Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

31.03.2009.

Naši u Turskoj

Munir Šahinović Ekremov-Turska-danas i sjutra;Zagreb,1939.




slika




OTSJEČENA GRANA HRVATSKOG NARODA



Kad podjete u Tursku ne brinite se radi tog što ne znate turskog jezika. Nosač na istanbulskoj stanici Sirkedži, ako vas prepozna da ste iz naših krajeva, često će vas osloviti hrvatskim jezikom. Isto tako šofer taksija, portir u kakvom skromnom hotelu, momak što će vam u jutro donijeti kavu, poštanski činovnik kome predajete preporučeno pismo, prometni redar koga pitate za kakvu ulicu. I tako dalje. U svim staležima i profesijama republike naći ćete ljude koji govore hrvatski, gdjekad vrlo dobro, gdjekad slabije, kroz niz godina počimaju ga zaboravljati. Već u Istanbulu ste tom pojavom prijatno iznenadjeni, poslije kraćeg boravka gotovo se i ne osjećate u tudjini. Turska je puna naših ljudi. Toliko često dolazite s njima u doticaj da vam se čini da ih u republici ima makar milijun.

To su hrvatski muslimani iz Bosne, Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka, koji se iseliše od 1878. do danas i osnovaše svoje domove u Turskoj, jedinoj zemlji koju smo, bez ikakve razlike i neprekidno, volili, s kojom smo se zajedno veselili i žalostili. Ja ne znam zašto je to tako, ali mi bosanskoshercegovački muslimani više strahujemo nad sudbinom Turske, nego nad našom vlastitom. Nema tog dogodjaja što bi nas mogao više oduševiti nego kakva vojnička ili politička pobjeda Turske. I ništa nas više ne žalosti nego kakva njena nedaća. Sviju, bez ikakve razlike. I jednakom ljubavlju volimo Kemalovu republiku, kao što smo volili sultanovu Imperiju. Nije to donio samo fakat da imamo istu vjeru. Osim Turaka još stotine milijuna ljudi ispovijedaju Islam, ali za njih se malo zanimamo. Veza s Turskom potječe iz doba turskog gospodstva nad ovim krajevima, kad smo mi hrvatski muslimani držali da je turski interes i naš interes, turska slava i naša slava. Šta je tu vezu tako dus boko ukorijenilo, ni sami ne znamo. I onda kad smo inteleks tualci, i onda kad svijesno osjećamo svoju pripadnost samo i jedino hrvatskom narodu, i onda naša ljubav i naše zanimanje za Tursku nije ništa manje. Kemalove pobjede nad grčkom vojskom bile su u svoje doba med ju bosanskim muslimanima više slavljene nego medju samim Turcima, mada je svatko znao da mi od tih pobjeda zapravo nemamo nikas kve stvarne koristi. Tu našu ljubav prema Turskoj nije nimalo umanjila čak ni kategorična izjava turskog ministra inostranih poslova, iza lausanneskog ugovora 1924., kad je rekao da republika nema, osim vjere, ništa zajedničkog s muslimanima podanicima države SHS. I još nešto. Na primjer medju čistim Turcima u bugarskom i srpskom dijelu Macedonije nismo mogli otkriti niti deseti dio zanimanja za Tursku, od onog koliko je medju bosansko-hercegovačkim muslimanima. Zar je onda čudno što smo mi, u času kad smo držali da nam valja mijenjati mjesto stanovanja, selili u Tursku!

Odmah iza okupacije Bosne po austrijskoj vojsci, 1878., počelo je naše iseljavanje. Najprije pojedinačno ili u mas njim grupama, onda u masama. Selilo se je najprije u Novopazarski Sandžak, onda još dalje, u Istanbul i Anadol. Poslije aneksione krize do svjetskog rata, kad je Bosna postala konačno sastavni dio monarhije, iseljavanje je postiglo najs veću mjeru. Austrija, i onda kad je htjela, nije mogla zaus stavati taj val. Parole za iseljavanje bile su čisto vjerskog karaktera. Neuke hodže i zaglupljeni fanatici pripovijedali su jednom zaista začudnom upornošću neodložnu potrebu iseljavanja iz Austrije, jer da Islam »ne dozvoljava« živjeti pod »djaurom«. Prodavali smo imetke u bescijenje i, vodjeni mulom u carsku blagonaklonost, sijali kosti po pustom Anadolu. Iz Novopazarskog Sandžaka je iseljavanje počelo takodjer 1878., kad su se na tom području pojavili austrijski garnizoni, ali masovna iseljavanja su započela tek 1912., kad je ovaj kraj postao sastavni dio srpske države. Sandžački muslimani su imali mnogo više opravdanja i razloga za iseljavanje nego mi iz Herceg-Bosne. Iza rata je propaganda s vjerskim parolama prestala, iseljavanja su bila ekonomskog značaja i u manjoj mjeri nego prije, pričalo se je o blagostanju u Kemalovoj republici, koja se je razvijala u modernu državu, pa joj je trebalo stanovništva, a naročito spremnih radnika i obrtnika. Koliku je štetu nama koji smo ostali, nas šem narodu u opće, a Bosni posebno, nanijelo ovo iseljavanje teško je kazati riječima. Mi tu štetu najbolje danas osjećamo. Ali to je jedna historička činjenica i mi na njoj ne možemo više gotovo ništa promijeniti.

Koliko se je hrvatskih muslimana iselilo u Tursku? Koliko ih danas u toj državi živi? Na ta pitanja može se dati tek približan odgovor. Računa se da se je iz Herceg-Bosne i Sandžaka kroz zadnjih šezdeset godina iselilo barem 200.000 muslimana hrvatskog porijekla. Austrijske statistike iskazuju mnogo manji broj, nu one se nepouzdane i nemjerodavne. Turskih pak statistika u ovom pogledu u opće nema. Naši intelektualci u Turskoj uvjeravaju nas da danas ima u republici 250 do 300 tisuća ljudi hrvatske krvi. Općenito se drži da je taj broj prekoračio dvije stotine tisuća. A to je četvrtina čitave muslimanske Herceg-Bosne. To je jedan, za naše prilike, nenaknadiv broj.

Najprije su se naseljavali po Kosovskom Vilajetu, Selaniku i Rumiliji, kasnije, iza 1912., sve se je povuklo u Istanbul i Anadol, vrlo malo ih se je zadržalo u turskom dijelu Tracije. Za Abdul Hamida II. jedna komisija za iseljenike brinula se je, u vrlo ograničenoj mjeri i na primitivan način, za raspored iseljenika po Anadolu, taj posao je nastavljen i u Enverovom odnosno Kemalovom vremenu. Ali nigdje nie su našli jedne nove Bosne, njene prirode i njenog obilja. Naše iseljenike je u masama uništavala kolera i tifus još dok su čekali u Selaniku i Istanbulu, kasnije su ih decimirale malarija i variola po Anadolu. Pričali su nam (da naves demo samo jedan primjer) da se je osamdeset sarajevskih porodica u jednoj grupi početkom našeg stoljeća naselilo u kraju oko Adapazara. Od ovih porodica samo četiri ili pet imaju još živućih potomaka. Sve ostale je pokosila malarija. Na drugim mjestima promijenjena klima i nedovoljna ishrana donijele su tuberkulozu, koja je zbrisala mnoge naše porodice. I tako dalje. O ovim našim stradanjima, koja se spliću u bolnu životnu tragediju čitave jedne narodne grane, nitko do danas nije pisao. Kažu nam da je Abdul Hamid II. dao sretstva da se u Ankari sagradi čitava jedna gradska četvrt, gdje će se nastaniti bjegunci iz Bosne. Dalje nam pričaju da se je uz tu »bosansku mahalu«, koja se i danas tako zove, za pet godina razvilo groblje koje je bilo veće od ma kog drugog ankarskog. Za pet godina malarija i bijeda su prepolovili ankarske Bosance. Na mjestu tog groblja danas vlada podiže modernu osnovnu školu. Ankarska djeca uče početne nauke u zgradi pod čijim temeljima leže kosti iseljene Bosne. Promatrajući tu zgradu, slušajući pričanja prijatelja koji je sve te tragedije preživio, grčilo nam se je srce, proklinjali smo one koji nas navedoše na iseljavanje u tudjinu. »Bosanska mahala« u Ankari je i danas crna bijeda i nevjerovatna prljavština, svejedno što se ispod nje diže novi Kemalov grad amerikanskog stila.

