Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

31.03.2009.

Naši u Turskoj

Munir Šahinović Ekremov-Turska-danas i sjutra;Zagreb,1939.




slika




OTSJEČENA GRANA HRVATSKOG NARODA



Kad podjete u Tursku ne brinite se radi tog što ne znate turskog jezika. Nosač na istanbulskoj stanici Sirkedži, ako vas prepozna da ste iz naših krajeva, često će vas osloviti hrvatskim jezikom. Isto tako šofer taksija, portir u kakvom skromnom hotelu, momak što će vam u jutro donijeti kavu, poštanski činovnik kome predajete preporučeno pismo, prometni redar koga pitate za kakvu ulicu. I tako dalje. U svim staležima i profesijama republike naći ćete ljude koji govore hrvatski, gdjekad vrlo dobro, gdjekad slabije, kroz niz godina počimaju ga zaboravljati. Već u Istanbulu ste tom pojavom prijatno iznenadjeni, poslije kraćeg boravka gotovo se i ne osjećate u tudjini. Turska je puna naših ljudi. Toliko često dolazite s njima u doticaj da vam se čini da ih u republici ima makar milijun.

To su hrvatski muslimani iz Bosne, Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka, koji se iseliše od 1878. do danas i osnovaše svoje domove u Turskoj, jedinoj zemlji koju smo, bez ikakve razlike i neprekidno, volili, s kojom smo se zajedno veselili i žalostili. Ja ne znam zašto je to tako, ali mi bosanskoshercegovački muslimani više strahujemo nad sudbinom Turske, nego nad našom vlastitom. Nema tog dogodjaja što bi nas mogao više oduševiti nego kakva vojnička ili politička pobjeda Turske. I ništa nas više ne žalosti nego kakva njena nedaća. Sviju, bez ikakve razlike. I jednakom ljubavlju volimo Kemalovu republiku, kao što smo volili sultanovu Imperiju. Nije to donio samo fakat da imamo istu vjeru. Osim Turaka još stotine milijuna ljudi ispovijedaju Islam, ali za njih se malo zanimamo. Veza s Turskom potječe iz doba turskog gospodstva nad ovim krajevima, kad smo mi hrvatski muslimani držali da je turski interes i naš interes, turska slava i naša slava. Šta je tu vezu tako dus boko ukorijenilo, ni sami ne znamo. I onda kad smo inteleks tualci, i onda kad svijesno osjećamo svoju pripadnost samo i jedino hrvatskom narodu, i onda naša ljubav i naše zanimanje za Tursku nije ništa manje. Kemalove pobjede nad grčkom vojskom bile su u svoje doba med ju bosanskim muslimanima više slavljene nego medju samim Turcima, mada je svatko znao da mi od tih pobjeda zapravo nemamo nikas kve stvarne koristi. Tu našu ljubav prema Turskoj nije nimalo umanjila čak ni kategorična izjava turskog ministra inostranih poslova, iza lausanneskog ugovora 1924., kad je rekao da republika nema, osim vjere, ništa zajedničkog s muslimanima podanicima države SHS. I još nešto. Na primjer medju čistim Turcima u bugarskom i srpskom dijelu Macedonije nismo mogli otkriti niti deseti dio zanimanja za Tursku, od onog koliko je medju bosansko-hercegovačkim muslimanima. Zar je onda čudno što smo mi, u času kad smo držali da nam valja mijenjati mjesto stanovanja, selili u Tursku!

