Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

29.11.2008.

BOSNA




Kao vodopade nevidljive, što u noći buče
osjetih svježinu tajanstvenoga kraja,
ko neku snagu iskonsku, koja k sebi vuče
ljepotom mračnih šuma i maglom teškog sjaja.

U šumu tmina hladnih od planina izdaleka
kao da negdje putuju vodama poneseni
oblici brda, drumovi i mlinovi sred rijeka,
dok bruji prepun vrela predio zaboravljeni.

Pun voda, mračnog bilja i prastarih tišina
u šumama na gorama. Oblaci nad oblacima.
Zaboravljen predio kao kolibe visina,
gdje ljudi viču od gladi i samuju s vukovima.

To je Bosna, sa drumovima neizrecivo tmurnim
kud noću prolaze pjevajuć vozari;
To je Bosna, s teškim ljudima i vjekovima burnim,
što stvoriše im šutnju kao udes stari.

Hartije drevne tajanstvenih slova
skrivaju povijesti njene zamršene
ko putovi davni putnika i pustolova,
što na obalama ovim voljahu piće i žene.

Sumorna misao biva zbog vidika
tih doba, što ih obnavljamo u snima,
i srce staro postaje pred sivoćom slika,
kad uplaše nas gradovi stegnuti oblacima.
To zemlja je starinska putnika i vojnika.

U tamno zelenilo brda su uronjena,
vijugaju livade i stabla trepte stara.
Talasi zemlje sjećaju na ljepotu žena.
U dolu leži grad sa stotinu munara.

U magli strmih prolaza uspinju se kuće,
gledaju slijepo prozori s rešetkama,
iz uglova, što posrću, bije tama,
i hod kroz vlažni kamen težak je ko bespuće.

Krovovi crni, nakrivljeni, u padu,
sjenom nas zgode. Trunu teška zdanja;
odišu kao tamnice, velike, u hladu
jednolikog mira, što rada umor sanja.

Kraj džamija sivih slušamo tišinu
kao staru česmu u bašti punoj trava
i busenja divljeg; tonemo u daljinu
vremena, što se ovdje u pustoši dava.

Grobovi bezbrojni kroz granje u zeleni
bijele se golovom nestvarnoga mira.
Ratnici, paše i mudraci u sjeni,
i roblje i vremena fantastičnih avantira.

Kao visoka koplja u rukama čuvara
pred šatorima pustinja, dižu se minareta.
U zalaz sunca ječi molitva stara,
i rastužuje nas slava davno mrtvog svijeta.

U dvorištima istoka žubor blagih voda,
za prozorima krutim ljubavi nikom znane;
i svuda mnogo krvi ispod maglenoga svoda,
bjesovi, sile puste kroz borbe i megdane.

Molitve stare i zanosna klanjanja
pred Bogom, koji bdi nad slavom četa;
ekstaze svetačke i luđačka opajanja
ženom i krvlju, koja sok je svijeta.

Prođoše vjekovi preko raspuklih zidova,
bojevi, pokolji i ponoćni požari.
Sad zaborav dubok kroz lišće jablanova
diše, i prošlost spava kao barjaci stari.

Nestaše u noć konji i junaci,
prah bezimen su postale divne žene,
i samo tihi i skriti vremena znaci
bude nam davne svirke i popijevke ugašene.



Frano Alfirević

15.11.2008.

Katolici i muslimani

(Izsječci iz proslova odtisnutog u nekdašnjem sarjevskom "Novom listu" 1943.godine,naslovljenom "Katolici i muslimani"):

 

 

......Nas zanima za sada najviše odnos katolika i muslimana, prvo zato, jer je medju njima najjasnije, da pripadaju istom rasnom i jezičnom korienu, a drago zato, jer se pitanje muslimansko-katoličke sloge nameće kao stvar prvorazredne važnosti za dnevni praktični život cjelokupne države, a posebno ovih krajeva, a treće konačno zato, jer neprijatelj s posebnom težnjom uporno nastoji da baš ove odnose poremeti.


 POVIESTNA BAŠTINA


Nismo mi taj problem ni stvorili, ni izprepleli. Stvorila ga je i izplela naša poviest. Stvoren je od Kulina bana do danas. Ono, što je sedam i pol stoljeća načinilo ono, što su milijuni naših predja spleli, mi ne možemo sada razplitati, nego imamo samo kao praktični i razboriti ljudi da razmotrimo i priznamo gotove činjenice i da potražimo ona rješenja i zaključke, koji su nam najkoristniji.