Kad se rekne da naših muslimana ima u Turskoj, to treba shvatiti potpuno bukvalno. Jer Bosanaca ima zaista posvud po Turskoj, na svakom kraju, u svakom gradskom naselju, često i po selima. Nismo našli nijedno mjesto u ko« jem nema Bošnjaka. Drži se da ih u Istanbulu ima najmanje trideset tisuća. Gusta naselja naših ljudi su naročito u vilajetima Bursa, Biledžik, Kutahija, Balikesir, Čanakkale i Izmir. U mjestima Bursa, Inegol, Arifije, Biga, Karamursel ili Kutahija izgleda vam da je hrvatski jezik drugi službeni jezik. I mnogi pretstavnici vlasti ga razumiju. A iza tog posvud po drugim naseljima. Nema grada i kasabe u kom ne bi bilo naših ljudi, koji su posvud poznati pod popularnim imenom »Bošnjak«. U Istanbulu u četvrti Fatih, Hrkai-Šerif ili Edirne-kapu postoje čitave bosanske mahale, selo Rami kod Istanbula ima više Bošnjaka nego Turaka. U Ankari ih ima velik broj, u Kilikiji, kako nam kažu, živi osam tisuća Bošnjaka, koji su zapravo Hercegovci, naviknuti na subtropsku klimu. Rekosmo ne da se ustanoviti točan broj naših ljudi u republici. Pri zadnjem popisu stanovništva jedva trideset tisuća označili su hrvatski jezik kao materinji. Ostali su zabilježili turski. Nije naime uputno isticati se Neturčinom. Republika ne pravi nikakvu pa ni najmanju razliku izmedju Bošnjaka i Turaka, Bošnjak može postati sve što i Turčin, ali, na drugoj strani, republika ne priznaje postojanje nikakve »bosanske« nacionalne manjine. Oni su za nju Turci u punom smislu riječi. Država nerado gleda isticanje svoje strane narodnosti i napadnu uporabu svog materinjeg jezika. Uz sve obzire i opreznosti mi držimo da ne griješimo ako broj naših ljudi u Turskoj označimo cifrom od 220.000. Danas u Turskoj živi već četvrto pokoljenje naših iseljenika, praunuci prvih emigranata. Ali ima ih koji su još prvo pokoljenje, koji se sjećaju starog kraja u kom su se rodili. U velikoj većini naši ljudi, barem do treće generacije, govore hrvatskim jezikom, onim njegovim žargonom kakvim su go« vorili bosanski muslimani prije pedesetak godina. U njihov hrvatski jezik uvuklo se je bezbroj turskih riječi. Književnog jezika hrvatskog u opće ne poznaju. Naši ljudi žive istom vrsti porodičnog života kakvim su živjeli i u domovini. Osvjedočeni su muslimani (njih i Arnaute Turci srnatraju najčvršćim pripadnicima Islama na svijetu), pošteni i radini oni izazivaju poštovanje i uvažavanje od strane Turaka u svakom pogledu. Žene se i udaju medjusobno, redovno se smatraju nečim različnim od Turaka, ma da tu razliku, koja je prvenstveno nacionalnog karaktera, ne umiju da točno definiraju. Djevojke naše krvi su na cijeni, jer su radinije, skromnije i odanije od turskih. Neki dolaze čak u Bosnu da se ožene. Čak i u trećem pokoljenju jezik u porodici je najvećim dijelom hrvatski. Majke nastoje naučiti svoju djecu jeziku domovine, mada je to često vrlo teško.

U školama se predaje samo turski, a manjinskih škola u opće nema. Ali hrvatski jezik po malo iščezava, naročito u krajevima gdje ima malo naših ljudi, gdje su naše porodice osamljene. Nalazili smo djece naše krvi, koja više ne znaju hrvatski. Ako ostane stanje kakvo je danas, hrvatskog jezika će za trideset ili najviše pedeset godina potpuno nestati u Turskoj. Veze s domovinom su minimalne, tek po koji putnik iz naših krajeva osvježava uspomenu na stari kraj, tek po koji bogatiji naš čovjek iz Turske dodje u Bosnu da provede koji tjedan, da kasnije priča drugim o zelenoj zemlji Bosni. Rijetko kad vidite po koju našu muslimansku novinu medju njima. Ili kakvu zbirku krajiških junačkih pjesama. Gdje su u većem broju zajedno, naši ljudi su stvorili pravu bosansku atmosferu. Obično imaju »bosanske kafane« u kojim se sastaju na razgovor, živežne namirnice kupuju od svojih trgovaca, na večer se sastaju po sijelima kojim prisustvuju jedino Bošnjaci.

Nekoliko begovskih porodica iz Posavine, došavši iz Bosne početkom ovog stoljeća, osnovali su čitavo selo kraj Kutahije i nazvali ga »Bosna Džedid« (»Nova Bosna«), tu, u svojim kulama i čardacima, žive istim načinom kakvim su živjeli u Brčkom ili Bijeljini. U Traciji jedno selo se opet zove »Jeni Bosna«. Možebit ima još takvih imena a bosanskih sela ima mnogo. U takvim selima čut ćete i našeg guslara, pjesme o Hrnjicama i Budalini Talu izazivaju oduševljenje i nadimaju grudi nekim neznanim ponosom. Na teferičima u kutahijskom kraju čut ćete djevojačku pjesmu kao da ste u Sarajevu, na Zmajevcu ili Nišanu. I nošnje vas često potsjećaju na rodni kraj. Prema onim koji dolaze iz Bosne susretljivi su do krajnje mjere. Ako ih pitate kazat će vam adrese Bošnjaka i u najudaIjenijim krajevima države. Oni se medjusobno poznaju i održavaju najbolje veze. Sve vrline koje smo mi u Bosni izgubili sačuvali su naši ljudi u Turskoj. Tamo je općenito pravilo da se na Bošnjaka može u svakom pogledu osloniti.

Naši se ljudi s nekim ponosom osjećaju »Bošnjacima«, često misle na stari kraj, sa suzom u oku vas pitaju ima li tko od njegove rodbine živ u Bosni ili Sandžaku, kako se kod nas živi, je li još uspravo njegova džamija, tko živi na zemlji što je nekad davno bila njegova! Ukazuju vam pažnju kojom ste tronuti, smatraju vas svojim rodjenim, čovjekom koji je ostao na zemlji koju su oni ostavili, ali koju još uvijek ljube.

Sve što smo rekli o Turcima u opće, vrijedi i za naše ljude u Turskoj. Ima ih bogatih, ima ih u vrhovima privrede i državne uprave, ali ima ih u ogromnom broju posve siromašnih. Inače, bistriji i okretniji od Anadolaca, pošteni i odani turskoj državi, oni se znaju progurati na više položaje. U parlamentu u Ankari ima osam zastupnika porijeklom iz Bosne. Medju njima i jedna žena, otac joj se je rodio negdje na Koševskom Brdu u Sarajevu.
Ankarski valija Nevzet je porijeklom iz Sarajeva, iz Talirevića porodice. Šef ankarskog saniteta Salahibey potječe iz Travnika, zapovjednik ankarske armije general Asim Gunduz porijeklom je iz Tuzle. Kemalova pokćerka Sabiha Gokčen, poznata turska avijatičarka, potječe takodjer iz Bosne. Rušen Ešref je znamenit spisatelj i opunomoćeni ministar na strani, Husrevbeg Stočević i Zekai su ambasadori. Poklisari republike Turske u Washingtonu, Ateni i Tokiju su porijeklom Hrvati iz Bosne. Uz njih još jedan ne malen broj diplomata, upravnih činovnika, oficira, sudaca, književnika, novinara, utjes čajnih ljudi u državnoj upravi. Republika ima neograničeno povjerenje u naše ljude, oni su to povjerenje zaista i zaslužili. Na ankarskom sveučilištu našli smo velik broj studen nata naše krvi.
Kažu nam da su u Kemalovoj borbi za slobodu države u velikom broju učestvovali naši ljudi. Kod Eskišehira se je na primjer s Grcima borio u najtežoj bitci čitav jedan bosanski batallion. Masa ih je izginula. Nu kažu nam da je bilo i iznimaka, da je bilo naših ljudi koji su ostali vjerni Vahideddinu. U svim naporima na obnovi države naši ljudi nisu ni u čem zaostajali za Turcima. To im se općenito priznaje. Mi se naših ljudi zaista ne trebamo stiditi.

Naši u Turskoj se osjećaju i Bošnjacima i Turcima u isti mah. Ima ih manji broj koji se ističu samo kao Turci, ali ih ima koji neće da su Turci. Glavnina je i jedno i drugo. Naročito na višim položajima nastoje prikriti svoje narodno porijeklo. Jedan, porijeklom Hrvat, na visokom položaju i utjecajan političar, kategorički nam reče: — »Ja sam samo i jedino Turčin, ja nemam druge domovine osim Turske. Ja znam bosanski jezik, kao što znam francuski i njemački. Svoje bosansko porijeklo držim nevažnom historičkom uspos menom, moja djeca su čisti Turci rodjeni u Ankari, oni od mene u opće neće čuti bosanskog jezika!« Ostali nisu tako kategorični. Jedan narodni zastupnik, porijeklom iz Sarajeva, naučio je i svoju ženu, rodjenu Turkinju, i svoju djecu hrvatskom jeziku i jedino tim jezikom govore medju sobom. Jedan drugi zastupnik, koji u Bosni ima rodbine, sprema se da ove godine posjeti staru domovinu, mada ju nije do sad nikad vidio jer je rodjen u Turskoj. Pita nas da li držimo da on zna dovoljno hrvatski. U jednoj manjoj istanbulskoj džamiji, u zabačenom kraju, ne znam po čemu, džamijski imam poznade da sam iz Bosne: — »Da mi je još jednom u životu posjetiti Bosnu i vidjeti rodnu kuću u Livnu, pa da umrem zadovoljan!« Ja sam u sebi osjećao svu bolnu nostalgiju njegove duše. I u njoj saučestvovao s njim.

U privredi se često ističu naši ljudi. U Istanbulu, Izmiru i drugim gradovima ima trgovaca-milijunara, gdjekad i industrijalaca. Svakako je najveći uspjeh postigao Salih Mičijević rodom iz Mostara. On živi u sjenovitoj vili u Džemal pašinoj mahali u Adani, a tvrde da je po bogatstvu drugi čovjek u Turskoj. Ima ogromne plantaže pamuka u kilikijskom polju, tkaonice u Adani i Tarsusu, skladišta, industriju hljeba, trgovine itd. Nemoguće je pisati o kilikijskoj privredi a da se ne spomene osamdesetgodišnji Salih efendija Mićijević, koji se od uvodjenja novih prezirna zove Salih Bosna. Tko god od naših ljudi u tom kraju ostane bez posla naći će ga u Salih efendije, radit će, kako nam kažu, pod boljim uslovima nego što rade drugi. Pomaže Bošnjake na svake načine. Nedaleko od svoje vile upravo ove godine dovršava prekrasnu džamiju pod kupolom s visokom munarom za što je do sad potrošio 100.000 lira. Zvat će se njegovim imenom »Salih Bosna džamii-šerif«. Bosna se posvud prepliće s Turskom. Čitava jedna Bosna preselila se je s Balkana u Anadol, i tu živi i radi, strada i napreduje. U Istanbulu dvojica braće iz Sarajeva broje se medju prve trgovce manufakture, u kasamurselskoj tvornici štofova veliki broj dionica je u rukama Bosanaca, u Istanbulu velik dio trgovine bakrom drže naši ljudi. U Ankari dvije najmodernije kafane su njihove (»Eti palas« i »Kutlu« drže Dalagija iz Sarajeva i Resulović iz Trebinja). U zapadnom Anadolu su naši veleposjednici prvi počeli kulturu riže, u izvozu voća zapremaju vidno mjesto.