Odmah iza okupacije Bosne po austrijskoj vojsci, 1878., počelo je naše iseljavanje. Najprije pojedinačno ili u mas njim grupama, onda u masama. Selilo se je najprije u Novopazarski Sandžak, onda još dalje, u Istanbul i Anadol. Poslije aneksione krize do svjetskog rata, kad je Bosna postala konačno sastavni dio monarhije, iseljavanje je postiglo najs veću mjeru. Austrija, i onda kad je htjela, nije mogla zaus stavati taj val. Parole za iseljavanje bile su čisto vjerskog karaktera. Neuke hodže i zaglupljeni fanatici pripovijedali su jednom zaista začudnom upornošću neodložnu potrebu iseljavanja iz Austrije, jer da Islam »ne dozvoljava« živjeti pod »djaurom«. Prodavali smo imetke u bescijenje i, vodjeni mulom u carsku blagonaklonost, sijali kosti po pustom Anadolu. Iz Novopazarskog Sandžaka je iseljavanje počelo takodjer 1878., kad su se na tom području pojavili austrijski garnizoni, ali masovna iseljavanja su započela tek 1912., kad je ovaj kraj postao sastavni dio srpske države. Sandžački muslimani su imali mnogo više opravdanja i razloga za iseljavanje nego mi iz Herceg-Bosne. Iza rata je propaganda s vjerskim parolama prestala, iseljavanja su bila ekonomskog značaja i u manjoj mjeri nego prije, pričalo se je o blagostanju u Kemalovoj republici, koja se je razvijala u modernu državu, pa joj je trebalo stanovništva, a naročito spremnih radnika i obrtnika. Koliku je štetu nama koji smo ostali, nas šem narodu u opće, a Bosni posebno, nanijelo ovo iseljavanje teško je kazati riječima. Mi tu štetu najbolje danas osjećamo. Ali to je jedna historička činjenica i mi na njoj ne možemo više gotovo ništa promijeniti.

Koliko se je hrvatskih muslimana iselilo u Tursku? Koliko ih danas u toj državi živi? Na ta pitanja može se dati tek približan odgovor. Računa se da se je iz Herceg-Bosne i Sandžaka kroz zadnjih šezdeset godina iselilo barem 200.000 muslimana hrvatskog porijekla. Austrijske statistike iskazuju mnogo manji broj, nu one se nepouzdane i nemjerodavne. Turskih pak statistika u ovom pogledu u opće nema. Naši intelektualci u Turskoj uvjeravaju nas da danas ima u republici 250 do 300 tisuća ljudi hrvatske krvi. Općenito se drži da je taj broj prekoračio dvije stotine tisuća. A to je četvrtina čitave muslimanske Herceg-Bosne. To je jedan, za naše prilike, nenaknadiv broj.

Najprije su se naseljavali po Kosovskom Vilajetu, Selaniku i Rumiliji, kasnije, iza 1912., sve se je povuklo u Istanbul i Anadol, vrlo malo ih se je zadržalo u turskom dijelu Tracije. Za Abdul Hamida II. jedna komisija za iseljenike brinula se je, u vrlo ograničenoj mjeri i na primitivan način, za raspored iseljenika po Anadolu, taj posao je nastavljen i u Enverovom odnosno Kemalovom vremenu. Ali nigdje nie su našli jedne nove Bosne, njene prirode i njenog obilja. Naše iseljenike je u masama uništavala kolera i tifus još dok su čekali u Selaniku i Istanbulu, kasnije su ih decimirale malarija i variola po Anadolu. Pričali su nam (da naves demo samo jedan primjer) da se je osamdeset sarajevskih porodica u jednoj grupi početkom našeg stoljeća naselilo u kraju oko Adapazara. Od ovih porodica samo četiri ili pet imaju još živućih potomaka. Sve ostale je pokosila malarija. Na drugim mjestima promijenjena klima i nedovoljna ishrana donijele su tuberkulozu, koja je zbrisala mnoge naše porodice. I tako dalje. O ovim našim stradanjima, koja se spliću u bolnu životnu tragediju čitave jedne narodne grane, nitko do danas nije pisao. Kažu nam da je Abdul Hamid II. dao sretstva da se u Ankari sagradi čitava jedna gradska četvrt, gdje će se nastaniti bjegunci iz Bosne. Dalje nam pričaju da se je uz tu »bosansku mahalu«, koja se i danas tako zove, za pet godina razvilo groblje koje je bilo veće od ma kog drugog ankarskog. Za pet godina malarija i bijeda su prepolovili ankarske Bosance. Na mjestu tog groblja danas vlada podiže modernu osnovnu školu. Ankarska djeca uče početne nauke u zgradi pod čijim temeljima leže kosti iseljene Bosne. Promatrajući tu zgradu, slušajući pričanja prijatelja koji je sve te tragedije preživio, grčilo nam se je srce, proklinjali smo one koji nas navedoše na iseljavanje u tudjinu. »Bosanska mahala« u Ankari je i danas crna bijeda i nevjerovatna prljavština, svejedno što se ispod nje diže novi Kemalov grad amerikanskog stila.

