Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

31.12.2008.

Otče naš





Otče naš, o Bože svemogući,
Koji jesi gore na nebesih,
Odkud si se, svietom ravnajući,
U tolikih javljao čudesih,
Ter su ljudi veličanstvu tvome
Već i onda žrtve žrtvovali,
Dok su jošter u neznanju svome
Jupitrom te il Perunom zvali,
Ko što i sad padaju preda te
I gdje led se širi na sve strane,
I gdje divno južno cvieće cvate
Tamarinde, palme i banane.

Nek se svuda sveti ime tvoje,
Neponjatno, tajno, veličajno,
I nek dodje usred slave svoje
Na tu zemlju kraljevstvo ti bajno,
Da ti ljudi budu djeca prava,
Sitan odlik silnog bića tvoga,
Da potamni ljaga im krvava
Zlokobnoga grieha iztočnoga,
I da vazda vrhu drugog svega
Preponizno slave samo tebe,
I da ljube svoga iskrnjega,
Brata svoga, kao sama sebe.

Neka bude vječna slava tvoja
Svud na zemlji, kao na nebesih,
Što se javlja dokazi bez broja
U lahorcu i u zemljotresih,
Da nam kaže tvoju volju svetu,
Nedohitnu našem slabom umu,
Koj' se gubi u svome poletu,
Kao dašak u oluje šumu,
Ter smo samo u čudu i strahu
Radi svoga silnoga neznanstva,
Pa ko crvi gmižemo u prahu
Pred otajstvom tvoga veličanstva.

Daj nam, otče, kruha svakdanjega
Bar toliko, što nam žicu treba,
Jer bitisat ne mogu bez njega
Sinci zemlje, kao svetci neba;
Ali daj nam i božanske hrane,
Da nas za njom mine vječna želja,
Daj nam sladke i nebeske mane,
Živog kruha svetog evangjelja,
Da se njime okriepi nam duša,
Koja dosta trpi i očaja,
Da bar malko već na zemlji kuša
Slasti tvoga nadzemaljskog raja.

I oprosti naše duge samo,
Dobri Bože, nama nevoljnikom,
Ko što i mi rado opraštamo
Na tom svietu svim našim dužnikom;
Velika je naša krivnja stara,
Al je tvoja milosrdnost veća,
I sve, što se na toj zemlji stvara,
Sve nas vazda samo na nju sjeća:
Ti nam nebo vedriš i oblačiš.
Ti nam daješ tamu i svjetlinu,
Sniegom, cviećem zemlju nam presvlačiš,
Blažiš zimu, suzbijaš vrućinu.

I u napast ti nas ne uvedi,
Da se tebe drzko odreknemo.
Pa da onda u užasnoj biedi
Za svu vječnost ludo poginemo;
Već nas puti k primjeru jedinom,
Što ga vječna povjestnica znade,
Da sa tvojim razapetim sinom
Podnosimo sve nam težke jade;
Pa kad na nas nevolje se slože,
Krst će nama biti spasa znamen,
Svemogući, vjekovječni Bože,
Izbavi nas uviek od zla! Amen.



Dr. August Harambašić

20.12.2008.

KRVAVA STRAHOVLADA U FOČI

ZA VRIEME KOMUNISTIČKO-ČETNIČKE VLADAVINE



Hrvatsko stanovničtvo grada Foče,koji je kraće vrieme bio pod vlašću četnika-komunista,kada su se ovi bili domogli grada uz pomoć četničko-komunističkih bandi iz Srbije i Crne Gore,doživjelo je najteže časove.Poubijan je velik broj Hrvata muslimana i katolika,a njihova imovina sva opljačkana.