Ali susretali smo i mnogo bijede medju našim ljudima. Ja zaista ne znam kako su me već prvi dan otkrili u Istanbulu, ali me je odmah po dolasku posjetilo desetak naših i tužili se na život, pitali kako je u Bosni i bili se mogli povratiti. Ja im nisam mogao dati kakav utješan odgovor. Povratak naših iz Turske pretstavlja dvostruko težak problem. Jer republika, kojoj toliko prijeko treba što više stanovništva, ne bi pustila da se povrate u većem broju, a i kad bi pustila da se povrate u jačim grupama, i kad bi se to dogodilo, na kakav način ih možemo povratiti i šta im možemo na povratku pružiti? Ipak to ostaje jedan problem preko kog ne možemo preći. Njihovo povraćanje ima smisla samo još u našim vremenima, za desetak godina će asimila« cija učiniti svoje, zaboravit će na Bosnu, zaboravit će i svoj jezik. Tad će za našu narodnu stvar biti konačno izgubljena ova naša naselja u tudjini.

Jedan od njih otvorenog srca nam priča: — »Ja sam kao dijete došao ovamo. Ovdje sam stvorio porodicu i opstanak. Bosne se sjećam kao kroz san, mada osjećam nešto što bi se moglo nazvati ljubavlju prema staroj domovini. Mi vas, koji ste ostali, volimo i strahujemo za vašu sudbinu. Nama je ovdje dobro, ako je svima drugim Turcima dobro. S njima zajedno se dižemo i padamo. Mi volimo Tursku isto toliko koliko i sami Turci, mada ne krijemo da smo u narodnom pogledu nešto drugo nego oni. Ali mi druge domovine osim Turske nemamo, mnogo smo se napatili dok smo ovdje stvorili opstanak, da se povratimo još bi se više napatili. A pitanje je imamo li se gdje povratiti. Turska je naša a mi smo njeni, mada nam u žilama ne teče turanska krv. Mi smo još Bošnjaci, još govorimo svojim jezikom, ali naša djeca to više neće biti, oni će biti samo Turci. Možebit se kod vas živi ljepše i udobnije nego ovdje. Ali mi ćemo ovdje ostati i ovdje pomrijeti. Kad smo izbjegli Turska nas je primila kao svoju rodjenu djecu, prigrlila nas i s nama po« dijelila svoj posljednji zalogaj. Mi joj to ne možemo zaboraviti!« — Ma koliko nam bio simpatičan povratak naših ljudi u stari kraj, mi na ove iskrene i uvjerljive riječi ni« smo mogli ništa odgovoriti.
Samo jedno želimo poručiti našem svijetu koji po katkad, kroz tešku borbu za opstanak, pomisli na selenje u Tursku: Ne idite odavde jer jedne Bosne nećete naći nigdje na svijetu! Naša domovina je blagoslovljena zemlja, znajte sigurno da se nigdje ne jede sladji i lakši hljeb nego ovdje. Znajte da ga je svugdje teže i mučnije zaraditi. Tura ska ima svoje brige i nevolje, svoju sirotinju i svoje patnje. Ona se ne može o vama brinuti onako kako bi vi htjeli. Ako hoćete raditi ovdje ćete naći dvostruko lakši rad nego u Turskoj. Nama su govorili naši ljudi, koji žive u Turskoj, da odvraćamo naš svijet od selenja. Turska nije bajoslovna zemlja blagostanja nego siromašna država koja se tek nas lazi na putu da postane ono što je Bosna već najmanje dvadeset godina. Jer Bosna je potpuna Europa, Turska je još uvijek Azija u punom značenju te riječi, tek na putu da postane moderna država.

06.03.2009.

Tko je bombardirao Sarajevo i druge hrvatske gradove?

Prepustivši europski jugoiztok boljševizmu,London se odrekao "Jugoslavena"


Što je »maršal« Tito, odnosno Josip Broz, obrazovao neku svoju šumsku »vladu«, sastavljenu od komunista i komunističkih prirepaka, to samo po sebi niti je zanimljivo, niti važno. Jednom je on već bio sastavio neku svoju »vladu« i to u Bihaću, za kratkotrajnog banditskog boravka u ovom težko izkusanom gradu. Kada su banditi iztjerani iz Bihaća, nestalo je i te »vlade«, unatoč tome, što joj je jedan od počastnih predsjednika bio Stalin, a od pokrovitelja sovjetski maršal Timošenko.

Zanimljivo u ovom slučaju je to, da je ova najnovija komunistička šumska »jugoslavenska vlada« obrazovana neposredno poslije sastanka u Moskvi i Teheranu, kamo su zapadne »demokratske« plutokracije došle, da prime na znanje Stalinove zahtjeve. Obrazovanje Brozove »vlade« u ovom času najbolje pokazuje, da su zapadne »demokratske« plutokracije izručile cielu »Jugoslaviju« boljševizmu, skupa s cielim onim ostalim prostorom, preko kojeg bi sovjeti imali kopnenu vezu s »Jugoslavijom«.


LONDON NAPUŠTA PETKA KARADJORDJEVIĆA

Zanimljivo je takođjer, da je londonski krugoval objavio manifest te najnovije šumske »vlade«, nazivajući je »pravom jugoslavenskom vladom«, u kojoj da su zastupane »sve jugoslavenske stranice« i »sva plemena«. Po ovom manifestu predsjednik je te »vlade« stari dr Ivan Ribar, »bivši predsjednik jugoslavenskog parlamenta«, dok je Tito, odnosno Josip Broz, »maršal, vrhovni zapovjednik narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, ministar vojske i mornarice ".. Srbe u »vladi« predstavlja izmedju ostalih beogradski židov Mošo Pijade, koji se sada zove »Miso«. Na ovaj način London cielom svietu daje do znanja, da više kairsku »vladu« malog Petra Karadjordjevića ne priznaje »legalnom vladom« Jugoslavije.


PROSVJED KAIRSKE »JUGOSLAVENSKE VLADE«

To je naravno uzbudilo kairske »jugoslavenske krugove«, kako je to javio kairski krugoval. Karadjordjevićevska se »vlada« stvarno odmah i sastala poslije ovog dogadjaja na "izvanrednu sjednicu" kojom je prigodom zaključila, da nikada ne će priznati svoju šumska konkurenciju. S te je sjednice izdano saobćenje, u kojemu se med ju ostalim kaže:

- »Ovaj pokret terorističkog nasiIja« — tu misle na partizane —-»ne predstavlja ni na kakav način demokratske i družtvovne pojmove našeg naroda, niti njegov nacionalni duh. Ovakvi pokreti unose zabunu u redove jugoslavenskog naroda i onemogućuju njegov jedinstvom odpor protiv okupatora. Ovakvi pokreti u najvećoj njeri dovode do unutrašnjih borbi, što je osnov neprijateljeve politike u zemlji. Ovaj je pokret u Jugoslaviji bio posljedica vanjske neprijateljske promiičbe, dok jugoslavenska vlada nije imala nikakvih javnih sredstava (public means), da stupi u doticaj sa svojim narodom«.


DRAŽA MIHAJLOVIĆ PROTIV PARTIZANA

Ujedno je i »ministar vojske i mornarice« Draža Mihajlović izdao saobćenje, da ne će nikakve suradnje s »narodnom oslobodilačkom vojskom i partizanskim odredima« u kojem naviešta daljnju borbu protiv njih.


TKO JE IZAZVAO BANDITSKU VOJNU?


Zanimljivo je svakako, da se Petar Karadjordjević sada uzbudjuje, što Tito i njegovi komunistički partizani predstavljaju »pokret terorističkog nasilja«. On je očigledno zaboravio, da je on prvi poslije sloma Jugoslavije iz Londona pozvao »Jugoslavene«, da ustanu i povedu banditsku vojnu, te da je na ovaj način on sam u najmanju ruku jedan od osnivača Titovih terorističkih dandi, s kojim je dulje vremena — tako dugo naime, dok su to sami ovi banditi htjeli — najprisnije suradjivao njegov »ministar vojske i mornarice« Draža Mihajlović sa svojim banditima. Staro je svakako izkustvo da: tko s djavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.


»MARŠAL« TITO POZIVA »KRALJA« PETRA U ŠUMU

Nu, što je najljepše, to još dolazi: Londonski »Evening Standarda sada javlja iz Kaira, da je tamo stiglo izaslanstvo »nove jugoslavenske partizanske vlade«, da bi povelo razgovore s razkraljem Petrom Karadjordjevićem. List kaže,da je izaslanstvu povjerena zadaća, da zamoli »kralja«,da razpusti svoju izbjegličku vladu i da osobno ode u glavni stan partizanskog vodje »maršala« Tite, odnosno Josipa Broza. U slučaju, da ovi uvjeti budu prihvaćeni, veli list, partizani su spremni, da »zaključe mir s kraljem«, te da prime u svoju »narodno oslobodilačku vojsku« terorističkih bandi. Staro je svakako izkustvo da: tko s djavlom tikve sadi, o glavu nu se razbijaju.


»JUGOSLAVENI« SU BOMBARDIRALI SARAJEVO

Za sada medjutim »vojska« Petra Karadjordjevića, ne banditi Draže Mihajlovića, nego ona izvan granica, radi i djeluje po želji Titovih bandita. Poznato je, da je prije nekog vremena Tito izaslao svoje ljude, vjerojatno one iste, koji se; sada naiaze u Kairu, u glavni stan maršala Eisenhowera, da od njega uzmu novac i zatraže »oružanu pomoć«. Tu je pomoć Eisenhower svom maršalskom drugu Titi i pružiš bombardirajući na gangsterski način Sarajevo,Split, Dubrovnik,Šibenik,Zadar i druga hrvatska mjesta.