Kad se rekne da naših muslimana ima u Turskoj, to treba shvatiti potpuno bukvalno. Jer Bosanaca ima zaista posvud po Turskoj, na svakom kraju, u svakom gradskom naselju, često i po selima. Nismo našli nijedno mjesto u ko« jem nema Bošnjaka. Drži se da ih u Istanbulu ima najmanje trideset tisuća. Gusta naselja naših ljudi su naročito u vilajetima Bursa, Biledžik, Kutahija, Balikesir, Čanakkale i Izmir. U mjestima Bursa, Inegol, Arifije, Biga, Karamursel ili Kutahija izgleda vam da je hrvatski jezik drugi službeni jezik. I mnogi pretstavnici vlasti ga razumiju. A iza tog posvud po drugim naseljima. Nema grada i kasabe u kom ne bi bilo naših ljudi, koji su posvud poznati pod popularnim imenom »Bošnjak«. U Istanbulu u četvrti Fatih, Hrkai-Šerif ili Edirne-kapu postoje čitave bosanske mahale, selo Rami kod Istanbula ima više Bošnjaka nego Turaka. U Ankari ih ima velik broj, u Kilikiji, kako nam kažu, živi osam tisuća Bošnjaka, koji su zapravo Hercegovci, naviknuti na subtropsku klimu. Rekosmo ne da se ustanoviti točan broj naših ljudi u republici. Pri zadnjem popisu stanovništva jedva trideset tisuća označili su hrvatski jezik kao materinji. Ostali su zabilježili turski. Nije naime uputno isticati se Neturčinom. Republika ne pravi nikakvu pa ni najmanju razliku izmedju Bošnjaka i Turaka, Bošnjak može postati sve što i Turčin, ali, na drugoj strani, republika ne priznaje postojanje nikakve »bosanske« nacionalne manjine. Oni su za nju Turci u punom smislu riječi. Država nerado gleda isticanje svoje strane narodnosti i napadnu uporabu svog materinjeg jezika. Uz sve obzire i opreznosti mi držimo da ne griješimo ako broj naših ljudi u Turskoj označimo cifrom od 220.000. Danas u Turskoj živi već četvrto pokoljenje naših iseljenika, praunuci prvih emigranata. Ali ima ih koji su još prvo pokoljenje, koji se sjećaju starog kraja u kom su se rodili. U velikoj većini naši ljudi, barem do treće generacije, govore hrvatskim jezikom, onim njegovim žargonom kakvim su go« vorili bosanski muslimani prije pedesetak godina. U njihov hrvatski jezik uvuklo se je bezbroj turskih riječi. Književnog jezika hrvatskog u opće ne poznaju. Naši ljudi žive istom vrsti porodičnog života kakvim su živjeli i u domovini. Osvjedočeni su muslimani (njih i Arnaute Turci srnatraju najčvršćim pripadnicima Islama na svijetu), pošteni i radini oni izazivaju poštovanje i uvažavanje od strane Turaka u svakom pogledu. Žene se i udaju medjusobno, redovno se smatraju nečim različnim od Turaka, ma da tu razliku, koja je prvenstveno nacionalnog karaktera, ne umiju da točno definiraju. Djevojke naše krvi su na cijeni, jer su radinije, skromnije i odanije od turskih. Neki dolaze čak u Bosnu da se ožene. Čak i u trećem pokoljenju jezik u porodici je najvećim dijelom hrvatski. Majke nastoje naučiti svoju djecu jeziku domovine, mada je to često vrlo teško.

