Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

24.10.2009.

Bosna i Hercegovina od god.1878.-II. dio.

U svom poviestnom djelu Kallay je posvema u kolotečini Dobrovsky-Šafafikovoj, on ih i izričito navodi. On misli, da je »Srb« praime sviju Slavena i prihvaća također mišljenje, da prvotno područje naseljenja Srba obuhvaća i današnju Bosnu —- iznimku čini sjeverozapadni dio, koji se još danas zove Turskom Hrvatskom, i koji bijaše tada u posjedu hrvatskog naroda, — zatim veći dio Hercegovine i južne Dalmacije i da su u tim krajevima Srbi autohtono pučanstvo.

Nego Kallay mora da se je doskora uvjerio, da njegovo prvotno znanstveno shvaćanje nije izpravno, jer je doskora povukao svoje djelo iz svih javnih knjižnica, dao ga uništiti i počeo provoditi politiku sasvim suprotnu svojem nekadašnjem teoretskom uvjerenju.

Kallay se brinuo u Bosni i za znanstveni rad i iztraživanje, on je uredio od privatnika dra Makanca preuzeti muzej i učinio ga prvorazrednom ustanovom za iztraživanje. Kallay je uobće zastupao sasvim iz pravno shvaćanje, da se zdrava politika velikih poteza ne može voditi bez čvrstih znanstvenih temelja.

Politički se Kallay oslanjao na gospodarski najjači element u Bosni, na muslimane, u čijim rukama bijaše veći dio zemljištnog posjeda.Pa budući da u skladu sa svojim poslanjem nije smio voditi hrvatske politike, a doskora je uvidio opasnost od vođenja srbske politike, bijaše on jednako neprijateljski razpoložen prema obadvie nacionalne misli.Zato on pokušavaše u Bosni nasljedovati dalmatinsku politiku »seljačtva« i označivaše jezik u Bosni »zemaljskim jezikom«. No doskora se uvjeri, da ta nacionalna bezimenost nema nikakvog uspjeha, pa zato pokuša pobuditi neku bosansku nacionalnu sviest. Bečki slavist Jagić izradi stručno mišljenje, da postoji bosanski jezik, pa se s takvim programom pokrene list »Bošnjak«.

Osobito je Kallay nastojao, da za tu misao pridobije muslimane, nekadašnje gospodare Bosne.I zaista neki mladi beg s pjesničkim darom izpjeva rodoljubnu pjesmu, u kojoj bijahu i ovi stihovi:

»Od Stoca pa do brodskih vrata,
Ne ima Srba ni Hrvata.«

U tome političkom pokušaju opažamo odmah dobrog poznavaoca balkanske poviesti. Bez sumnje bijaše sasvim izpravna osnovna misao, da su državne tvorevine na Balkanu bile najjači činbenik pri stvaranju nacija, pa upućujem čitaoca na moje uivodno razlaganje. Pa ipak je Kallayev pokušaj s bosanskom nacijom morao propasti na neizlječivoj bolesti poviestne neistine, jer bosanske nacije nikada nije bilo, a niti će je biti.

Tokom devetdesetih godina postajao je neuspjeh »bošnjačtva« sve očitijim. Pokazalo se, da absolutno nije sposobno za život. Ali se također pokazala i čudna činjenica, da se doduše moglo spriečiti širenje hrvatstva, a nipošto ne također i širenje srbstva u Bosni. Uzprkos svim Kallayevim nastojanjima, srbstvo je dolazilo sve više do izražaja, postajalo je sve neugodnije, i njegov utjecaj na bosanske muslimane bivao je sve to veći, pa oni dođoše doskora sasvim u srbsku zapregu.