O tim jezovitim časovima u Foči postoje brojni izkazi svjedoka,od kojih objavljujemo ova tri izvješća:


Sevda Hadžić,Zulfina,muslimanka,rođena godine 1922. u Jabuci,kotar Foča,dala je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu 31.prosinca 1941. ovo svjedočanstvo u zapisnik:


"Kada su naši vojničari u Jabuci predali oružje,ja sam pobjegla u Foču i bila kod svoje tetke.Kada su naše trupe otišle iz Foče,odmah su se primietili u Foči četnici.Odmah se čula pucnjava topova,zvonjenje zvona,a vidio se je i pravoslavni sviet kako iz sela vri u grad.Kod crkve se igralo cieli dan.Nastala je pljačka muslimanskih kuća i ubijanje muslimana i muslimanki.Odmah su oduzete sve šivaće mašine i organizirani "vešteti"(radionice) za izrađivanje odiela i cipela i veša za četnike.Kod pljačke muslimanskih kuća i trgovina sudjelovali su osim naoružanih četnika i seljaci iz okolnih sela,koji su robu nosili na tovarima.Prilikom pljačke poginule su dvie pravoslavne žene.Kroz čitavo to vrieme nije se smio pomoliti na ulicu niti jedan musliman.Noći su bile strašne.Kroz cielu noć čula se pucnjava u gradu i okolici,u kojoj su nastradali mnogi muslimani.Nakon 5-6 dana vladavine četnika u Foči došao je po mene jedan četnik s jednom pravoslavkom,koje je poslao moj otac,da me dovedu kući,pa sam pošla sa još tri muslimanke i sa sobom ponijela našu odjeću u uzlovima.Odmah kod prvih koraka susrelo nas je 25.četnika i tražili su od nas da idemo s njima unatoč tome što je ovaj naš vodić tražio i molio da nas ne diraju.Tom prilikom je i naša pratiteljica prigovorila četnicima,da je njihov postupak neljudski,jer da se muslimani kroz čitavo vrieme nisu ogriešili o poštenje i obraz niti jedne pravoslavke.Iza ovih rieči četnici su ovu našu pratiteljicu htijeli nožem raztrgati,ali uza sve to mi smo odvedene u jedno dvorište,kojom zgodom su nas htjeli pretraživati i naše zavežnje.Tada su govorili,da mi žene nosimo našim ljudima municiju i oružje,a to da je protiv četnika.Ovom zgodom ja sam uspjela doletjeti do avlijskih vrata i sa užasnim vriskom od straha otvorila vrata i pobjegla.Ovaj četnik počeo me proganjati,ali sam se ja sklonila za onog drugog četnika,koji me je imao odvesti kući,i onda je tek ovaj svojim energičnim i odvažnim držanjem mene spasio.Kod svađe je rekao ovaj četnik,koji me je progonio,da me mora pretražiti,i ako kod mene nema oružja,ima nešto drugo za njega.Ja sam se tada sklonila u kuću Karahasovića,gdje sam se presvukla u pravoslavno odielo i tako zavila kosu,kako one zavijaju,te sutradan sa svojim pratiocem krenula put Jabuke.Odmah kod izlazka iz grada na željezničkoj stanici vidjela sam na jednoj hrpi pet muslimana zaklanih.Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom koraku preklate muslimane u grabama kraj ceste,a u više njih zabijeni kolčevi.Nad njima su postavili njihove fesove.Svojim sam očima vidjela,da su ubili već u Foči Edhema Atibovića,kojega su našli sakrivena pod željezničkom ćuprijom.Zatim sam vidjela u Ustikolini ubijene:Hadži Kasima,Mula Abdića,Saćira Hodžića sa ženom,Omera Omerpašića,Ahmeta Sadžaka i Hasana Čengića,u Lokvama četvoricu,u Zaborku Hodžu Čauševića,u Jabuci Jakuba Mekića,u Kunjenovićima Ahmeta i Amzu Tarčina,u Bešlićima Adema Mekića sa dva sina,u Javićima sedmoricu Džoza,u Raskovićima nekog Muharema i Sulejmana."


Svjedokinja zatim u svome izkazu opisuje svoj pustolovni bieg u Sarajevo.