U školama se predaje samo turski, a manjinskih škola u opće nema. Ali hrvatski jezik po malo iščezava, naročito u krajevima gdje ima malo naših ljudi, gdje su naše porodice osamljene. Nalazili smo djece naše krvi, koja više ne znaju hrvatski. Ako ostane stanje kakvo je danas, hrvatskog jezika će za trideset ili najviše pedeset godina potpuno nestati u Turskoj. Veze s domovinom su minimalne, tek po koji putnik iz naših krajeva osvježava uspomenu na stari kraj, tek po koji bogatiji naš čovjek iz Turske dodje u Bosnu da provede koji tjedan, da kasnije priča drugim o zelenoj zemlji Bosni. Rijetko kad vidite po koju našu muslimansku novinu medju njima. Ili kakvu zbirku krajiških junačkih pjesama. Gdje su u većem broju zajedno, naši ljudi su stvorili pravu bosansku atmosferu. Obično imaju »bosanske kafane« u kojim se sastaju na razgovor, živežne namirnice kupuju od svojih trgovaca, na večer se sastaju po sijelima kojim prisustvuju jedino Bošnjaci.

Nekoliko begovskih porodica iz Posavine, došavši iz Bosne početkom ovog stoljeća, osnovali su čitavo selo kraj Kutahije i nazvali ga »Bosna Džedid« (»Nova Bosna«), tu, u svojim kulama i čardacima, žive istim načinom kakvim su živjeli u Brčkom ili Bijeljini. U Traciji jedno selo se opet zove »Jeni Bosna«. Možebit ima još takvih imena a bosanskih sela ima mnogo. U takvim selima čut ćete i našeg guslara, pjesme o Hrnjicama i Budalini Talu izazivaju oduševljenje i nadimaju grudi nekim neznanim ponosom. Na teferičima u kutahijskom kraju čut ćete djevojačku pjesmu kao da ste u Sarajevu, na Zmajevcu ili Nišanu. I nošnje vas često potsjećaju na rodni kraj. Prema onim koji dolaze iz Bosne susretljivi su do krajnje mjere. Ako ih pitate kazat će vam adrese Bošnjaka i u najudaIjenijim krajevima države. Oni se medjusobno poznaju i održavaju najbolje veze. Sve vrline koje smo mi u Bosni izgubili sačuvali su naši ljudi u Turskoj. Tamo je općenito pravilo da se na Bošnjaka može u svakom pogledu osloniti.

Naši se ljudi s nekim ponosom osjećaju »Bošnjacima«, često misle na stari kraj, sa suzom u oku vas pitaju ima li tko od njegove rodbine živ u Bosni ili Sandžaku, kako se kod nas živi, je li još uspravo njegova džamija, tko živi na zemlji što je nekad davno bila njegova! Ukazuju vam pažnju kojom ste tronuti, smatraju vas svojim rodjenim, čovjekom koji je ostao na zemlji koju su oni ostavili, ali koju još uvijek ljube.

Sve što smo rekli o Turcima u opće, vrijedi i za naše ljude u Turskoj. Ima ih bogatih, ima ih u vrhovima privrede i državne uprave, ali ima ih u ogromnom broju posve siromašnih. Inače, bistriji i okretniji od Anadolaca, pošteni i odani turskoj državi, oni se znaju progurati na više položaje. U parlamentu u Ankari ima osam zastupnika porijeklom iz Bosne. Medju njima i jedna žena, otac joj se je rodio negdje na Koševskom Brdu u Sarajevu.
Ankarski valija Nevzet je porijeklom iz Sarajeva, iz Talirevića porodice. Šef ankarskog saniteta Salahibey potječe iz Travnika, zapovjednik ankarske armije general Asim Gunduz porijeklom je iz Tuzle. Kemalova pokćerka Sabiha Gokčen, poznata turska avijatičarka, potječe takodjer iz Bosne. Rušen Ešref je znamenit spisatelj i opunomoćeni ministar na strani, Husrevbeg Stočević i Zekai su ambasadori. Poklisari republike Turske u Washingtonu, Ateni i Tokiju su porijeklom Hrvati iz Bosne. Uz njih još jedan ne malen broj diplomata, upravnih činovnika, oficira, sudaca, književnika, novinara, utjes čajnih ljudi u državnoj upravi. Republika ima neograničeno povjerenje u naše ljude, oni su to povjerenje zaista i zaslužili. Na ankarskom sveučilištu našli smo velik broj studen nata naše krvi.
Kažu nam da su u Kemalovoj borbi za slobodu države u velikom broju učestvovali naši ljudi. Kod Eskišehira se je na primjer s Grcima borio u najtežoj bitci čitav jedan bosanski batallion. Masa ih je izginula. Nu kažu nam da je bilo i iznimaka, da je bilo naših ljudi koji su ostali vjerni Vahideddinu. U svim naporima na obnovi države naši ljudi nisu ni u čem zaostajali za Turcima. To im se općenito priznaje. Mi se naših ljudi zaista ne trebamo stiditi.