Pri bližem razmatranju to nam se čini sasvim razumljivim. Hrvatske zemlje: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bijahu u posjedu Monarhije, pa nije bilo težko spriečiti, da se hrvatski narodni pokret proširi na Bosnu. Nisu samo hrvatsko ime, hrvatska zastava i hrvatski nacionalni politički rad u Bosni bili strogo zabranjeni, nego se čak na prvoj stranici redarstvenog albuma u Sarajevu nalazila slika hrvatskog političkog vođe dra Ante Starčevića, a za njom nešto podalje sedam slika najiztaknutijih ličnosti hrvatske oporbe, pa je stoga svaki pokušaj tih ljudi da dođu u Bosnu, morao voditi do nepoželjnog poznanstva s bosanskim redarstvenim zatvorima. Osim toga bijaše moguće vršiti utjecaj na katoličko svećenstvo, i to jednako na redove kao i na svjetovno svećenstvo, a ovo potonje bijaše glavni nosilac hrvatskog narodnog pokreta, pa zato se hrvatski pokret u Bosni mogao stvarno suzbijati.

To međutim nije uspievalo sa srbskim narodnim pokretom. Ne samo poradi toga, što se nije mogao vršiti utjecaj na kraljevinu Srbiju, gdje je, kako sam u prošlom poglavlju utvrdio, svesrbski pokret postao stožerom državne politike, nego nije ni bilo lako spriečiti srbski utjecaj iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ne prieđe u Bosnu, jer u doba Kallayevo bijahu Srbi u tim zemljama dragocjeni stupovi tamošnjih vlada. I zato nije bilo moguće vladine ljude strpati u album zločinaca onako kao Hrvate od oporbe. Osim toga imali su Srbi pored svoje narodne Crkve, čije ćemo djelovanje još kasnije upoznati, još i ne sasvim bezznačajnog pomagača, ruskog konzula u Sarajevu, u kome bijaše utjelovljen čitav ugled i utjecaj majčice Rusije. Izvan svake je sumnje, da su se ruski konzuli u Bosni sad manje, a sada opet više otvoreno rotili sa Srbima. Tako je na pr. ruski konzul Bakunin sasvim očigledno sudjelovao u srbskim spletkama protiv Monarhije, a kada je bio odstranjen, njegov se nasljednik Igelstrom od njega razlikovao samo time što je u svom radu bio mnogo oprezniji i što ga je vršio mnogo pristojnije.

Tako se bijaše Kállayu doskora boriti sa sve većom snagom Srba u Bosni. Mi se ovdje ne možemo pozabaviti pojedinostima te borbe, te ču samo nabaciti neke kratke sličice. U službenom izdanju brojitbe mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine prema popisu pučanstva od 1. svibnja 1885. (Sarajevo 1886., Zemaljska tiskara) nalazi se 41 mjesto s oznakom, da u njima stanuje samo grkoiztočno pučanstvo. Pošto su grkoiztočnjaci u Bosni većinom pridošlice, postojala je u njih sklonost da se odíele od inovjeraca, pa su tako u Bosni nastala mnoga jednaka imena mjesta, u kojima ima s jedne strane muslimana i katolika, a s druge strane girkoiztočnih. Jedno te isto ime dolazi dva puta, a i do tri puta, te glasi Janjari Turski, Janjari Pravoslavni ili Špionica Turska, Špionica Katolička, Špionica Pravoslavna. Od gore spomenutog 41 imena imade ih prema službenom popisu od god. 1885. 33 oznaku »pravoslavni«, 5 »rišćanski«, a 3 »kristijanski«. To sasvim odgovara našoj tvrdnji, da grkoiztočno pučanstvo Bosne u doba zauzimanja uobće nije imalo nikakve nacionalne sviesti. Ali u rezultatima popisa stanovničtva u Bosni i Hercegovini od 22. travnja 1895. (Sarajevo 1896., Zemaljska tiskara) sva se ta grkoiztočna sela označuju već srbskima: »Janjari Turski«, »Janjari Srbski«, »Špionica Srbska« i t. d. Prema tome je jasno, da je Srbima pošlo za rukom, da se učvrste uzprkos službenom smjeru i da posrbe oznake mjesta, koje dotada bijahu samo vjerski označivane. A tako bijaše i na svim drugim područjima.
Kállay bijaše u težkom položaju. Nije mogao otvoreno nastupali a Khuenova vlada smatrala se vrlo zgodnim rješenjem, jer je umirila Hrvatsku. U toj okolnosti sadržan je po mome shvaćanju pravi razlog protiv Srba, jer oni bijahu u Hrvatskoj i Slavoniji stup Khuenove vlade, za onaj ozloglašeni Kállayev redarstveni sustav, koji se kasnije toliko zamjeravao njegovoj vladi. Imao je vezane ruke, osjećao je neprijatelja, ali mu se nije moga otvoreno staviti nasuprot i zato ga je morao suz bijati tajnim putovima, s pomoću redarstva i tajnih agenata.