U sastavima terorističkih bombardera, koji su izvršili ta strahovita zvjerstva, nalazile su se,i četiri »leteće tvrdjave«, koje je u svoje vrieme —uz veliki prosvjed Titovih bandita— Roosevelt poklonio »jugoslavenskoj
vojsci. Ti »JUGOSLAVENSKI«ZRAKOPLOVI, KOJIH JE POSADA SRBSKA, BACILI SU BOMBE I NA SARAJEVO —

S lieta na Sarajevo, kako je londonski krugoval javio , nisu se povratila tri aparata, što je kasnije kairski krugoval nadopunio time,da se od četiri »jugoslavenske« leteće tvrđjave nije povratila jedna.Tako »vojska« Petra Karadjordjevica suradjuje, doduše posredno,s partizanima, jer su teroristički lietovi nad našim gradovima poduzeti na izričiti zahtjev partizana.

To trebamo mi Hrvati, a osobito svi Sarajlije, dobro zapamtiti
25.02.2009.

PISMO MRTVOM OTCU

SALIH ZVIZDIĆ, uč, III. razr. Učit. šk., Zagreb(1943.):




Otče, Ti mlad truneš
na malom seoskom groblju,
u sjeni stare džamije.
Žile plavog jorgovana
Obvijaju ti tielo.
Žalfija te pokriva.

Otče! Je li Ti tamo dobro?
Jedanput ću nasloniti glavu,
Na tvoj travom obrastao mezar,
A Tvoja duša dobri otče
Neka mi sve izpriča.

Moj dobri otče!
Kuća je naša grobnica pusta
Kako nas Ti ostavi.
Niema su naša usta
Svi smo ko kamen ledeni.

Jedino mali brat Sead,
Kad svud tišina vlada
Ime Ti spomene nekad.
Zove Te, da mu doneseš igrački.
Tad nama suze zabljeste u oku,
I trošno grlo jedva šapće meko
»Tvoj tata je, sine, daleko, daleko.«

Kad proljećem jorgovan izcvjeta
I veliki mu budu cvjetovi plavi
Nabrat ću ih jednu kitu,
Pa staviti na naš prozor stari.
Iz mirisa cvieta
Tvoj ću govor čuti.
Mama će suzama
Jutrom ga zalivat,
A ja ću uzet jedan struk njegov
Što sja ko pram zlata
I reći bratu malom Seadu
Da mu to šalje naš dobri tata.

20.02.2009.

Matica Hrvatska i Bosna




Skoro se navršila ravnih stotinu godina odkako je u Zagrebu osnovana »Matica Hrvatska«, jedna od najjačih hrvatskih kulturnih ustanova, koja je bez sumnje imala najviše utjecaja na prosvjećivanje širokih slojeva hrvatskog naroda i odigrala častnu ulogu u nacionalnoj borbi Hrvata u posljednjem stoljeću. »Matica Hrvatska« imala je medju ostalim neosporan utjecaj na pravilnu nacionalnu orientaciju Hrvata Bosne i Hercegovine i njen kulturni razvitak i pravilnu kulturnu orientaciju uobće.
Da bi Matica »mogla i dalje i podpunije vršiti ovu veliku misiju u ovom sveudilj kulturno i gospodarski zapuštenom dielu hrvatske države skoro je u Sarajevu utemeljen Matičin pododbor koji ima da rukovodi akcijom Matičinih kulturnih i prosvjetnih pregnuća u Bosni. Kao znak ozbiljnih nastojanja i želje u tome pravcu Matica će u Sarajevu pokrenuti i jednu reprezentativnu književnu reviju i ,time omogućiti književnoj Bosni da dodje do punog kulturnog izražaja.

Sa zadovoljstvom očekujući i želeći pun uspjeh ovim nastojanjima, mi se ovom prilikom želimo osvrnuti na dosadašnji odnos Matice prema Bosni i kao i odnos Bosne i njenih juniora prama Matici Hrvatskoj sa posebnim obzirom na iznačaj i zasluge ove važne i značajne kulturne ustanove za kulturni i nacionalni razvitak Bosne s posebnim obzirom na njen odnos prama hrvatskim muslimanima i odnos muslimana urama »Matici Hrvatskoj«.

Postanak, poviest i razvitak »Matice Hrvatske« je bez sumnje jedino od najinteresantnijih, poglavlja u poviesti kulturnoga razvitka Hrvata,što je u Bosni malo poznato, pa ćemo se stoga u najobćenitijim potezima osvrnuti na njen postanak i razvitak.

Prva misao o osnivanju »Matice Hrvatske« nikla je u prvim početcima Hrvatskog Preporoda, kada su vodji toga preporoda, mladi Ilirci osjetili potrebu jednoga družtva koje će im pomoći u izvodjenju preporodnih težnja. Tako je još 1836. godine predložio Ljudevit Gaj da se u Zagrebu osnuje »Družtvo za uzgajanje narodnog jezika i literature«. Svoj priedlog Gaj je izložio u molbi Hrvatskom saboru koji je 4. kolovoza 1836. godine prihvatio zakonski članak, kojim se osniva družtvo »za promicanje prosvjete na narodnom jeziku«. Samo je još trebalo izhoditi kraljevu potvrdu za to družtvo. No kako ta potvrda nije dolaizila Ilirci počnu osnivati družtvo za koje nije trebala potvrda izvan Zagreba, počnu osnivati čitaonice i prijatelje »našega narodnog slovstva«. U Zagrebu je oko osnivanja čitaonice poradio grof Janko Drašković, koji bijaše najveća podpora mladih Ilira. I zbilja s mladim Ilircima Drašković pozove Zagrebčane da se upišu za članove čitaonice, koja će imati zadatak da »širi koristne znanosti«. U čitaonici, koja je osnovana 4. kolovoza 1838. niče ideja da se poradi oko gospodarskog preporoda naroda hrvatskoga, pa je tako 1841. osnovano gospodarsko družtvo. Odbor čitaonice zaključi 7. ožujka 1839. da se s čitaonicom, kojoj je glavna svrha čitanje novina i knjiga osnuje novi zbor pod imenom Matica Ilirska, koja će tiskati i u'narod širiti koristne knjige, po uzoru Matice Češke u Pragu. No ovdje je trebala kraljeva potvrda. Zato: Hrvatski sabor zatraži od bana VlašLća da kod kralja izhodi potvrdu »književnog družtva ilirskog« jer »kultura svakog naroda — zaključuje hrvatski sabor — ogleda se u jeziku domovine njegove. Po jeziku domovine nužno se dolazi takodjer do ljubavi rodjene grude, čime se pak podiže i narodna snaga...« No potvrda je uzalud očekivana. Zato iskreni hrvatski rodoljubi utemelje godine 1841. unutar »Narodne čitaonice zagrebačke« posebnu glavnicu iz koje će čitaonica izdavati razne knjige. Tako je nastala »Matica Hrvatska«, koja je već u prvoj godini imala oko 400 darovatelja i 150 utemeljača sa po 50 forinti. Prvim predsjednikom Matice bio je Ljudevit Gaj, koji je punih deset godina radio na kulturnom preporodu Hrvatske, a prvo djelo, koje je tiskala »Matica Hrvatska« godine 1843., jest Gundulićev epos »Osman«.

Daljnja kao i dotadanja poviest »Matice Hrvatske« uzko je vezana sa povješcu narodne misli hrvatske, borbe za političku samostalnost, za hrvatski jezik i hrvatsko ime, za narodnu kulturu i obstahak. Ta borba bila je težka i duga, ali je konačno uspjela. Hrvati su spasili narod od nasilne madžarizacije, spasili narodno ime i državotvornu misao.

Nemala je uloga »Matice Hrvatske« i za pravilni nacionalni i kulturni razvitak bosansko-hercegovačkih Hrvata, a posebno bosanskih muslimana, što mi u ovoj prilici upravo želimo iztaci i naglasiti.

Prije svega Mafeca je odigrala jednu vrlo značajnu ulogu u kulturnoj preorientaćiji muslimana u duhu Zapada i europskog duhovnog života. Poslije okupacije Herceg-Bosne od strane Podunavske monarhije godine 1878. muslimani su se našli u zaista težkom položaju. Nakon petstoljetnog izživljavanja u sferi iztočne kulture i uljudbe muslimani su se morali, ako su htjeli da ih vrieme ne preteče i ne pregazi, naglo obratiti za sto osamdeset stupnjeva na protivnu zapadnu stranu.

Znatnu ulogu u toj preorientaciji izvršila je »Matica Hrvatska«, jer su njena izdanja bila prve dobre knjige na hrvatskom jeziku koje su zašle u muslimanski dom; ona je prva počela izdavati djela značajnijih muslimanskih književnika i u vrlo velikoj nakladi razparčati ih u narodu.Tim izdanjima dala je »Matica Hrvatska« na drugoj strani priliku Hrvatima iz Trojednice, da upoznaju svoje sunarodnjake muslimane iz Bosne, koji su se tada već u veikom broju zanosili hrvatskim nacionalnim idejama. Ovakovim svojim radom Matica je još više poduprla i ubrzala proces nacionalnog razvitka muslimana. I da je taj razvitak i nacionalna borba bila de-etdesetih godina prošlog stoljeća poprimila značenje čitavoga jednoga pokreta — ima se u mnogome zahvaliti upravo »Matici Hrvatskoj«. Sva izdanja koja je Matica izdala ne samo da nikada nisu imala za muslimane kakav uvredljiv sadržaj nego su naprotiv ta izdanja u koliko su govorila o muslimanima i njihovom životu, sadržavala podpuno objektivne i tople izraze; ona su pisana sa upadljivim simpatijama i osjećajima za muslimane. Zato su izdanja »Matice Hrvatske« nailazila na oduševljen prijem kod muslimana.