Naši u Turskoj se osjećaju i Bošnjacima i Turcima u isti mah. Ima ih manji broj koji se ističu samo kao Turci, ali ih ima koji neće da su Turci. Glavnina je i jedno i drugo. Naročito na višim položajima nastoje prikriti svoje narodno porijeklo. Jedan, porijeklom Hrvat, na visokom položaju i utjecajan političar, kategorički nam reče: — »Ja sam samo i jedino Turčin, ja nemam druge domovine osim Turske. Ja znam bosanski jezik, kao što znam francuski i njemački. Svoje bosansko porijeklo držim nevažnom historičkom uspos menom, moja djeca su čisti Turci rodjeni u Ankari, oni od mene u opće neće čuti bosanskog jezika!« Ostali nisu tako kategorični. Jedan narodni zastupnik, porijeklom iz Sarajeva, naučio je i svoju ženu, rodjenu Turkinju, i svoju djecu hrvatskom jeziku i jedino tim jezikom govore medju sobom. Jedan drugi zastupnik, koji u Bosni ima rodbine, sprema se da ove godine posjeti staru domovinu, mada ju nije do sad nikad vidio jer je rodjen u Turskoj. Pita nas da li držimo da on zna dovoljno hrvatski. U jednoj manjoj istanbulskoj džamiji, u zabačenom kraju, ne znam po čemu, džamijski imam poznade da sam iz Bosne: — »Da mi je još jednom u životu posjetiti Bosnu i vidjeti rodnu kuću u Livnu, pa da umrem zadovoljan!« Ja sam u sebi osjećao svu bolnu nostalgiju njegove duše. I u njoj saučestvovao s njim.

U privredi se često ističu naši ljudi. U Istanbulu, Izmiru i drugim gradovima ima trgovaca-milijunara, gdjekad i industrijalaca. Svakako je najveći uspjeh postigao Salih Mičijević rodom iz Mostara. On živi u sjenovitoj vili u Džemal pašinoj mahali u Adani, a tvrde da je po bogatstvu drugi čovjek u Turskoj. Ima ogromne plantaže pamuka u kilikijskom polju, tkaonice u Adani i Tarsusu, skladišta, industriju hljeba, trgovine itd. Nemoguće je pisati o kilikijskoj privredi a da se ne spomene osamdesetgodišnji Salih efendija Mićijević, koji se od uvodjenja novih prezirna zove Salih Bosna. Tko god od naših ljudi u tom kraju ostane bez posla naći će ga u Salih efendije, radit će, kako nam kažu, pod boljim uslovima nego što rade drugi. Pomaže Bošnjake na svake načine. Nedaleko od svoje vile upravo ove godine dovršava prekrasnu džamiju pod kupolom s visokom munarom za što je do sad potrošio 100.000 lira. Zvat će se njegovim imenom »Salih Bosna džamii-šerif«. Bosna se posvud prepliće s Turskom. Čitava jedna Bosna preselila se je s Balkana u Anadol, i tu živi i radi, strada i napreduje. U Istanbulu dvojica braće iz Sarajeva broje se medju prve trgovce manufakture, u kasamurselskoj tvornici štofova veliki broj dionica je u rukama Bosanaca, u Istanbulu velik dio trgovine bakrom drže naši ljudi. U Ankari dvije najmodernije kafane su njihove (»Eti palas« i »Kutlu« drže Dalagija iz Sarajeva i Resulović iz Trebinja). U zapadnom Anadolu su naši veleposjednici prvi počeli kulturu riže, u izvozu voća zapremaju vidno mjesto.