Godine 1895. započinje pokret među muslimanima u Bosni. Premda bijahu vladini ljudi, ipak ne mogahu pad vladom Monarhije izraziti svoju volju bez ikakovih obzira u pravcu svojih probitaka kao prije.Srbima je uspjelo izkoristiti tu okolnost, posijati među muslimane nezadovoljstvo i izazvati njihov pokret. Nakon propasti »bošnjačtva« padoše tako muslimani u Bosni u ruke Srbima. Počevši od g. 1895., pa sve do 1910., muslimani su u Bosni samo oruđe u srbskim rukama kao posljedica politike, koja je spriečila, da se muslimani sasvimi prirodno našem analiziraju u hrvatskom pravcu. I ovdje su Srbi vrlo spretno igrali dvoličnu ulogu. S jedne strane huckali su muslimane protiv vlade, a s druge strane nagovarali su ih na izseljivanje i nastojali su, da kupe po mogućnosti što više i što jeftinije zemljišta izseljenika.

Kállay je počeo osjećati, kakova je uloga pravoslavne Crkve u na rodnom pokretu Srba, tle je sustavno nastojao oko toga, da što više grkoiztočno svećenstvo dovede u zavisnost o državnoj sili. Uspjelo mu je naći nekoliko pouzdanih viših crkvenih dostojanstvenika. Time je međutim postigao samo taj uspjeh, da se narod s nižim svećenstvom stavio nasuprot lojalnim dostojanstvenicima Crkve i tako nastade t. zv. bosanska crkvena razpra. Povod toj razipri sastojaše se u tome, što je mostarski metropolit Serafim Perović, dospjevši u sukob s laicima, članovima uprave samostana Žitomislića, zvao u pomoć vladu i dobio je, da provede svoju volju. Srbskopravoslavni biskup, pa da se obrati na inovjernu vladu za pomoć protiv vlastitog svog stada?! — To bijaše svetogrđe! Nerazpoloženje bijaše upereno i protiv sarajevskog metropolita Nikole Mandića, pravoslavca iz Hrvatske, jer je u svome nastupnom govoru izjavio, da će biti vjeran sin svoje Crkve, ali također vjeran podanik svoga cara i gospodara. Tako što već se onda nije smjelo pružati bosanskim Srbima. Na čitavom pravcu od Beograda, Novog Sada do Zagreba (Srbobran) upravljalo je srbsko novinstvo najžešće napadaje na obojicu metropolita i na bosansku vladu, a što je najčudnije, u tome je ne pomagahu samo mladočeški pražki listovi, nego čak i neki bečki.

Čim su Srbi završili nacionaliziranje gradskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, a taj se proces zbivao od g. 1878. do g. 1895., stupiše oni u borbu protiv vlade. U toj borbi bijahu im muslimani saveznici, i to svakim danom u sve većoj mjeri. Borba ta ne bijaše vođena samo u srbskom tisku Austro-Ugarske i Srbije, nego i u inozemstvu. Ovdje mi je posebno upozoriti na brošuru »Bosna i Hercegovina pod upravom Austro-ugarske monarhije« (Berlin 1901.) u kojoj se bosanske prilike prikazuju sasvim zlonamjerno, upravo zagrižljivo i nepravedno na štetu Austrije.

Ta borba protiv vlade bijaše na koncu konca uperena protiv Monarhije. Trebalo je njome dokazati, da Monarhija nije u stanju upravljati u Bosni tako, da pučanstvo bude zadovoljno, a između redaka moglo se razumjeti, da bi Srbija čitavu stvar nesumnjivo mnogo bolje izvela.

04.10.2009.

Bosna i Hercegovina od god. 1878.

Austrougarski posjed Bosne i Hercegovine osniva se na čl. XXV berlinskog ugovora od 13. srpnja 1878., u kome se kaže, da će Austro-Ugarska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i njome upravljati.