Nitko od muslimana nije nikako prezao unieti u svoju obitelj Matičina izdanja kao izključivo koristno štivo bez ikakvih natruha, koje bi se sukobljavale s islamskim moralnim i etičkim shvatanjima. Zbog toga su muslimani i podupirali »Maticu Hrvatsku« i želili joj svaki uspjeh u njenom blagotvornom djelovanju. Iz Matičinog izvještaja za godinu 1894., vidimo da je te godine bilo 140 muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji su bili predplaćeni na izdanja »Matice Hrvatske«. Medju prinosnicima .»Matice Hrvatske« nailazimo na ugledne prvake iz posjedničkih redova. Četrdeset begova, što posjednika, što veleposjednika, bili su predplatnici »Matice Hrvatske«. Medju ostalim bili su to: Omerbeg Sulejmahpašić iz Bugojna, Ibrahimbeg Miralem iz D. Vakufa, Dervišbeg Gradaščević iz Gradačca, Osmanbeg Abasbegović iz Modrica, Sulejman-beg Filipović iz Ključa, Mustaj-beg Uzeirbegović iz Maglaja, Esad ef. Kulović iz Sarajeva, Ismetaga Merhemić iz Sarajeva, Ademaga Mešić iz Tešnja, Fehim-aga Kučukalić iz Bos. Šamca i mnogi drugi. Ovaj je broj od godine 1894. sve više rastao ali nažalost ne razpolažemo podatcima kako je ova stvar tekla dalje i kako stoji danasi, ali svakako, mislimo, dobro, jer samo tako Matica zaslužuje.
Pored toga su mnogi sarajevski gimnazijalci i preparandisti primali i čitali izdanja »Matice Hrvatske«, a osmanaest slušača Šeriatske sudačke škole bili su takodjer predplatnici »Matice Hrvatske«. Čitajući Matičina izdanja muslimanska se je omladina preko tih izdanja zadojila najviše hrvatskim nacionalnim idejama i time je Matica neosporno mnogo dopriniela nacionalnom osvješćivanju muslimana.

Uz to je Matica dopriniela vrlo mnogo i kulturnom razvitku muslimana međju ostalim i time, što je izdala nekoliko djela naših književnika. Tako je Matica izdala, nekoliko djela Osman-Nuri Hadžića u kojima je on u zajednici sa Ivanom Miličevićem (Osman-Aziz) zalago za napredak muslimana u kulturnom i ekonomskom životu, te hrvatski nacionalni preporod. Od značajnih djela muslimanskih pisaca, koje je izdala »Matica Hrvatska« spominjemo najbolji muslimanski predratni roman »Zeleno busenje« od Edhema Mulabdića; »Bez svrhe«, »Bez nade« i »Na pragu novog doba« od Osmana-Aziza; »Bajram žrtava« i »Dobri Bošnjani« od Alije Nametka; »Haremske novele« od Ahmeda Muradbegovića; »Iz bosanske romantike« od Šemsudina Sarajlića; biografski leksikon »Znameniti Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini« od dr. Bašagića, i druga. Medju starijim izdanjima »Matice Hrvatske« koja su u muslimanskoj sredini jako obljubljena iztiče se posebno »Zmaj od Bosne« od Eugena Tomića, djela Šenoe, Djalskog i t. d.

Valja spomenuti i veliku zaslugu »Matice Hrvatske« što je toliko dopriniela svojim zbornicima očuvanju narodnog blaga muslimana, izdavši nekoliko knjiga muslimanskih junačkih pjesama kao i zbirkama ženskih pjesama, izašto su joj muslimani osjećajno zahvalni.

Muslimanski književnici nailazili su na liep priem kod Matica Hrvatske, a njeni ljudi su iiviek sa simpatijama promatrali razvitak muslimana i bezbroj puta posvjedočili svoje želje da se muslimani što Više razviju. Pa i današnji predsjednik »Matice Hrvatske«, jedna od najmarkantnijih kulturnih figura suvremene Hrvatske - a takovi su ljudi uviek vodili Maticu — imade vrlo mnogo ljubavi za muslimane, koji ne će nikada zaboraviti veliki doprinos »Matice Hrvatske« za njihov kulturni procvat.

Prema najnovijim obavještajima Matica je dala u tisak tri nova djela muslimanskih pisaca koja izlaze u reviji njenih jubilarnih izdanja povodom stogodišnjice obstanka i to jedno od A. Muradbegovića, drugo od H. Mulića i treće od Sarajlića dok je skoro izišla u njenim izdanjima Nametkova sbirka novela "Zaobrat".


"Novi list",br.735.

08.02.2009.

Čaršija

Na ćefencima zveckaju tepisi kao valjutci ledeni

na konjskim repovima ili na dlaci za kopitima.

Po crijepovima poput pepeljastog znoja dim se probija,

i mnoštvo prosjaka dućanske pragove obija.

Čaršija sve više mrtvačnice lik dobija:

radi se "sjajno",da se i koljenčit muhe ima kada.

Crvi toče i grizu joj srce,i čaršija izgleda sada

kao stado,koje metilj ništi ili crna avet glada.

O,ali u njenom srcu još stoji svijetla u Boga nada!

 

 

 

Ismet Žunić

08.01.2009.

Iz velegrada.


(Poslanica jednome prijatelju.)



Teško mi je, da ti kažem pravo,
Teško mi je u tudjemu svietu;
Što pojedem, sve mi je krvavo,
Što popijem, sve mi je bljutavo,
A što platim, sve mi je oteto.

Teško mi je, vidiš, mili druže!
Ali što ću, kada biti mora,
Ovdje meni ne mirišu ruže,
Ovdje mene djevojke ne kruže —
Krasne vile iz našijeh gora.

Pa da pjevam, što ću, kad se ne da,
Vila moja u toj buci driema,
Iznemogla, umorna, blieda
Kao baba oškrapana sieda, —
Ma ni iskre poezije nema!

Blistava je slika velegrada,
Puna pompe i nadutog sjaja,
Puna blata i plinskoga smrada,
Puna boli, nevolja i jada,
A to moju dušu ne opaja.

Moja vila za cviećem žudi,
Pegaz hoće svježe — naše trave,
Javor-gusle traže naših ljudi,
Mlado srce za djevojkam ludi,
Koje slave glase iz dubrave.

A ovdje je sve niemo za me,
Zadahnuto modernom manirom,
S djevojkom se umaraš od čame,
Mlada žena ubija ti plame,
A s babama valja sjedit s mirom.

Ton današnji tako propovieda,
Čovjek treba da se po njem vlada;
Moj bon tone, moja sliko blieda!
Ko je izvor tolikih bieda,
I pokora ovog velegrada?

E, ko ne bi u očajnost pao,
Kad sve vidi, što se tude zbiva,
„L'esprit moderne" svietu je dao
Ono, što je najbolje imao,
„Eldorado" slika mu je živa!

Mili druže, ne pitaj me više,
Teško mi je, vjeru ti zadajem!
„Parfume d'amour" ovdje ne miriše
Sve za zlato i za pompu diše,
A ja čeznem za našijem rajem.

Jedva čekam na čas željkovani,
Da se vratim svome zavičaju,
Da u onoj čarobnoj nirvani
Osvanu mi svjetliji dani
Ko grješniku u božanskom raju.



Mirza Safvet,1896.g.

03.01.2009.

Kratak pregled hrvatske muslimanske književnosti u Bosni i Hercegovini



Salih Alić






Udrugoj polovici XIX. stoljeća pojavila se je hrvatska muslimanska književnost u Bosni i Hercegovini, koja se je podpuno preorientirala s iztočne književnosti pisane pod utjecajem njenim. Ova hrvatska muslimanska književnost počela se je okrepijivati na izvorima hrvatskog Parnasa, težiti se sve više i jače književnosti, koja se piše u hrvatskim krajevima preko Save.

Postojala je međutim bujna književnost muslimanskih Hrvata na orientalnim jezicima: turskom, arabskom i perzijskom još počev od prve pojave islama u Bosni i Hercegovim Ćitav niz književnika i naučnih radnika, koje obradiše Dr.Bašagić i Handžić, iztaklo se svojim radom i pronielo slavu hrvatskom imenu na islamski Iztok. Treba samo ogledati Bašagiće »Bošnjake i Hercegovce u islamskoj književnosti« ili Handžićev »Književni rad bos.-herc. muslimana«, pa da ostanemo zadivljeni prema obilnom i mnogostrukom kulturnom stvaralačtvu muslimana Hrvata. Nu mi se time ovdje ne ćemo baviti nego iztičemo da već pod kraj XVI. stoljeća nailazimo i na na raniji spomenik hrvatske muslimanske narodne didaktično vjerske književnosti od nekih muslimanskih pjesnika, pisanih turskim slovima, a hrvatskim jezikom.

Počev od Hevasije i Kaimije pa preko pisca Duvanjskog arzuhala, Šefkije, Razije, Ilhamije, Karahodže i dr. srećemo sa množtvom književnih trudbenika, koji ne zaboraviše svoj narodni hrvatski jezik, nego ostaviše čitav niz umotvora, stupačnih širokom puku.

Sva ta književna stvaranja nisu imala Bog zna kakvu književnu toplinu, niti osobitu književnu vriednost, jer su manje - više sve građene po istom kalupu, poduprte oriantalnom mistikom.

Jasno je bilo da duh zapadno-europskog prosvjetiteljskog pravca nije mogao uhvatiti nikakva koriena među bosansko-hercegovačkim muslimanima Hrvatima. Tek nekako pred konac XIX. i početkom XX. stoljeća javlja se na pozornici nekoliko iztaknutih svietlih književnih imena, čija se djela i dandanas provlače kao svilene mri kroz hrvatsku književnost, koja se čita s užitkom. Među ta svietla imena ubrajaju se: dr. Savfet-beg Bašagić, dr. Hamid Šahinović-Ekrem, Osman Nuri Hadžić, Edbem Mulabdić, Adem-aga Mešić, Šemsudin Sarajlić i Abdul-rezak Hifzi-Bjelovac. Odmah iza te generacije usliedili su:Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Hasan Kikić, Husnija Čengić, Husein Muradbegović, Hamid Dizdar, Seid Orahovac, (rođen u Crnoj Gori), Džemiia Zekić, Mustafa Hadžigradčanović, Ismet Žunić, Munir Šahinović, Mehmedalija Dizdar (Mak), Musa Ćazim-Ćatic, Rasim Filipović, llijas Dobardžić i Salih Alić. Od ovih nekoliko nabrojenih imena, koja su svojim duhovnim tvorevinama osvietlali obraz bosansko-hercegovačkoj muslimanskoj hrvatskoj književnosti, iznieti ću u kratkim crtama njihova književna stvaranja.