Inženjer Ragib Kolaković,upravitelj šumarije u Foči,izviestio je velikog župana Velike župe Vrhbosna o četničko-komunističkim zločinima u Foči početkom prosinca 1941.To izvješće glasi:

"Sutradan,tj.5.prosinca četničke vlasti izvršile su mobilizaciju cjelokupnog pravoslavnog stanovničtva od 16. do 60.godina i sve ih naoružali i uputili u još nezauzeta sela.Istog dana prije podne održao je zapovjednik četničkih bandi javni zbor pred kotarskom oblasti u Foči,na kojem je javno prigovorio muslimanskom življu,koje je pomoglo propasti Jugoslavije i prihvatilo stvaranje hrvatske države.Poslije toga su sve zarobljene domobrane,oružnike i finance,koji nisu htjeli pobjeći,bili ranjeni ili ne-poubijali.Sve zatečene bjegunce iz Višegrada,Rogatice,Goražde i Ustikoline te okolice Foče pobili su,među njima poznate ličnosti Mehada Džebu iz Džindića,Smailagu Šiljka,njegovog sina Mehu,oba iz Osanice,i Mustajbega Šuvaliju,iz Gođena.Imena osoba iz Goražda i Višegrada nisu se mogla ustanoviti.Zatim su sve radnje otvorene i opljačkane od četnika,a zatim prepuštene haračenju pravoslavnog svieta.Posebne četničke patrule zalazile su u ugledne muslimanske kuće i pokupile sve živežne namirnice,novac i dragocjenosti.

 


Pet dana kasnije oni su osim toga izvršili obći pokolj nad hrvatskim življem govoreći,da su za to dobili nalog od svog štaba.Osim pokolja opljačkali su sve,što su našli hrvatsko(muslimansko i katoličko).


Znali su posljednju kilu brašna odnijeti iz kuće pa što nisu poubijali,to je od gladi poumiralo.Kada su išli tražiti od komandanta mjesta nešto hrane,odbijao ih je govoreći da idu svome Paveliću.Ja sam se krio u kućama.Našu jednu kuću uzele su sestre Sergija Mihajlovića,četnika,pa pošto je s njima dolazio Sergije sa svojim bratom drom.Pavlovićem,i pošto ih je moj brat posluživao,kada je Sergije spomenuo,da će dr.Pavlović ići u Ljuboviju,zamolio sam ga da povede i mene,te je ovaj to i učinio.U Ljuboviji sam dobio propustnicu za Beograd,ali su me u Loznici zaustavili i ja sam se vratio u Ljuboviju.Kada su tamo došle njemačke vlasti,ja sam se u čamcu prevezao preko Drine sa drom Hasom Čemilićem i njegovom ženom u Srebrenicu,a odavle sam preko Zvornika i Tuzle došao u Sarajevo.Od Mesića do Ljubovije putovao sam šest dana i putem vidio logore četničke i partizanske u Rogatici,Vlasenici,Srebrenici,Hramu,Bratuncu i Drinjači.Tom sam prilikom čuo pričati od četnika,da će zauzeti Sarajevo,a za to da su učinili sve potrebno,naime,da su sve svoje ljude u mjestu naoružali revolverima i kad oni napadnu Sarajevo,da će njihovi ljudi u mejstu podići ustanak te poklati i poubijati sve što je hrvatsko,katoličko i muslimansko i time uništiti "leglo tursko i katoličko".Čuo sam kako pričaju,da imaju tek nakon toga,kad osvoje Sarajevo,poklati sve što diše hrvatskom dušom,a to je bez obzira sve katolike i muslimane.Također sam čuo kako govore,da se s nama ne mogu pomiriti i da su oni zaključili:mi ili oni".


Glavnostožerni pukovnik Verić dostavio je u ime zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu Ministarstvu hrvatskog domobranstva izvješće o zločinima odmetnika u Foči.Podatke mu je zapisnički dao načelnik Vlasenice i iz tog zapisnika objavljujemo ovaj izvadak:
"Treći dan ulazka u Foču pustio je kapetan Mihajlović zarobljene šofere na slobodu radi vožnje četnika,a oružnici i domobrani ostli su zaključani i na večer u 9.sati svi su bili strieljani i bačeni u Drinu.