Provođenje okupacije predstavljahu si vrlo jednostavno, i poznata je rieč Andrassyjeva o šetnji u Bosnu na čelu s vojničkom glasbom. Sa svim se smetnulo s uma, da se time jednom za svagda oduzima vlast ne samo snažnom i odpornom, premda pomalo izmetnutom krvnom plemstvu, nego i znatnom dielu naroda, koji je tu vlast dosada bio vršio na državno-vjerskoj bazi. Zaboravilo se također, da ljudi ništa teže ne prebolievaju nego gubitak vlasti. Zato bijaše odpor muslimana veoma žestok, a gubitci i troškovi okupacije bijahu mnogo veći, nego što se očekivalo. A i odpor nižih muslimanskih slojeva bijaše pod vodstvom duhovnih vođa mnogo snažniji, nego odpor pravog plemstva. Ta pojava ne će začuditi nikoga, tko misli socioložki. Oni, koji su imali izgubiti osim predočbe o nekoj sili i moći još i neka stvarna dobra, morali su biti mnoga prije spremni na sporazume s novim vlastodržcima nego oni, koji pravo nisu imali ništa izgubiti. Dne 25. srpnja 1878. dođe čak u Brod odaslanstvo begova iz Dervente, da se pokore Austro-Ugarskoj.

Za provođenje okupacije bijaše mobiliziran 13. vojni zbor (iz Zagreba, koji se sastojao samo od Hrvata), a vojničko vodstvo bude povjereno generalu Josipu pl. Filipoviću, Hrvatu i bivšem glavnom pobočniku bana Jelačića. Okupacija bijaše izvršena od 29. srpnja do 20 listopada g. 1878.


Prijateljski bijahu spram Austrije u Bosni razpoloženi jedino bosanski Hrvati. Hrvatska promiičba počevši od g. 1835. imala je toliko uspjeha da su Hrvati pod vodstvom bosanskih franjevaca dočekivali austrijsku vojsku s hrvatskom zastavom i poklicima "Živio hrvatski kralj Franjo Josip I." Bosanski katolički Hrvati izjaviše time, da stoje na stanovištu cetinskog izbora 1527.

Vidjeli smo već, kakvo bijaše stanovište muslimana. Grkoiztočnjaci sudjelovahu dobrim dielom s fanatiziranim muslimanima u bosanskoj narodnoj vladi, jer im austrijsko vladanje bijaše nepoželjno, — Helfert veli, da je Hadži Lojo od početka računao, da će oni sudjelovati,-
tako da je veliki dio grkoktoinog pučanstva susretao neprijateljski naše čete, a djelomice okitišee se grkoiztočnjaci srbskom trobojnicom, i željahu, da se knez Srbije proglasi knezom Bosne i Hercegovine.

Treba međutim odmah ovdje utvrditi, da velika većina kršćanskog pučanstva u Bosni i Hercegovini ne bijaše nacionalno sviestna. Ne bijaše u grkoiztočnjaka srbske sviesti, a niti hrvatske u katolika. Vidjeli smo već da je srbski pokret osnovao god. 1862. u Sarajevu jedno družtvo, koje je tek trebalo da širiti srbsko ime u Bosni, jer bijaše čitavoj zemlji nepoznato. Da u grkoiztočnjaka uobće ne bijaše srbske nacionalne sviesti, svjedoči nam očevidac svjedok T. Herkalović, koji sam veli, da se tek od god. 1862. pojavljuje srbsko ime u Bosni i da se tek odonda grkoiztočnjaci nazivahu Srbima. S ovim piscem slaže se fra Grga Martić, koji tvrdi, da je još god. 1848. srbsko ime u Bosni bilo sasvim nepoznato (Zapamćenja str. 43.). U isto vriemie ojača i katolička hrvatska narodna misao, a u narodnom prosvjetnom radu odlikovahu se mladi franjevci.


Može se zato smatrati sigurnim, da je velika većina naroda u zauzetim pokrajinama bila u nacionalnom smislu još nedirnuta i djevičanska. Nacionalno prosviećeni bijahu samo pojedinci iz inteligentnijih družtvenih slojeva, osobito svećenici obiju kršćanskih vjeroizpoviesti, a oni mogahu povući masu za sobom.