Hifzi Bjelovac književnik i novinar, koji je pored svog književnog stvaranja bio pokretač i urednik revije »Novi vijek«. Iza svog prvienca »Sličice i profili«, izašao je s nekoliko snažnih romana, među kojima su najpoznatiji »Minka«, »Pod drugim suncem« i »Rene Logotetides«. »Minka« ih »Izčaureni leptiri«, kako je taj roman ... početku nosio ime, najbolji je od svih njegovih romana. U tom romanu iznesena je poviest jedne bogate hercegovačke obitelji, radi koje je pisac svojevremeno imao i sa sudom posla. Na vješt način i s puno lirskog raspoloženja, pisac je znao zadobiti liep broj čitalačke publike, koja ga je prozvala »bosanskim Pier Lottiem«. Ovaj njegov roman tiskan je u clvie knjige, a izdala ga je »Zabavna biblioteka«.

Ahmed Muradbegović pored pjesničkih i proznih radova, pretežno se bavi dramom. Njegove radnje »Mlinar Andrija«, »Biesno pseto«, »Majka«, »Na Božjem putu« i druge davane su u svim hrvatskim kazalištima, kao i u inozemstvu. Među najuspjelije sve dramske radnje dolazi »Na Božjem putu«, koja je na se privukla čitav kulturni sviet, jer se daje po mnogim europskim kazalištima. Neke njegove dramske radnje nagrađene su.

Šemsudin Sarajlić, koji je razsuo čitave nize novela po raznim hrvatskim časopisima, jedan je od riedkih pripovjedača Hrvatske Bosne. Njegov stil, kao i dobro poznavanje života bosanskih mahala, iznesen je u krijizi novela »Iz bosanske romantike«, koju je izdala »Matica Hrvatska«. Sarajlić je plodan i snažan pisac, koji nas upoznaje i mahalskim sokacima.

Alija Nametak, najsnažniji je od predstavnika najnovije bosansko - hercegovačke muslimanske hrvatske književnosti. Svojim lakim stilom, kao i građom motiva, zapanjuje nas liepim slikarskim ugođajima. Njegove prve novele »Bajram žrtava«, predstavile su ga odličnim piscem, pa mu je taj njegov prvienai donio slavu dobrog pripovjedača. Druga knjiga »Dobri Bošnjov još više je potvrdila njegov talenat, koji će ostati vječito uklesan zlatnim slovima na ploči hrvatskog Parnasa. Obje ove kn u ge izdala mu je »Matica Hrvatska«, čiji je suradnik još iz srednje škole, pa sve do dana današnjega. Nedavno je izdao knjigu »Ramazanske priče« u izdanju H. M. Kujunižlća u Sarajevu.

Hasan Kikić slikar je bosanskih šuma i mahale. Snažan i talentiran pisac ocrtao je u svojih nekoliko novela ljude s bosanskih brda, koji su pod režimima bivše države ne samo mrženi, već i zapostavljeni pljujući im u njihova glađu izmorena lica.

Husnija Čengić talentiran je pjesnik. Surađujući po najhrvatskijim listovima, dao je snažan zahvat u svom stvaralačkom radu. Pored pjesama napisao je i nekoliko dobrih novela, te jednu dramu. U zadnje vrieme počeo se opet javljati, pa bi bila dobit za hrvatsku književnost, da se ovaj pjesnik što češće javlja.

Hamid Dizdar izdao je dvie knjige pjesama »Arabeske« i »Urezi u kamen«. Iako mu je prva knjiga mnogo uspjelija, ipak ni ova druga nije zaostala za prvom. Uz pjesme piše i pripoviesti. Ima roman iz kojega je nekoliko poglavlja objavio u »Novom Beharu« i nekim sarajevskim dnevnicima.

Sait Orahovac (rođen u Crnoj Gori). Izdao je najviše zbirka pjesama, među kojima je najuspjelija »Usponi«. Njegove su pjesme lagane. Najuspjeliji je u obradbi motiva sa sela, kao »Balada o kravi Mrkulji« i drugim.

Džemila Zekić — hanumica, poslije davno umrle hrvatske pjesnikinje Umihane Čujdine, najpoznatija je hrvatska muslimanska pjesnikinja. Ova vrieđna hrvatska muslimanska pjesnikinja, bila je radi svog hrvatstva bačena iz srednje škole. Ali ona nije klonula dunom, već je marljivo nastavila radom kod svojih sestara muslimanki po mahalama, dokazujući im da su one krv od čiste krvi Hrvata. Svojim radom uspjela je među sestrama muslimankama biti voljena i cienjena pa je velika zasluga ove pjesnikinje, da joj se da vriedno mjesto među njenim sestrama muslimankama intelektualkama. Pjeva o mahali i njenim stanovnicima, kao i o hrvatskoj Herceg-Bosni.

Mustafa Hadžigrabčanović talentiran je i snpžan pjesnik. Obrađuje motive ljudi iz Podrinja s puno lirike. Izdao je zbirku pjesama »Bosna«. Surađuje po svim muslimanskim revijama, ponajviše u »Novom Beharu«.

Niaz Easulović nježan je i proćućen lirik. U svojim pjesmama pjeva o bolesnoj mladeži na grudima, pa je velika šteta da se ovaj talentirani pjesnik ne odpaše od pojasa ove vrste lirike. Ovdje je vriedno spomenuti i njegovog nedavno umrlog oca Nazifa Rasulovića, koji je izdao nekoliko knjiga pjesama i proze.

Ismet Žunić surađivao je u »Novom Beharu«. Njegovi izlomljeni stihovi govor su mahaljana, pa je vrlo uspio u obradi tih motiva, koji su građeni na njemu svojstven način. Pokraj pjesama piše i novele.

Musa Čazim-Ćatić predstavnik je mlađeg hrvatskog muslimanskog pjesničtva. U zreloj dobi svojih godina ostavio je sviet i za sobom neizbrisive tragove pjesničtva. Taj »bohem«, kako ga neki njegovi poznanici zovu, najsnažniji je hrvatski muslimanski pjesnik herceg-bosanskog Parnasa. Golem broj neobjavljenih pjesama, koje su mu izpadale iz njegovih poderanih džepova kaputa, nestao je, dok su neke pronađene i objavljene u »Novom Beharu« po prof. Aliji Nametku. Pokraj ovoga lirskog stvaranja, mnogo je prevodio iz turske književnosti.

Ilijas Dobardžić je također jedan lirik. Izdao je knjigu pjesama »Pjesme niz dolove«, koja je naišla na dobar priem kritike. U zadnje vrieme malo se javlja. Pjesme su mu u izlomljenim stihovima i imaju nešto osobitog u lakoći rime i ritma.

Mehmedalija Dizdar (Mak) izdao je knjigu pjesama, koja je kao prvienac dobro uspjela. Pjeva o hercegovačkim selima i kršu, kao i njegov brat Hamid. Pokraj pjesničtva piše i satire, te po koju novelu.

Rasim Filipović je odredio svoj pravac. Drame, koje su mu davane po svim hrvatskim kazalištima, imale su velikog uspjeha. Filipović je plodan dramski pisac, a najpoznatija mu je drama »Pauk«, koja je prije nego što je izašla, imala drugi naslov. Filipović pokraj drame piše i uspjele novele.


Munir Šanović Ekremov pokraj svog novinarskog rada bavi se i pisanjem novela. Njegove novele su zbijene, motivi su mu češće orientalni i puni mistike, Nedavno je izdao knjigu »Turska danas i sutra«, koja je imala liep uspjeh.

U ovom kratkom pregledu o bosansko-hercegovačkoj hrvatskoj muslimanskoj književnosti, prikazao sam od njegovog prvog stvaranja pa do danas. Iako su među ovima neki rođeni izvan granica Bosne i Hercegovine (Crna Gora i Sandžak), ipak su svi oni pisali hrvatski i u ijekavici. Oni su suživljeni s Bosnom i njenim stanovnicima. Oni su Hrvati muslimani. I svako srbsko otuđivanje hrvatskih muslimanskih književnika Beogradu, bilo je neuspjelo, jer su hrvatski muslimani književnici bih samo Hrvati, pa su kao takovi i ostali.

31.12.2008.

Otče naš





Otče naš, o Bože svemogući,
Koji jesi gore na nebesih,
Odkud si se, svietom ravnajući,
U tolikih javljao čudesih,
Ter su ljudi veličanstvu tvome
Već i onda žrtve žrtvovali,
Dok su jošter u neznanju svome
Jupitrom te il Perunom zvali,
Ko što i sad padaju preda te
I gdje led se širi na sve strane,
I gdje divno južno cvieće cvate
Tamarinde, palme i banane.

Nek se svuda sveti ime tvoje,
Neponjatno, tajno, veličajno,
I nek dodje usred slave svoje
Na tu zemlju kraljevstvo ti bajno,
Da ti ljudi budu djeca prava,
Sitan odlik silnog bića tvoga,
Da potamni ljaga im krvava
Zlokobnoga grieha iztočnoga,
I da vazda vrhu drugog svega
Preponizno slave samo tebe,
I da ljube svoga iskrnjega,
Brata svoga, kao sama sebe.

Neka bude vječna slava tvoja
Svud na zemlji, kao na nebesih,
Što se javlja dokazi bez broja
U lahorcu i u zemljotresih,
Da nam kaže tvoju volju svetu,
Nedohitnu našem slabom umu,
Koj' se gubi u svome poletu,
Kao dašak u oluje šumu,
Ter smo samo u čudu i strahu
Radi svoga silnoga neznanstva,
Pa ko crvi gmižemo u prahu
Pred otajstvom tvoga veličanstva.