Sutradan prošao sam kraj kasarne,ali nigdje nije bilo nikoga,te mi je jedan četnički poručnik rekao,da su svi oružnici i domobrani strieljani.Otišao sam na drveni most i zaista sam vidio uz samu obalu sve žandare i domobrane,gdje ubijeni leže u vodi.
Isti dan četnici su počeli hvatati civile po gradu,a osobito su tražili i pitali za bjegunce iz Rogatice.Ovo sam doznao otuda,jer sam osobno čuo,kako po gradu viču:"Gdje su Rogatičani?"i njih su prvenstveno hvatali i od reda ubijali tako,da su ih klali i na muke stavljali,a nakon tih zvjerstava bacali u Drinu.Nisam osobno vidio kada su četnici klali i mrcvarili građane,ali su se u mojoj prisutnosti hvalili,koliko je koji od njih zaklao građana muslimana.Vidio sam svojim očima cielu čupriju krvavu,i u vodi pod mostom mrtve izmrcvarene ljude i žene.Ovaj pokolj građana trajao je oko deset dana,jer su se građani odmah počeli skrivati,a četnici su ih tražili po kućama,hvatali i klali.Četnici su hvatali i poklali građane u gradu Foči tako,da su samo ostavili zanatlije,koji su njima trebali.Poklali su mještane iz Foče i sve bjegunce,osim ono zanatlija,koje su ostavili za svoju upotrebu.
Nakon toga bio sam u Foči oko mjesec dana i nisam vidio nigdje ni jednog čovjeka,mješatna ni bjegunca.


Gledao sam po dvadeset ljudi svezanih žicom,gdje ih vode četnici na most radi kljanja i ubijanja.Kako sam čuo,najviše su se izticali u klanju i mrcvarenju.kao i u pljački,rogatički četnici i to:Kosorića četa i četa iz Goražda,koji su prvi upali u Foču i izvršili pokolj.Poslije nekoliko dana otišli su Goraždani i Kosorića četa na dopust i na katolički Božić došli su skupa u Foču,te su poubijali sve ono,što je ostalo,zapalili tri džamije,opljačkali cielu Foču a nakon toga otišli na položaj na Borač.


Ja ne znam iz vlastitog opažanja,koliko je stanovnika ubijenou Foči,a čuo sam od kapetana Sergija Mihajlovića,gdje je rekao:"Riešili sme se neprijatelj,ubili smo pet tisuća muslimana u Foči i Goraždu".Za čitavo vrieme ubijanja stanovnika u Foči bio je skoro cijelo vrieme prisutan Sergije Mihajlović,a nekada je bio odsutan kratko vrieme."

Derviš Bačvić,Hrvat musliman iz Foče,Čohodar Mahala,kuće broj 29.,dao je u kotarskoj oblasti u Foči ovaj izkaz o klanju Hrvata na drinskom mostu u Foči:


"Dne 26.prosinca 1941.kad su četnici-komunisti harali i palili po Foči,ja sam bio živi svjedok ovih događaja:Toga dana došli su u moju kuću meni poznati četnici-komunisti i to:Danilo Hadžiluković,Boro Blagojević,Mitar Šahin,Božko Bednić,Mato Rašević,Obrad Dostić i Vuković iz Jošanice i odveli mene,moga brata Jusufa i Jusufova sina Smaila kod Čohodar-džamije.Tu smo zatekli još mnoge građane,od kojih sam poznavao:Avdagu Bačvića,Muju Bačvića,Aziza Bačvića,Suljagu Isanovića,Smaila Isanovića,Edhema Isanovića,Iziza Isanovića,Safeta Isanovića,Hasana Isanovića,Edhema Isanovića sina Mehmedovog,Murata Aganovića,Muju Aganovića i Jusu Čebu.Tu su nas pretražili i sve vrednije stvari,koje su kod nas našli,opljačkali.Zatim su nam ruke još jače žicom stegli.To su bili strašni bolovi.Napominjem,da su u mojoj kući ostavili moga sina Ismeta.Nakon što su ga izmjerili puškom,jedan je rekao,da se taj ustaša ostavi,jer nije opasan,budući je bio manji od puške.
Od džamije do mosta,gdje su nas klali,stalno su nas mučili i tukli puškama.Kad su nas doveli na željeznički most,jedan je od razbojnika povikao:"Što ih vodite tako malo?",dok je drugi odgovorio ,da je ovih 16. za ovu večer dosta,jer će ih s time biti 84.Poslije toga su počeli klati i to na ovaj način:jedan od razbojnika kleknuo je na koljena,u lijevoj ruci sržao je veliki nož.Svaka žrtva je morala sama leći pod nož,a u slučaju,d ato neki nije htio,udarili bi ga kundakom po zatiljku tako,da bi pao,a drugi razbojnik bi ga uhvatio za noge i tako prisilio da legne pod nož.Poslije svakog klanja svaku su žrtvu pretražili još jednom,a zatim zaklanog udarili nogom u trbuh i bacili u Drinu.Ostalo mi je pred očima kako su po redu zaklani:Avdo Bačvić,Suljo Isanović,Juso Ćeba,Smail Isanović,Smail Bačvić,Edhem Isanović,Aziz Bačvić i Mujo Bačvić.Kad je došao red na mene,ja sam izkoristio priliku i počeo bježati u namjeri,da radije poginaem od puške nego da me kolju,a osim toga nisam mogao gledati rođenim očima kako mi kolju brata.Ruke su mi bile vezane žicom i žica se nekako prekinula.Bježao sam mostom.Razbojnici su za mnom otvorili puščanu vatru,ali me nisu pogodili.Ja sam letio dobivši još više snage u nepoznatom pravcu.Naletio sam na njihovu stražu,koja je počela na me pucati,ali nekim čudm nisam bio ranjem.Kako sam ostao živ,ne znam.Sakrio sam se u jedan žbun kraj Drine.No razbojnici su me primietili i izpalili na mene u spomenutom grmu još dva metka.Nisu me pogodili.Jedan me uhvatio za jaku od kaputa,ja sam s njime malo hrvao,odbacio ga od sebe i bez predumišljanja skočio u Drinu.Oni su zamnom pucali u rieku,dok su me mogli vidjeti.Kasnije sam izplivao na jednom mjestu i došao u selo Miakoviće u kuću Manđovu.gdje su mi skinuli odielo i dali mlieka i čaja.Četnici-komunisti su me još nekoliko puta tražili.ali me nisu našli."


Mahmud z.Pašić iz Foče izjavio je zapisnički,da su četnici-komunisti u samoj Foči ubili oko tisuću Hrvata.Među te su ubrojeni i domobrani i bjegunci iz kotara Rogatice i Goražde.On je u zapisniku dao ove podatke o ubijenim Hrvatima u Foči:

Među ostalima ubijeni su:


Sado Budimlija(njemu su zgulili kožu s lica i s leđa i onda ga zaklali)
Džafer Đonlagić(njemu su izkpali jedno oko i onda ga ustrijelili)
Junuz Pilav
Lativ Pialv
Osman Krkanić
Mustafa Čengić
Salko Karahodža-svi zaklani
Smail Smajlović(najprije podkovan a onda zaklan)
Muahmed Bjelan(vjerski poglavica muslimana,zaklan na prvi dan Bajrama)
Edhem Sulejman
Asim Sulejman-zaklani
Selmo Memić(spaljen)
Hasan Kašno(zaklan)
Smail Letić(strieljan)
Sulejman deović(strieljan)
Lojo Šaban(strieljan)
Mustafa Hanjarić(strieljan)
Meho Tapo(njemu su odrezali uho i nos i dva dana kasnije ga zaklali)
Meho Glušac(streljan)
Juso Pašović i
Hasan Pašović,zaklani
Šaćir Pašović(strieljan)
Alija h.Alić(mučen)
Omer Njuhović(iskopali mu oba oko i dva dana kasnije ga zaklali)
Muharem Kalajgija(iskopali oba oka,umro nakon pet dana mučenja u najtežim mukama)
Salko Đanko
Ibro Aganović
Murat Aganović
Meho Aganović
Nura Selimović
Vasvija Selimović
Leopoldina Majer
Mara Kolovrat
Anka Kolovrat,Marina kći(sve tri ubijene sjekirom)
Ethem Isanović(spaljen)
Dervo Isanović
Suljo Isanović
Hasan Isanović
Avdo Bačvić
Mujo Bačvić
Azis Bačvić
Suljo Aganović
Hasan Aganović-svi zaklani na prvi dan Kurban-Bajrama
Derviš Mačak
Suljo Trhulj
Smail Selimanović,straješina suda
Ćamil Selimanović,upravni činovnik
Sulim Deović
Fehim Muftić
Džafer Kurispahić(bačen s čehotinskog mosta)
Sulejman Hadži-Musić(njemu su razbili čeljust a onda ga zaklali)
Sabrija Z.Pašić
Huso Čengić(strašno mučen)
smail Čengić
Enes Čengić
Bećir Čengić
Smail Čengić
Ejub Bačvić(njemu su urezali slovo "V" i onda skakali po njemu dok nije umro)
Muharem Dedović
Sendo Dedović
Ago Dedović
Hamid Muftić
Nedjib Muftić
Hasan Muftić
Lojo Zejnil
Šaćir Bešlić
Nura Bešlić
Smail Selimović
Mušan Granov
Nura Čengić
Sejd Muftić
Azis Rašidhadžić
Azis Granov te petorica braće Ređa-svi zaklani na Bajram
Franjo rakun
Štefa Rakun
Josip Rakun,Frnjin sin
Mara Dum
Ljubo Madunić,svi zaklani na prvi dan Božića


