreba (Srbobran) upravljalo je srbsko novinstvo najžešće napadaje na obojicu metropolita i na bosansku vladu, a što je najčudnije, u tome je ne pomagahu samo mladočeški pražki listovi, nego čak i neki bečki.

Čim su Srbi završili nacionaliziranje gradskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, a taj se proces zbivao od g. 1878. do g. 1895., stupiše oni u borbu protiv vlade. U toj borbi bijahu im muslimani saveznici, i to svakim danom u sve većoj mjeri. Borba ta ne bijaše vođena samo u srbskom tisku Austro-Ugarske i Srbije, nego i u inozemstvu. Ovdje mi je posebno upozoriti na brošuru »Bosna i Hercegovina pod upravom Austro-ugarske monarhije« (Berlin 1901.) u kojoj se bosanske prilike prikazuju sasvim zlonamjerno, upravo zagrižljivo i nepravedno na štetu Austrije.

Ta borba protiv vlade bijaše na koncu konca uperena protiv Monarhije. Trebalo je njome dokazati, da Monarhija nije u stanju upravljati u Bosni tako, da pučanstvo bude zadovoljno, a između redaka moglo se razumjeti, da bi Srbija čitavu stvar nesumnjivo mnogo bolje izvela.

04.10.2009.

Bosna i Hercegovina od god. 1878.

Austrougarski posjed Bosne i Hercegovine osniva se na čl. XXV berlinskog ugovora od 13. srpnja 1878., u kome se kaže, da će Austro-Ugarska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i njome upravljati.

Provođenje okupacije predstavljahu si vrlo jednostavno, i poznata je rieč Andrassyjeva o šetnji u Bosnu na čelu s vojničkom glasbom. Sa svim se smetnulo s uma, da se time jednom za svagda oduzima vlast ne samo snažnom i odpornom, premda pomalo izmetnutom krvnom plemstvu, nego i znatnom dielu naroda, koji je tu vlast dosada bio vršio na državno-vjerskoj bazi. Zaboravilo se također, da ljudi ništa teže ne prebolievaju nego gubitak vlasti. Zato bijaše odpor muslimana veoma žestok, a gubitci i troškovi okupacije bijahu mnogo veći, nego što se očekivalo. A i odpor nižih muslimanskih slojeva bijaše pod vodstvom duhovnih vođa mnogo snažniji, nego odpor pravog plemstva. Ta pojava ne će začuditi nikoga, tko misli socioložki. Oni, koji su imali izgubiti osim predočbe o nekoj sili i moći još i neka stvarna dobra, morali su biti mnoga prije spremni na sporazume s novim vlastodržcima nego oni, koji pravo nisu imali ništa izgubiti. Dne 25. srpnja 1878. dođe čak u Brod odaslanstvo begova iz Dervente, da se pokore Austro-Ugarskoj.

Za provođenje okupacije bijaše mobiliziran 13. vojni zbor (iz Zagreba, koji se sastojao samo od Hrvata), a vojničko vodstvo bude povjereno generalu Josipu pl. Filipoviću, Hrvatu i bivšem glavnom pobočniku bana Jelačića. Okupacija bijaše izvršena od 29. srpnja do 20 listopada g. 1878.


Prijateljski bijahu spram Austrije u Bosni razpoloženi jedino bosanski Hrvati. Hrvatska promiičba počevši od g. 1835. imala je toliko uspjeha da su Hrvati pod vodstvom bosanskih franjevaca dočekivali austrijsku vojsku s hrvatskom zastavom i poklicima "Živio hrvatski kralj Franjo Josip I." Bosanski katolički Hrvati izjaviše time, da stoje na stanovištu cetinskog izbora 1527.

Vidjeli smo već, kakvo bijaše stanovište muslimana. Grkoiztočnjaci sudjelovahu dobrim dielom s fanatiziranim muslimanima u bosanskoj narodnoj vladi, jer im austrijsko vladanje bijaše nepoželjno, — Helfert veli, da je Hadži Lojo od početka računao, da će oni sudjelovati,-
tako da je veliki dio grkoktoinog pučanstva susretao neprijateljski naše čete, a djelomice okitišee se grkoiztočnjaci srbskom trobojnicom, i željahu, da se knez Srbije proglasi knezom Bosne i Hercegovine.

