Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

13.12.2008.

Bez svrhe

....-Eto dokle dovodi neznanje stvari!-uzdahnu Ibrahim,otvarajući svoju sobu u prvom katu.-Oni neće da što više znademo i naučimo....


-I Islamu podmiću tolike neistine!-dometnu drugi.


— Jer ni Islam ne poznavaju! — poče Fehim, sjednuvši na Ibrin krevet — jer da ga poznavaju, zar bi mogli i imali duše tako govoriti? Ovo je samo pogubna družba, koja hoće, da ostanemo u magli, neznanju — i drži, da ćemo tim najviše koristiti Islamu. To ovi podmeću Islamu — a upravo Islam nam veli, zapovieda, da tražimo znanja, pa gdje bilo. Isto Islam ne nalaže, u što se imadu pretvoriti oni narodi, koji ga prigrle. Vjera ne ništi — ona diže, oplemenjuje, uznosi. Islam nam ne zabranjuje,da budemo Hrvati, kao što u istinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I upravo stoga, što moramo biti i ostati vjerni, osvjedočeni muslimi —tim više moramo se osjećati i raditi kao Hrvati ... Do nas stoji, da jednomu čitavomu narodu, njegovom obilježju dademo znak, trajan, neprolazan. Zar to ne će biti slava Islama, kad mi učinimo, da se čast našoj svetoj vjeri izkazuje i u jednom narodu više? Doduše, većina hrvatskoga naroda je nemuslimska, ali nas muslime upravo to obvezuje, da radimo tim osvjedočenije, oduševljenije, požrtvovnije za sreću cieloga naroda hrvatskoga — to će biti pred cielim svietom nepobitan dokaz, neprolazno svjedočanstvo, da je Islam vjera kulture, prosvjete, vjera napredka. Za sreću naroda raditi znači sve činiti, da se narod digne prosvjetom, blagostanjem, zadovoljstvom u svakom pogledu, da bude stalan i siguran za svoj narodni obstanak i daljnji, sve viši i viši razvoj... A to je zadatak kulturi, kulturi života, istine, oplemenjivanja i usavršivanja pojedinih ljudi i naroda. Pa zar mi da se iztrgnemo iz kola kulturnih nastojanja? Zar mi da tu ljagu bacimo na Islam, kako to žele mnogi naši, jer ne znadu, šta vele? Zar da se ciepamo od ostale braće, a to radi vjere, koja je svakomu svoja sveta i stvar duševnosti ?


— I šta bismo mi muslimi ovdje mogli sami? — primetnu Ibrahim.


— Da, da — šta bismo mogli sami? — preuze Fehim. — Ako ne težimo ni za čim drugim, već da se ogradimo, odielimo od svih ostalih — onda tim stavljamo u pogibelj nas same kao muslime. Nu ako želimo, da se pokažemo kao muslimi na poslu, u radu, u borbi — moramo se odlučiti za rad, ako hoćemo da pribavimo ugled još viši nama i našoj svetoj vjeri — -onda moramo pristupiti zajednici naroda i raditi za obću narodnu sreću. U toj narodnoj sreći sadržan je i naš obstanak — a inače je on u pogibelji. I medju Hrvatima nemuslimima raznih je vjera, ali to ne prieči te raznovjerne Hrvate, da ostanu svaki što su i da se bore za narodnu sreću. Ugled, napredak, sve viši razvoj naš, kao muslima, dizat će se sve više, kad stvar cieloga hrvatskoga naroda najodlučnije primimo kao svoju stvar, stvar našu, te da za nju radimo i žrtvujemo još više, nego ostala inovjerna nam braća. Tim ćemo osim ostaloga takodjer najljepše služiti Islamu. A mnogi naši ne će to — i ne znadu reći, šta bi htjeli. Ali kad jedno ne odobravaju, za što nam ne kažu drugo, za čim moramo težiti? Hoćemo li uz Tursku? Ako su za to oduševljeni i osvjedočeni, da je to bolje, zašto to svoje osvjedočenje ne bi branili, zagovarali, za nj sve žrtvovali? Da ... ali naši ljudi ne znadu, šta su to žrtve — — oni se drže kraja i zakutaka, jer su nesposobni raditi za te svoje ideje, i jer nemaju odvažnosti, da išta ozbiljno shvate . . . Ja, što se mene tiče, proti Turskoj nemam ništa, i ova mi je nakon moje hrvatske otačbine najdraža — ali Turska sebi, mi sebi. I Zmaj od Bosne, i Alipaša Rizvanbegović volili su svojoj rodjenoj grudi nego Turskoj . . . pak zar nisu ipak bili najuzorniji muslimi ? A proti Turskoj su se i dizali. Jest, jest — osjećati za svoj narod, za svoju otačbinu, za svoj materinji jezik to je prirodjeno čovjeku ... od iskona. Zar toliki veziri i paše osmanlijskoga carstva, upravo odavle, iz ovoga hrvatskoga kraja, nisu do smrti ostajali vjerni svomu narodu i jeziku? A uza sve to bili su dobri muslimi — nu nije im na pamet padalo, da prime turstvo, da se iznevjere svomu jeziku. Oni su za slavu Islama radili ne kao Turci, već kao Hrvati. I vezir Sokolović, koji je iz Carigrada drmao svietom, i on je ostao vjeran svomu rodu i jeziku — on je hrvatski jezik ljubio i podigao ga, da je postao na carskom dvoru službeni jezik. To je moglo učiniti samo goruće osjećanje, ljubav i vjernost prama svomu narodu ... I to nam upravo dokazuje, da i mi, njihovi potomci, moramo ostati i raditi, što smo i kakvi smo, da moramo ostati kao Hrvati, kao takovi raditi . . .


Fehim se je bio razgrijao, uznio — a mladići su ga slušali pozorno, pazili na svaki njegov mig, na njegov kret. Činilo im se, da pred njima nije Fehim, koga oni poznaju kao obična druga, već neko plemenitije, više biće, za kojim moraju ići, sliediti ga, slušati, jer ih upućuje i vodi u dobro, jer im propovieda veliku, svetu misao, da budu i ostanu pravi, u dnu duše i srdca muslimi, koji im propovieda veliku, plemenitu istinu i njihovu dužnost, zvanje, da rade i djeluju kao naj-osvjedočeniji Hrvati za sreću narodnu; činilo im se, da je on propovjednik pomirujuće, izjednačivajuće ljubavi — i sgledavahu se, kao da jedan drugomu hoće reći: — Ovih ćemo se istina držati i za njih raditi . . .

 

 

Osman Aziz,1897.g.

Golgota
<< 12/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
17958

Powered by Blogger.ba