U ovom svom izkazu Mahmud Z.Pašić veli na kraju:"Prema podatcima poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću mužkaraca i žena.Popis se u kotaru fočanskom nije mogao obaviti,je rnije čisto,ali kako seljani pričaju o broju ubijenih Hrvata u pojedinoj obćini,izginulo je oko 6 000. do 7 000. mužkaraca i žena,Napominjem da su u samom gradu poubijali gotovo sve Hrvate katolike,ali ih je bilo svega oko 27."Srpsko veće" bilo je donielo zaključak,da se skuha čorba,u koju će staviti otrov i ostatak pučanstva natjerati da primi ovu čorbu,da bi se tako i ostatak pučanstva uništio."

Pošto su u vrieme od četiri dana četnici donieli odredbe i izvršili djela obćenite naravi,pristupili su odmah zatim izvlačenju i ubijanju muslimanskog mužkog svieta iz samog grada Foče.Ovo izvlačenje i ubijanje svieta trajalo je skoro svake noći do 21. prosinca.Približno je ubijeno u gradu Foči oko 500.ljudi.Provjereno je da su ubijeni:Vejsil Ekmetić,trgovac čiju su trgovinu zapalili,Sulejman Deović,nadglednik duhanske stanice u Foči,Selmo Deović,trgovac,Ibro Njuhović,trgovac,Smail Leti,mesar,Šerif Hadžalić,trgovac,Edhem Isanović,činovnik kotarskog suda,Aziz Rašidkadžić,kafedžija,Avdo Dervišević i žena mu,namještenica "Varde",Midhad Muftić,trgovac,Ljubo Madunić,ravnatelj "Varde",Franjo Rakun sa ženom i sinom,Hilmo Hadikalić,Mustafa,ravnatelj tkaonice ćilima u Jeliću,Esad i Omerbeg Čengić,posjednici,Manjo Mušan,Jusuf Kukavica,obćinski stražar,Milan Kunce,činovnik "Varde",Franjo Latal,ravnatelj gruntovnice,Josip Večerak,bravar,Josef Johun,činovnik "Varde",itd.Prema neprovjerenim podacima ubijene su i ove osobe:Nedjib Taffo,geometar iz Foče,Hasan Čelik iz Ustikoline,Smail Kunovac,iz Ustikoline,Salko Bešlija iz Goražda,bivši gradonačelnik,Galib Čapljić,načelnik u Rogatici,Haidarbeg Batačić iz Miljana,Hivzo Raščić,trgovac iz čajnića,Dedo Šabanović,trgovac iz Čajnića,Ismet Rašidkadić iz Goražde,itd.Ove su osobe ubijene na području kotareva Foča i Čajniće izvan grada Foče."