Treba međutim odmah ovdje utvrditi, da velika većina kršćanskog pučanstva u Bosni i Hercegovini ne bijaše nacionalno sviestna. Ne bijaše u grkoiztočnjaka srbske sviesti, a niti hrvatske u katolika. Vidjeli smo već da je srbski pokret osnovao god. 1862. u Sarajevu jedno družtvo, koje je tek trebalo da širiti srbsko ime u Bosni, jer bijaše čitavoj zemlji nepoznato. Da u grkoiztočnjaka uobće ne bijaše srbske nacionalne sviesti, svjedoči nam očevidac svjedok T. Herkalović, koji sam veli, da se tek od god. 1862. pojavljuje srbsko ime u Bosni i da se tek odonda grkoiztočnjaci nazivahu Srbima. S ovim piscem slaže se fra Grga Martić, koji tvrdi, da je još god. 1848. srbsko ime u Bosni bilo sasvim nepoznato (Zapamćenja str. 43.). U isto vriemie ojača i katolička hrvatska narodna misao, a u narodnom prosvjetnom radu odlikovahu se mladi franjevci.


Može se zato smatrati sigurnim, da je velika većina naroda u zauzetim pokrajinama bila u nacionalnom smislu još nedirnuta i djevičanska. Nacionalno prosviećeni bijahu samo pojedinci iz inteligentnijih družtvenih slojeva, osobito svećenici obiju kršćanskih vjeroizpoviesti, a oni mogahu povući masu za sobom.

Prve organizatorne poslove izveo je u Bosni sasvim naravno zapoviedajući general pl. Filipović, koji je kao Hrvat i s obzirom na jezik, najviše upotrebljavao u tu svrhu Hrvate. Ustrojbu sarajevskog obćinskog Vieća povjeri on Josipu Sertiću; kao građanski povjerenici dođoše u Bosnu Hrvati Vladimir Mažuranić, Napoleon pl. Špun-Strižić i Nikola Badovinac, a kasnije i Milutin pl. Kukuljevlć.

Možda je nešto i zbog ovih osobnih momenata hrvatski sabor zaključio dne 28. rujna 1878. adresu na kralja, u kojoj je poired pripojenja Vojničke Krajine i Dalmacije zamolio još i takvo ustrojstvo Bosne i Hercegovine, da bi se kasnije te zemlje mogle pripojiti Trojednoj kraljevini. Ta je adresa ozlovoljila Mađare i mađarsko je novinstvo jasno tražilo Mažuranićevu ostavku. Mađarsko ministarstvo izposlova, te je vladar odgovorio hrvatsko-slavonskom saboru »da je sabor, baveći se Bosnom i Hercegovinom, prekoračio svoj djelokrug.«

Pod dojmom ove predigre, koja djelovaše u Ugarskoj tim snažnije, što su srbski listovi u južnoj Ugarskoj započeli oštrom kampanjom protiv hrvatskih težnja u Bosni, pristupilo se zatim konačnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine (ubuduće zvat ću te krajeve naprosto Bosnom).

Previšnjim rješenjem od 16. rujna i 29. listopada 1878. povjereno je vođenje bosanskih poslova zajedničkom ministarskom vieću i osnovano je u ministarstvu vanjskih poslova t. zv. bosansko povjerenstvo, a njegovim predsjednikom bude imenovan Mađar Josip pl. Szlavy, odjelni predstojnik u tome ministarstvu. Kada on postade 8. travnja 1880. zajedničkim ministrom financija, prieđe i sjedište tog bosanskog povjerenstva u zajedničko ministarstvo financija i sraste se tamo s njegovim organizmom; iz njeg postade odjel za Bosnu i Hercegovinu. Szlavy pozove u Bosnu južnomađarskog Srbina baruna Nikolića kao građanskog pristava i doskora bijahu micani sa svojih položaja jedan za drugim oni Hrvati, koji dođoše s Filipovićem. Inače izgleda, da se barun Nlkolić baš nije mnogo proslavio, jer je Bosnu doskora opet ostavio. Slavy postade god. 1882. čuvarom krune u Ugarskoj, a na njegovo mjesto postavljen bi Benjamin pl. Kallay 4. srpnja 1882. zajedničkim ministrom financija.