Ali susretali smo i mnogo bijede medju našim ljudima. Ja zaista ne znam kako su me već prvi dan otkrili u Istanbulu, ali me je odmah po dolasku posjetilo desetak naših i tužili se na život, pitali kako je u Bosni i bili se mogli povratiti. Ja im nisam mogao dati kakav utješan odgovor. Povratak naših iz Turske pretstavlja dvostruko težak problem. Jer republika, kojoj toliko prijeko treba što više stanovništva, ne bi pustila da se povrate u većem broju, a i kad bi pustila da se povrate u jačim grupama, i kad bi se to dogodilo, na kakav način ih možemo povratiti i šta im možemo na povratku pružiti? Ipak to ostaje jedan problem preko kog ne možemo preći. Njihovo povraćanje ima smisla samo još u našim vremenima, za desetak godina će asimila« cija učiniti svoje, zaboravit će na Bosnu, zaboravit će i svoj jezik. Tad će za našu narodnu stvar biti konačno izgubljena ova naša naselja u tudjini.

Jedan od njih otvorenog srca nam priča: — »Ja sam kao dijete došao ovamo. Ovdje sam stvorio porodicu i opstanak. Bosne se sjećam kao kroz san, mada osjećam nešto što bi se moglo nazvati ljubavlju prema staroj domovini. Mi vas, koji ste ostali, volimo i strahujemo za vašu sudbinu. Nama je ovdje dobro, ako je svima drugim Turcima dobro. S njima zajedno se dižemo i padamo. Mi volimo Tursku isto toliko koliko i sami Turci, mada ne krijemo da smo u narodnom pogledu nešto drugo nego oni. Ali mi druge domovine osim Turske nemamo, mnogo smo se napatili dok smo ovdje stvorili opstanak, da se povratimo još bi se više napatili. A pitanje je imamo li se gdje povratiti. Turska je naša a mi smo njeni, mada nam u žilama ne teče turanska krv. Mi smo još Bošnjaci, još govorimo svojim jezikom, ali naša djeca to više neće biti, oni će biti samo Turci. Možebit se kod vas živi ljepše i udobnije nego ovdje. Ali mi ćemo ovdje ostati i ovdje pomrijeti. Kad smo izbjegli Turska nas je primila kao svoju rodjenu djecu, prigrlila nas i s nama po« dijelila svoj posljednji zalogaj. Mi joj to ne možemo zaboraviti!« — Ma koliko nam bio simpatičan povratak naših ljudi u stari kraj, mi na ove iskrene i uvjerljive riječi ni« smo mogli ništa odgovoriti.
Samo jedno želimo poručiti našem svijetu koji po katkad, kroz tešku borbu za opstanak, pomisli na selenje u Tursku: Ne idite odavde jer jedne Bosne nećete naći nigdje na svijetu! Naša domovina je blagoslovljena zemlja, znajte sigurno da se nigdje ne jede sladji i lakši hljeb nego ovdje. Znajte da ga je svugdje teže i mučnije zaraditi. Tura ska ima svoje brige i nevolje, svoju sirotinju i svoje patnje. Ona se ne može o vama brinuti onako kako bi vi htjeli. Ako hoćete raditi ovdje ćete naći dvostruko lakši rad nego u Turskoj. Nama su govorili naši ljudi, koji žive u Turskoj, da odvraćamo naš svijet od selenja. Turska nije bajoslovna zemlja blagostanja nego siromašna država koja se tek nas lazi na putu da postane ono što je Bosna već najmanje dvadeset godina. Jer Bosna je potpuna Europa, Turska je još uvijek Azija u punom značenju te riječi, tek na putu da postane moderna država.

Golgota
<< 03/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
17958

Powered by Blogger.ba