Kršćanstvo i islam susreli su se nekada i s mačem u ruci u obliku križarskih ratova s jedne strane, te arapskih i otomanskih provala s druge strane. Prolilo se je riekama krvi, spjevalo se stotine epova, rodilo se na buljuke junaka, sultana, kraljeva, vojskovodja i careva, nabubrili su arhivi od briga, koje zadade jedna strana drugoj, i paralizirano je množtvo ljudskih energija u ovom medjusobnom stoljetnom sudaru. Koje čudo, ako su se ljudi konačno upitali: »Moramo li se mi baš tući do iztrebljenja? Zar nema mogućnosti za mirni život, za sporazum, za utakmicu u pozitivnom stvaranju i radu? Takve su se misli i pokušaji radjaie i u glavi našeg hrvatskog diplomate Jurja Utišenića još prije 300 godina, pa ni Petar Zrinjski nije bio daleko od tih misli i pokušaja, pa ni Huseinbeg Gradaščević......

 

SADAŠNJE VRIEME


Ono, što se je prije radjalo samo kao dobra misao, nametnulo se je danas kao neumoljiva nužda. Sporazum je nekada bio samo koristan, danas je on potreban. Prije se je mo glo odlagati, ostajalo se i drugih rješenja, danas se ne može odlagati i ne vide se druga i bolja rješenja.

Katolici mogu gledati mirno u budućnost samo onda ako ne budu (imajući njihov broj na pameti) ostali osamljeni. To je dakle i katolička potreba.
Muslimani isto tako naprosto ne smiju ostati sami. Treba, da se samo sjete, odakle ih je zlo bilo zadnjih petdesetak godina. To je dakle i muslimanska potreba.
Ukratko: svestrana potreba.

 PA IPAK...
Pa ipak, uza sve razloge, koji nas neumoljivo gone, da budemo sjatni, složni, snošljivi, braća — ipak kao da se neki kolebaju, nećkaju i pobojavljaju se. Zašto to? Mi to možemo razumjeti, ali ne možemo — ne boriti se, da bude bolje, jer može i mora biti još bolje i sve bolje.
Naime — dugo smo se tukli medju sobom u ime različitih državnih, kulturnih i vjerskih ideala. Tri tom smo živjeli gotovo hermetički zatvoreni, svatko u svom krugu, a jedni o drugima znali amo manje-više samo to kakvi izvana izgledamo, a ne kakav je i onaj unutarnji, duhovni svlet, koji pokreće jedne, a koji druge, živjeli smo pod raznim vlastima i raznim uplivima. Iz toga su se radjali raznoliki odgoji, nejadnaka mišljenja, raznorodne nade, nejednake težnje. Ne tvrdimo, da nije uobće bilo zajedničkih težnja. Bilo ih je. Ali treba razumjeti i ono, što osjećamo da kadikad uzmanjka i uvidjeti, odakle to dolazi.

Sada smo međjutim rukom tajanstvene Providnosti, snagom, koja je bila jača i od same naše zajedničke volje bačeni u neizbježivu potrebu saživljavanja, sporazumievanja i bratske sloge. Svako otimanje iz ovog sudbinskog bedema, može nam poraz bijati glave, ali koristiti nam ne može, Kad si već na kolima, koja se ne zaustavljaju, onda nema druge, — nego uzde u ruke i tjeraj!




MOGUĆNOST SAŽIVLJAVANJA


Ni u Muhamedovoj državi, ni u državama kalifa nisu uništene stare kršćanske zajednice, čak ni one male kao Kopti, Nestorijanci, Kaldejci, Sirci, Armenci, da i ne govorimo o pravoslavnim Grcima i drugima.