Daj nam, otče, kruha svakdanjega
Bar toliko, što nam žicu treba,
Jer bitisat ne mogu bez njega
Sinci zemlje, kao svetci neba;
Ali daj nam i božanske hrane,
Da nas za njom mine vječna želja,
Daj nam sladke i nebeske mane,
Živog kruha svetog evangjelja,
Da se njime okriepi nam duša,
Koja dosta trpi i očaja,
Da bar malko već na zemlji kuša
Slasti tvoga nadzemaljskog raja.

I oprosti naše duge samo,
Dobri Bože, nama nevoljnikom,
Ko što i mi rado opraštamo
Na tom svietu svim našim dužnikom;
Velika je naša krivnja stara,
Al je tvoja milosrdnost veća,
I sve, što se na toj zemlji stvara,
Sve nas vazda samo na nju sjeća:
Ti nam nebo vedriš i oblačiš.
Ti nam daješ tamu i svjetlinu,
Sniegom, cviećem zemlju nam presvlačiš,
Blažiš zimu, suzbijaš vrućinu.

I u napast ti nas ne uvedi,
Da se tebe drzko odreknemo.
Pa da onda u užasnoj biedi
Za svu vječnost ludo poginemo;
Već nas puti k primjeru jedinom,
Što ga vječna povjestnica znade,
Da sa tvojim razapetim sinom
Podnosimo sve nam težke jade;
Pa kad na nas nevolje se slože,
Krst će nama biti spasa znamen,
Svemogući, vjekovječni Bože,
Izbavi nas uviek od zla! Amen.



Dr. August Harambašić

20.12.2008.

KRVAVA STRAHOVLADA U FOČI

ZA VRIEME KOMUNISTIČKO-ČETNIČKE VLADAVINE



Hrvatsko stanovničtvo grada Foče,koji je kraće vrieme bio pod vlašću četnika-komunista,kada su se ovi bili domogli grada uz pomoć četničko-komunističkih bandi iz Srbije i Crne Gore,doživjelo je najteže časove.Poubijan je velik broj Hrvata muslimana i katolika,a njihova imovina sva opljačkana.


O tim jezovitim časovima u Foči postoje brojni izkazi svjedoka,od kojih objavljujemo ova tri izvješća:


Sevda Hadžić,Zulfina,muslimanka,rođena godine 1922. u Jabuci,kotar Foča,dala je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu 31.prosinca 1941. ovo svjedočanstvo u zapisnik:


"Kada su naši vojničari u Jabuci predali oružje,ja sam pobjegla u Foču i bila kod svoje tetke.Kada su naše trupe otišle iz Foče,odmah su se primietili u Foči četnici.Odmah se čula pucnjava topova,zvonjenje zvona,a vidio se je i pravoslavni sviet kako iz sela vri u grad.Kod crkve se igralo cieli dan.Nastala je pljačka muslimanskih kuća i ubijanje muslimana i muslimanki.Odmah su oduzete sve šivaće mašine i organizirani "vešteti"(radionice) za izrađivanje odiela i cipela i veša za četnike.Kod pljačke muslimanskih kuća i trgovina sudjelovali su osim naoružanih četnika i seljaci iz okolnih sela,koji su robu nosili na tovarima.Prilikom pljačke poginule su dvie pravoslavne žene.Kroz čitavo to vrieme nije se smio pomoliti na ulicu niti jedan musliman.Noći su bile strašne.Kroz cielu noć čula se pucnjava u gradu i okolici,u kojoj su nastradali mnogi muslimani.Nakon 5-6 dana vladavine četnika u Foči došao je po mene jedan četnik s jednom pravoslavkom,koje je poslao moj otac,da me dovedu kući,pa sam pošla sa još tri muslimanke i sa sobom ponijela našu odjeću u uzlovima.Odmah kod prvih koraka susrelo nas je 25.četnika i tražili su od nas da idemo s njima unatoč tome što je ovaj naš vodić tražio i molio da nas ne diraju.Tom prilikom je i naša pratiteljica prigovorila četnicima,da je njihov postupak neljudski,jer da se muslimani kroz čitavo vrieme nisu ogriešili o poštenje i obraz niti jedne pravoslavke.Iza ovih rieči četnici su ovu našu pratiteljicu htijeli nožem raztrgati,ali uza sve to mi smo odvedene u jedno dvorište,kojom zgodom su nas htjeli pretraživati i naše zavežnje.Tada su govorili,da mi žene nosimo našim ljudima municiju i oružje,a to da je protiv četnika.Ovom zgodom ja sam uspjela doletjeti do avlijskih vrata i sa užasnim vriskom od straha otvorila vrata i pobjegla.Ovaj četnik počeo me proganjati,ali sam se ja sklonila za onog drugog četnika,koji me je imao odvesti kući,i onda je tek ovaj svojim energičnim i odvažnim držanjem mene spasio.Kod svađe je rekao ovaj četnik,koji me je progonio,da me mora pretražiti,i ako kod mene nema oružja,ima nešto drugo za njega.Ja sam se tada sklonila u kuću Karahasovića,gdje sam se presvukla u pravoslavno odielo i tako zavila kosu,kako one zavijaju,te sutradan sa svojim pratiocem krenula put Jabuke.Odmah kod izlazka iz grada na željezničkoj stanici vidjela sam na jednoj hrpi pet muslimana zaklanih.Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom koraku preklate muslimane u grabama kraj ceste,a u više njih zabijeni kolčevi.Nad njima su postavili njihove fesove.Svojim sam očima vidjela,da su ubili već u Foči Edhema Atibovića,kojega su našli sakrivena pod željezničkom ćuprijom.Zatim sam vidjela u Ustikolini ubijene:Hadži Kasima,Mula Abdića,Saćira Hodžića sa ženom,Omera Omerpašića,Ahmeta Sadžaka i Hasana Čengića,u Lokvama četvoricu,u Zaborku Hodžu Čauševića,u Jabuci Jakuba Mekića,u Kunjenovićima Ahmeta i Amzu Tarčina,u Bešlićima Adema Mekića sa dva sina,u Javićima sedmoricu Džoza,u Raskovićima nekog Muharema i Sulejmana."


Svjedokinja zatim u svome izkazu opisuje svoj pustolovni bieg u Sarajevo.


Inženjer Ragib Kolaković,upravitelj šumarije u Foči,izviestio je velikog župana Velike župe Vrhbosna o četničko-komunističkim zločinima u Foči početkom prosinca 1941.To izvješće glasi:

"Sutradan,tj.5.prosinca četničke vlasti izvršile su mobilizaciju cjelokupnog pravoslavnog stanovničtva od 16. do 60.godina i sve ih naoružali i uputili u još nezauzeta sela.Istog dana prije podne održao je zapovjednik četničkih bandi javni zbor pred kotarskom oblasti u Foči,na kojem je javno prigovorio muslimanskom življu,koje je pomoglo propasti Jugoslavije i prihvatilo stvaranje hrvatske države.Poslije toga su sve zarobljene domobrane,oružnike i finance,koji nisu htjeli pobjeći,bili ranjeni ili ne-poubijali.Sve zatečene bjegunce iz Višegrada,Rogatice,Goražde i Ustikoline te okolice Foče pobili su,među njima poznate ličnosti Mehada Džebu iz Džindića,Smailagu Šiljka,njegovog sina Mehu,oba iz Osanice,i Mustajbega Šuvaliju,iz Gođena.Imena osoba iz Goražda i Višegrada nisu se mogla ustanoviti.Zatim su sve radnje otvorene i opljačkane od četnika,a zatim prepuštene haračenju pravoslavnog svieta.Posebne četničke patrule zalazile su u ugledne muslimanske kuće i pokupile sve živežne namirnice,novac i dragocjenosti.

 


Pet dana kasnije oni su osim toga izvršili obći pokolj nad hrvatskim življem govoreći,da su za to dobili nalog od svog štaba.Osim pokolja opljačkali su sve,što su našli hrvatsko(muslimansko i katoličko).


Znali su posljednju kilu brašna odnijeti iz kuće pa što nisu poubijali,to je od gladi poumiralo.Kada su išli tražiti od komandanta mjesta nešto hrane,odbijao ih je govoreći da idu svome Paveliću.Ja sam se krio u kućama.Našu jednu kuću uzele su sestre Sergija Mihajlovića,četnika,pa pošto je s njima dolazio Sergije sa svojim bratom drom.Pavlovićem,i pošto ih je moj brat posluživao,kada je Sergije spomenuo,da će dr.Pavlović ići u Ljuboviju,zamolio sam ga da povede i mene,te je ovaj to i učinio.U Ljuboviji sam dobio propustnicu za Beograd,ali su me u Loznici zaustavili i ja sam se vratio u Ljuboviju.Kada su tamo došle njemačke vlasti,ja sam se u čamcu prevezao preko Drine sa drom Hasom Čemilićem i njegovom ženom u Srebrenicu,a odavle sam preko Zvornika i Tuzle došao u Sarajevo.Od Mesića do Ljubovije putovao sam šest dana i putem vidio logore četničke i partizanske u Rogatici,Vlasenici,Srebrenici,Hramu,Bratuncu i Drinjači.Tom sam prilikom čuo pričati od četnika,da će zauzeti Sarajevo,a za to da su učinili sve potrebno,naime,da su sve svoje ljude u mjestu naoružali revolverima i kad oni napadnu Sarajevo,da će njihovi ljudi u mejstu podići ustanak te poklati i poubijati sve što je hrvatsko,katoličko i muslimansko i time uništiti "leglo tursko i katoličko".Čuo sam kako pričaju,da imaju tek nakon toga,kad osvoje Sarajevo,poklati sve što diše hrvatskom dušom,a to je bez obzira sve katolike i muslimane.Također sam čuo kako govore,da se s nama ne mogu pomiriti i da su oni zaključili:mi ili oni".


Glavnostožerni pukovnik Verić dostavio je u ime zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu Ministarstvu hrvatskog domobranstva izvješće o zločinima odmetnika u Foči.Podatke mu je zapisnički dao načelnik Vlasenice i iz tog zapisnika objavljujemo ovaj izvadak:
"Treći dan ulazka u Foču pustio je kapetan Mihajlović zarobljene šofere na slobodu radi vožnje četnika,a oružnici i domobrani ostli su zaključani i na večer u 9.sati svi su bili strieljani i bačeni u Drinu.