Svjedok Nuzeir Trkulj,sin pokojnog Trkulja,trgovca u Foči,izjavio je 29.siečnja 1942.u zapisničkom izkazu kod zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu,da su četnici-komunisti,kada su preuzeli vlast u Foči poubijali,koliko on znade,ove Hrvate muslimane i katolike:
Selima Jusufovića,piljara
Smaila Letića,mesara
Mehu Manju,posjednika
Loju Šabana,činovnika
Sulju Veovića,činovnika
Džafera Djulagića,brijača
Smaila Djulagića,brijača
Mustafu Saraća
Derviša Mačka
Ethema Isanovića
Sulju Hadćialića
Šerifa Selimovića
Aliju Selimovića
Čamila Selimanovića,kotarskog predstojnika
Smaju,predsjednika suda
Huseina Čengića,obćinskog bilježnika
Musu Bačvića,obćinskog činovnika
Aziza,krojača
Matifa Bačvića
Ibru Bačvića i još četvoricu Bačvića,kao i dvojicu Isanovića
Loju Bećira,redarstvenika
Jusu Kukavicu,redarstvenika
Džafera Kurispahića,sudskog činovnika
Saćira Kukavicu,gostioničara
Sulfikar Pašić-Sabriju,posjednika
Muhameda,obćinskog blagajnika
Hamida Muftića,načelnika
Bećira Čengića,posjednika
Franju Rakuna i suprugu
gospođu Kolovrat i kćerku
Ljubu Madunića,ravnatelja "Varde"
Gospođu Dum,činovnicu šumske uprave
Gospođu Bralić,ženu odvjetnika Bralića
jednog Hrvata šumara,oko stotinu muhadžera i 60.hrvatskih vojnika

Dalje je Nuzeir Trkulj u svom izkazu rekao:
13.12.2008.

Bez svrhe

....-Eto dokle dovodi neznanje stvari!-uzdahnu Ibrahim,otvarajući svoju sobu u prvom katu.-Oni neće da što više znademo i naučimo....


-I Islamu podmiću tolike neistine!-dometnu drugi.


— Jer ni Islam ne poznavaju! — poče Fehim, sjednuvši na Ibrin krevet — jer da ga poznavaju, zar bi mogli i imali duše tako govoriti? Ovo je samo pogubna družba, koja hoće, da ostanemo u magli, neznanju — i drži, da ćemo tim najviše koristiti Islamu. To ovi podmeću Islamu — a upravo Islam nam veli, zapovieda, da tražimo znanja, pa gdje bilo. Isto Islam ne nalaže, u što se imadu pretvoriti oni narodi, koji ga prigrle. Vjera ne ništi — ona diže, oplemenjuje, uznosi. Islam nam ne zabranjuje,da budemo Hrvati, kao što u istinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I upravo stoga, što moramo biti i ostati vjerni, osvjedočeni muslimi —tim više moramo se osjećati i raditi kao Hrvati ... Do nas stoji, da jednomu čitavomu narodu, njegovom obilježju dademo znak, trajan, neprolazan. Zar to ne će biti slava Islama, kad mi učinimo, da se čast našoj svetoj vjeri izkazuje i u jednom narodu više? Doduše, većina hrvatskoga naroda je nemuslimska, ali nas muslime upravo to obvezuje, da radimo tim osvjedočenije, oduševljenije, požrtvovnije za sreću cieloga naroda hrvatskoga — to će biti pred cielim svietom nepobitan dokaz, neprolazno svjedočanstvo, da je Islam vjera kulture, prosvjete, vjera napredka. Za sreću naroda raditi znači sve činiti, da se narod digne prosvjetom, blagostanjem, zadovoljstvom u svakom pogledu, da bude stalan i siguran za svoj narodni obstanak i daljnji, sve viši i viši razvoj... A to je zadatak kulturi, kulturi života, istine, oplemenjivanja i usavršivanja pojedinih ljudi i naroda. Pa zar mi da se iztrgnemo iz kola kulturnih nastojanja? Zar mi da tu ljagu bacimo na Islam, kako to žele mnogi naši, jer ne znadu, šta vele? Zar da se ciepamo od ostale braće, a to radi vjere, koja je svakomu svoja sveta i stvar duševnosti ?


— I šta bismo mi muslimi ovdje mogli sami? — primetnu Ibrahim.