Hrvoju Hrvatiniću razvijao je možda najbolji katolički islamolog o. Mulla, rodjeni Turčin, koji je prije nego što je postao monsignorom, bio hafiz koji je uviek prema svieta svog duhovnog i fizičkog podrietla zadržao začudno poštovanje, ove misli:

»Suradnja je izmedju kršćana i muslimana posve moguća. I jedni i drugi vjeruju u jednoga Boga, u neumrlost duše, u vječne sankcije, a u moralu ima čitav niz vrlina, kao što su: milosrdje, pravda, pobožnost, skromnost, poštivanje rada, patriotizam, Itd., koje nudjaju široku platformu, gdje se ta suradnja može razviti. To će uroditi još dubljim međjusobnim poštivanjem i još boljim razumievanjem. To je bez sumnje onaj put, koji je zajedničkom Stvoritelju ugodniji, nego sićušna zahuktalost i bezkrajno sumničenje«.


Ne radi se tu o tome, da jedna strana izgubi autonomiju svoje vrsti ili da otvori širom vrata svoja duše, svoje djece, obitelji, svoga svjetovnog nazora za bilo čiju invaziju. Radi se samo o tome, da se konkretno izkoriste za obostrano, zajedničko dobro ne dodirne točke, ona zajednička područja, koja ostavlja slobodna za susretanje u suradnji i jedna i druga vjera. Ta područja postoje. A ne možemo tvrditi, da ih previše marljivo upotrebljavamo.


A PRAVOSLAVNI



Sa svima pravoslavcima dobre volje želimo mir i suradnju. Mi uvidjamo, a bez sumnje će uvidjeti i oni, da se nikada na tudjem zlu ne može trajno sagraditi vlastito dobro. Razum mora postat jačim od gusala i sviestna dinamika od nesviestnih nagona. To vriedi za sve nas. Pa daj Bože, da nas svaki novi Bajram i Božić nadje u sve boljem razpoloženju i srdačnijim čestitkama.

Mi razumijemo i onu duševnu krizu, u kojoj se još pomalo kolebaju neki naši pravoslavni sugradjani. Bili su članovi vjerske organizacije, koja se je poviestno uviek tiesno vezala uz državu, pa su u zadnje doba bili povezani sa srbskom-pravoslavnom crkvom.Neki kolebaju, želimo im, da se što prije srede, okupe i smire.
10.11.2008.

IZ ŠEHERA IDEM NA RAMAZAN KUCI, MATI JE UMRLA




Kloparanje šina, mašina i vagonskih točkova
donosim u glavi roditeljskoj kući
i ponosim se jednostavnim i složenim pravilom trojnim.
Mati je umrla. Maćeha kuću kući.
Otac je prema meni hladniji, grublji i ljući:
kad se legne, na kapandžu prislanjam uho
i slušam: maćeha me panjče u vrijeme gluho.

Predručano doba: rana zora. Na merdevinama čuje se tap nogu
i... maćeha zbacuje jorgan s mene s jetkim: Hajde! — Ne mogu
durati studen, zato ustajem zahvaljujuć Bogu
što sam živ (nena mi je to utuvljivala još od malih nogu).
Na moj ležaj zirka mjesec sličan uskoj motici ili rogu.
Iza ručka otac šutkom pripriječa na me i mnogu
cigaru puši. Teško, teško mi je tad pri duši!...

Stidljivo sunce kad odskoči za konopac i po,
polako da njih ne probudim izšuljam se iz kuće:
trešnja snijegom osuta, krošnjama se tromo lili;
jedna ledenica ko golem svrdo sa ćoškom se strehe slila
i jedna graška na vlazi kraj sofe klila ...

Podne. U džamiji. Sat se rakoli na zidu.
Rodne snježnom kitinom grane šljiva kroz prozore se vidu.
Srodne arije Kur'anske iz naših usta drhtavo idu:
mukabelu učimo.

Do iftara vrzem se oko Firdevsine kuće,
a stid mi potkrvljuje obraze, kao kuče
bojažljivo se klonim svakom s puta.
Njen vragoljasti pogled više puta
iza bijelog zara i vaza zelenohsnatog husnijusufa
kao jara puri me po licu i škaklji po srcu i duši,
a zimski lahor već bogzna kadašn ji maltar njene kuće ruši...

Sofra čeka. Još šezdeset tiktekaja i top će puknuti.
Otac razlama samune; istom s vatre juha se puši.
Maćeha pali lampu. Na čiviji kraj peći, očev se kaput suši.
Meni su dali da kahvu meljem. Dim se iskipjela mlijeka guši.



Ismet Žunić

Golgota
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
28619

Powered by Blogger.ba