Kallay bijaše proizašao iz diplomatske službe. On bijaše od 1869. do 1875. austrougarski generalni konzul u Beogradu, gdje se bavio poviestnim studijem, na temelju kojega je god. 1877. napisao i na mađarskom jeziku izdao svoju »Poviest Srba«. Kallayu, koji je bezuvjetno imao mnogo predznanja, bijaše suđeno, da položi temelje austrougarskoj vladavini u Bosni. O Kallayevim metodama u Bosni može svatko misliti kako hoće, ali je činjenica, da je izključivo njegova zasluga, što su u toj zemlji, koja bijaše preuzeta u sasvim raztrovanom stanju, stvoreni odnosi, posebno u oblasti gospodarstva, na koje gledaju zavidnim okom Hrvati iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pa ako je i bilo neugodnih pojava i pokoja dječja bolest, ne može se poreći, da je upravu zemlje vodio svrsishodno i razumno, kako na korist zemlje, tako i na korist čitava Monarhije.

Ovdje ne mogu sada pisati poviest Bosne pod Kallayem, nego se moram ograničiti na glavne točke u nacionalno-političkom razvoju ove zemlje.

20.09.2009.

Bajram mubarek olsun!


Svim Hrvatima muslimanske vjere želim sretan ramazanski Bajram.

Neka se u svečane dane ovog Bajrama,koji dolazi u težkim vremenima,ali i u velike dane ostvarenja hrvatske državne cjelovitosti,još više pojača naša narodna jedinstvenost i sviest u radu za budućnost Domovine i novih pokoljenja.

Bajram mubarek olsun!


 

 

17.08.2009.

Pripadnici V.SDS-a u ljeto 1942. godine.

12.07.2009.

11.srpnja.

I ti si otišo iz našeg šehera.
Pred Begovom džamijom plaču česme
Imare šuti presito zehera
—davno su umukle u mahali pjesme.

Nekad si šetao kamenim kejom
—fes na glavi, u ustima lula,
a nekad opet lipovom alejom
u društvu blaženom rumenih bula.

Sjećaš se života kog danas nema
i burnih noći i vedrih dana
Prošlost u sjećanju osivjela driema
—mladost je rana proćerdana.

Ostade prazna đačka klupa
godine za ruku vode u sviet
i noga poslušna sročno stupa
i čeka zapovied za prvi liet.

Zašto sad plače srce u tuzi
oko kapljice rose srmeni
Neki i mrtvi tvoji su druži,
a ostaše dužni po poljubac ženi.

I novo proljeće opet će doći
i bujat će zeleno meke trave
i plakat će bez suzo, nečije oči:
proljeće kosi cvjetovima glave. .

I ti ćeš čuti šapat usana,
što prestaše davno psovat i kleti
zvonit će cvrkut iz mrtvih grana
zvonit će užasom što mučki prieti.

U bezglasnom muku rodit će se zora
i osmjeh na licu lišit će te rana
Preporođen i nov — s čelom bez bora
ti ćeš slušat ariju sabahskog ezana.

15.05.2009.

VRAĆANJE

 

 

Katkad u vrevi ljudi posve stranih

Neko te lice sjeti mrtva druga.

Nestanak njegov ponovo ti rani

Zbunjeno, srce, i svlada te tuga.

 

U žamoru ti začuješ mu glas.

I ti ga vidiš. Izašav iz mraka

U tebi živi. Ali samo čas:

Desetak, dvadeset koraka.

 

Prošlost se javi slatko kao flauta

U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,

Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

 

No kad te naglo truba nekog auta

Trgne, odjednom nestane mu lika:

Oko tebe su lica prolaznika.

Cesarić.

"Zu gedenken an die Gefalennen Kroaten;

 mai 1945"


Stariji postovi

Golgota
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
8656

Powered by Blogger.ba