— Da, da — šta bismo mogli sami? — preuze Fehim. — Ako ne težimo ni za čim drugim, već da se ogradimo, odielimo od svih ostalih — onda tim stavljamo u pogibelj nas same kao muslime. Nu ako želimo, da se pokažemo kao muslimi na poslu, u radu, u borbi — moramo se odlučiti za rad, ako hoćemo da pribavimo ugled još viši nama i našoj svetoj vjeri — -onda moramo pristupiti zajednici naroda i raditi za obću narodnu sreću. U toj narodnoj sreći sadržan je i naš obstanak — a inače je on u pogibelji. I medju Hrvatima nemuslimima raznih je vjera, ali to ne prieči te raznovjerne Hrvate, da ostanu svaki što su i da se bore za narodnu sreću. Ugled, napredak, sve viši razvoj naš, kao muslima, dizat će se sve više, kad stvar cieloga hrvatskoga naroda najodlučnije primimo kao svoju stvar, stvar našu, te da za nju radimo i žrtvujemo još više, nego ostala inovjerna nam braća. Tim ćemo osim ostaloga takodjer najljepše služiti Islamu. A mnogi naši ne će to — i ne znadu reći, šta bi htjeli. Ali kad jedno ne odobravaju, za što nam ne kažu drugo, za čim moramo težiti? Hoćemo li uz Tursku? Ako su za to oduševljeni i osvjedočeni, da je to bolje, zašto to svoje osvjedočenje ne bi branili, zagovarali, za nj sve žrtvovali? Da ... ali naši ljudi ne znadu, šta su to žrtve — — oni se drže kraja i zakutaka, jer su nesposobni raditi za te svoje ideje, i jer nemaju odvažnosti, da išta ozbiljno shvate . . . Ja, što se mene tiče, proti Turskoj nemam ništa, i ova mi je nakon moje hrvatske otačbine najdraža — ali Turska sebi, mi sebi. I Zmaj od Bosne, i Alipaša Rizvanbegović volili su svojoj rodjenoj grudi nego Turskoj . . . pak zar nisu ipak bili najuzorniji muslimi ? A proti Turskoj su se i dizali. Jest, jest — osjećati za svoj narod, za svoju otačbinu, za svoj materinji jezik to je prirodjeno čovjeku ... od iskona. Zar toliki veziri i paše osmanlijskoga carstva, upravo odavle, iz ovoga hrvatskoga kraja, nisu do smrti ostajali vjerni svomu narodu i jeziku? A uza sve to bili su dobri muslimi — nu nije im na pamet padalo, da prime turstvo, da se iznevjere svomu jeziku. Oni su za slavu Islama radili ne kao Turci, već kao Hrvati. I vezir Sokolović, koji je iz Carigrada drmao svietom, i on je ostao vjeran svomu rodu i jeziku — on je hrvatski jezik ljubio i podigao ga, da je postao na carskom dvoru službeni jezik. To je moglo učiniti samo goruće osjećanje, ljubav i vjernost prama svomu narodu ... I to nam upravo dokazuje, da i mi, njihovi potomci, moramo ostati i raditi, što smo i kakvi smo, da moramo ostati kao Hrvati, kao takovi raditi . . .


Fehim se je bio razgrijao, uznio — a mladići su ga slušali pozorno, pazili na svaki njegov mig, na njegov kret. Činilo im se, da pred njima nije Fehim, koga oni poznaju kao obična druga, već neko plemenitije, više biće, za kojim moraju ići, sliediti ga, slušati, jer ih upućuje i vodi u dobro, jer im propovieda veliku, svetu misao, da budu i ostanu pravi, u dnu duše i srdca muslimi, koji im propovieda veliku, plemenitu istinu i njihovu dužnost, zvanje, da rade i djeluju kao naj-osvjedočeniji Hrvati za sreću narodnu; činilo im se, da je on propovjednik pomirujuće, izjednačivajuće ljubavi — i sgledavahu se, kao da jedan drugomu hoće reći: — Ovih ćemo se istina držati i za njih raditi . . .

 

 

Osman Aziz,1897.g.

Golgota
<< 12/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
28619

Powered by Blogger.ba