Prve organizatorne poslove izveo je u Bosni sasvim naravno zapoviedajući general pl. Filipović, koji je kao Hrvat i s obzirom na jezik, najviše upotrebljavao u tu svrhu Hrvate. Ustrojbu sarajevskog obćinskog Vieća povjeri on Josipu Sertiću; kao građanski povjerenici dođoše u Bosnu Hrvati Vladimir Mažuranić, Napoleon pl. Špun-Strižić i Nikola Badovinac, a kasnije i Milutin pl. Kukuljevlć.

Možda je nešto i zbog ovih osobnih momenata hrvatski sabor zaključio dne 28. rujna 1878. adresu na kralja, u kojoj je poired pripojenja Vojničke Krajine i Dalmacije zamolio još i takvo ustrojstvo Bosne i Hercegovine, da bi se kasnije te zemlje mogle pripojiti Trojednoj kraljevini. Ta je adresa ozlovoljila Mađare i mađarsko je novinstvo jasno tražilo Mažuranićevu ostavku. Mađarsko ministarstvo izposlova, te je vladar odgovorio hrvatsko-slavonskom saboru »da je sabor, baveći se Bosnom i Hercegovinom, prekoračio svoj djelokrug.«

Pod dojmom ove predigre, koja djelovaše u Ugarskoj tim snažnije, što su srbski listovi u južnoj Ugarskoj započeli oštrom kampanjom protiv hrvatskih težnja u Bosni, pristupilo se zatim konačnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine (ubuduće zvat ću te krajeve naprosto Bosnom).

Previšnjim rješenjem od 16. rujna i 29. listopada 1878. povjereno je vođenje bosanskih poslova zajedničkom ministarskom vieću i osnovano je u ministarstvu vanjskih poslova t. zv. bosansko povjerenstvo, a njegovim predsjednikom bude imenovan Mađar Josip pl. Szlavy, odjelni predstojnik u tome ministarstvu. Kada on postade 8. travnja 1880. zajedničkim ministrom financija, prieđe i sjedište tog bosanskog povjerenstva u zajedničko ministarstvo financija i sraste se tamo s njegovim organizmom; iz njeg postade odjel za Bosnu i Hercegovinu. Szlavy pozove u Bosnu južnomađarskog Srbina baruna Nikolića kao građanskog pristava i doskora bijahu micani sa svojih položaja jedan za drugim oni Hrvati, koji dođoše s Filipovićem. Inače izgleda, da se barun Nlkolić baš nije mnogo proslavio, jer je Bosnu doskora opet ostavio. Slavy postade god. 1882. čuvarom krune u Ugarskoj, a na njegovo mjesto postavljen bi Benjamin pl. Kallay 4. srpnja 1882. zajedničkim ministrom financija.

Kallay bijaše proizašao iz diplomatske službe. On bijaše od 1869. do 1875. austrougarski generalni konzul u Beogradu, gdje se bavio poviestnim studijem, na temelju kojega je god. 1877. napisao i na mađarskom jeziku izdao svoju »Poviest Srba«. Kallayu, koji je bezuvjetno imao mnogo predznanja, bijaše suđeno, da položi temelje austrougarskoj vladavini u Bosni. O Kallayevim metodama u Bosni može svatko misliti kako hoće, ali je činjenica, da je izključivo njegova zasluga, što su u toj zemlji, koja bijaše preuzeta u sasvim raztrovanom stanju, stvoreni odnosi, posebno u oblasti gospodarstva, na koje gledaju zavidnim okom Hrvati iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pa ako je i bilo neugodnih pojava i pokoja dječja bolest, ne može se poreći, da je upravu zemlje vodio svrsishodno i razumno, kako na korist zemlje, tako i na korist čitava Monarhije.

Ovdje ne mogu sada pisati poviest Bosne pod Kallayem, nego se moram ograničiti na glavne točke u nacionalno-političkom razvoju ove zemlje.

Golgota
<< 10/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
16491

Powered by Blogger.ba