Sutradan prošao sam kraj kasarne,ali nigdje nije bilo nikoga,te mi je jedan četnički poručnik rekao,da su svi oružnici i domobrani strieljani.Otišao sam na drveni most i zaista sam vidio uz samu obalu sve žandare i domobrane,gdje ubijeni leže u vodi.
Isti dan četnici su počeli hvatati civile po gradu,a osobito su tražili i pitali za bjegunce iz Rogatice.Ovo sam doznao otuda,jer sam osobno čuo,kako po gradu viču:"Gdje su Rogatičani?"i njih su prvenstveno hvatali i od reda ubijali tako,da su ih klali i na muke stavljali,a nakon tih zvjerstava bacali u Drinu.Nisam osobno vidio kada su četnici klali i mrcvarili građane,ali su se u mojoj prisutnosti hvalili,koliko je koji od njih zaklao građana muslimana.Vidio sam svojim očima cielu čupriju krvavu,i u vodi pod mostom mrtve izmrcvarene ljude i žene.Ovaj pokolj građana trajao je oko deset dana,jer su se građani odmah počeli skrivati,a četnici su ih tražili po kućama,hvatali i klali.Četnici su hvatali i poklali građane u gradu Foči tako,da su samo ostavili zanatlije,koji su njima trebali.Poklali su mještane iz Foče i sve bjegunce,osim ono zanatlija,koje su ostavili za svoju upotrebu.
Nakon toga bio sam u Foči oko mjesec dana i nisam vidio nigdje ni jednog čovjeka,mješatna ni bjegunca.


Gledao sam po dvadeset ljudi svezanih žicom,gdje ih vode četnici na most radi kljanja i ubijanja.Kako sam čuo,najviše su se izticali u klanju i mrcvarenju.kao i u pljački,rogatički četnici i to:Kosorića četa i četa iz Goražda,koji su prvi upali u Foču i izvršili pokolj.Poslije nekoliko dana otišli su Goraždani i Kosorića četa na dopust i na katolički Božić došli su skupa u Foču,te su poubijali sve ono,što je ostalo,zapalili tri džamije,opljačkali cielu Foču a nakon toga otišli na položaj na Borač.


Ja ne znam iz vlastitog opažanja,koliko je stanovnika ubijenou Foči,a čuo sam od kapetana Sergija Mihajlovića,gdje je rekao:"Riešili sme se neprijatelj,ubili smo pet tisuća muslimana u Foči i Goraždu".Za čitavo vrieme ubijanja stanovnika u Foči bio je skoro cijelo vrieme prisutan Sergije Mihajlović,a nekada je bio odsutan kratko vrieme."

Derviš Bačvić,Hrvat musliman iz Foče,Čohodar Mahala,kuće broj 29.,dao je u kotarskoj oblasti u Foči ovaj izkaz o klanju Hrvata na drinskom mostu u Foči:


"Dne 26.prosinca 1941.kad su četnici-komunisti harali i palili po Foči,ja sam bio živi svjedok ovih događaja:Toga dana došli su u moju kuću meni poznati četnici-komunisti i to:Danilo Hadžiluković,Boro Blagojević,Mitar Šahin,Božko Bednić,Mato Rašević,Obrad Dostić i Vuković iz Jošanice i odveli mene,moga brata Jusufa i Jusufova sina Smaila kod Čohodar-džamije.Tu smo zatekli još mnoge građane,od kojih sam poznavao:Avdagu Bačvića,Muju Bačvića,Aziza Bačvića,Suljagu Isanovića,Smaila Isanovića,Edhema Isanovića,Iziza Isanovića,Safeta Isanovića,Hasana Isanovića,Edhema Isanovića sina Mehmedovog,Murata Aganovića,Muju Aganovića i Jusu Čebu.Tu su nas pretražili i sve vrednije stvari,koje su kod nas našli,opljačkali.Zatim su nam ruke još jače žicom stegli.To su bili strašni bolovi.Napominjem,da su u mojoj kući ostavili moga sina Ismeta.Nakon što su ga izmjerili puškom,jedan je rekao,da se taj ustaša ostavi,jer nije opasan,budući je bio manji od puške.
Od džamije do mosta,gdje su nas klali,stalno su nas mučili i tukli puškama.Kad su nas doveli na željeznički most,jedan je od razbojnika povikao:"Što ih vodite tako malo?",dok je drugi odgovorio ,da je ovih 16. za ovu večer dosta,jer će ih s time biti 84.Poslije toga su počeli klati i to na ovaj način:jedan od razbojnika kleknuo je na koljena,u lijevoj ruci sržao je veliki nož.Svaka žrtva je morala sama leći pod nož,a u slučaju,d ato neki nije htio,udarili bi ga kundakom po zatiljku tako,da bi pao,a drugi razbojnik bi ga uhvatio za noge i tako prisilio da legne pod nož.Poslije svakog klanja svaku su žrtvu pretražili još jednom,a zatim zaklanog udarili nogom u trbuh i bacili u Drinu.Ostalo mi je pred očima kako su po redu zaklani:Avdo Bačvić,Suljo Isanović,Juso Ćeba,Smail Isanović,Smail Bačvić,Edhem Isanović,Aziz Bačvić i Mujo Bačvić.Kad je došao red na mene,ja sam izkoristio priliku i počeo bježati u namjeri,da radije poginaem od puške nego da me kolju,a osim toga nisam mogao gledati rođenim očima kako mi kolju brata.Ruke su mi bile vezane žicom i žica se nekako prekinula.Bježao sam mostom.Razbojnici su za mnom otvorili puščanu vatru,ali me nisu pogodili.Ja sam letio dobivši još više snage u nepoznatom pravcu.Naletio sam na njihovu stražu,koja je počela na me pucati,ali nekim čudm nisam bio ranjem.Kako sam ostao živ,ne znam.Sakrio sam se u jedan žbun kraj Drine.No razbojnici su me primietili i izpalili na mene u spomenutom grmu još dva metka.Nisu me pogodili.Jedan me uhvatio za jaku od kaputa,ja sam s njime malo hrvao,odbacio ga od sebe i bez predumišljanja skočio u Drinu.Oni su zamnom pucali u rieku,dok su me mogli vidjeti.Kasnije sam izplivao na jednom mjestu i došao u selo Miakoviće u kuću Manđovu.gdje su mi skinuli odielo i dali mlieka i čaja.Četnici-komunisti su me još nekoliko puta tražili.ali me nisu našli."


Mahmud z.Pašić iz Foče izjavio je zapisnički,da su četnici-komunisti u samoj Foči ubili oko tisuću Hrvata.Među te su ubrojeni i domobrani i bjegunci iz kotara Rogatice i Goražde.On je u zapisniku dao ove podatke o ubijenim Hrvatima u Foči:

Među ostalima ubijeni su:


Sado Budimlija(njemu su zgulili kožu s lica i s leđa i onda ga zaklali)
Džafer Đonlagić(njemu su izkpali jedno oko i onda ga ustrijelili)
Junuz Pilav
Lativ Pialv
Osman Krkanić
Mustafa Čengić
Salko Karahodža-svi zaklani
Smail Smajlović(najprije podkovan a onda zaklan)
Muahmed Bjelan(vjerski poglavica muslimana,zaklan na prvi dan Bajrama)
Edhem Sulejman
Asim Sulejman-zaklani
Selmo Memić(spaljen)
Hasan Kašno(zaklan)
Smail Letić(strieljan)
Sulejman deović(strieljan)
Lojo Šaban(strieljan)
Mustafa Hanjarić(strieljan)
Meho Tapo(njemu su odrezali uho i nos i dva dana kasnije ga zaklali)
Meho Glušac(streljan)
Juso Pašović i
Hasan Pašović,zaklani
Šaćir Pašović(strieljan)
Alija h.Alić(mučen)
Omer Njuhović(iskopali mu oba oko i dva dana kasnije ga zaklali)
Muharem Kalajgija(iskopali oba oka,umro nakon pet dana mučenja u najtežim mukama)
Salko Đanko
Ibro Aganović
Murat Aganović
Meho Aganović
Nura Selimović
Vasvija Selimović
Leopoldina Majer
Mara Kolovrat
Anka Kolovrat,Marina kći(sve tri ubijene sjekirom)
Ethem Isanović(spaljen)
Dervo Isanović
Suljo Isanović
Hasan Isanović
Avdo Bačvić
Mujo Bačvić
Azis Bačvić
Suljo Aganović
Hasan Aganović-svi zaklani na prvi dan Kurban-Bajrama
Derviš Mačak
Suljo Trhulj
Smail Selimanović,straješina suda
Ćamil Selimanović,upravni činovnik
Sulim Deović
Fehim Muftić
Džafer Kurispahić(bačen s čehotinskog mosta)
Sulejman Hadži-Musić(njemu su razbili čeljust a onda ga zaklali)
Sabrija Z.Pašić
Huso Čengić(strašno mučen)
smail Čengić
Enes Čengić
Bećir Čengić
Smail Čengić
Ejub Bačvić(njemu su urezali slovo "V" i onda skakali po njemu dok nije umro)
Muharem Dedović
Sendo Dedović
Ago Dedović
Hamid Muftić
Nedjib Muftić
Hasan Muftić
Lojo Zejnil
Šaćir Bešlić
Nura Bešlić
Smail Selimović
Mušan Granov
Nura Čengić
Sejd Muftić
Azis Rašidhadžić
Azis Granov te petorica braće Ređa-svi zaklani na Bajram
Franjo rakun
Štefa Rakun
Josip Rakun,Frnjin sin
Mara Dum
Ljubo Madunić,svi zaklani na prvi dan Božića


U ovom svom izkazu Mahmud Z.Pašić veli na kraju:"Prema podatcima poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću mužkaraca i žena.Popis se u kotaru fočanskom nije mogao obaviti,je rnije čisto,ali kako seljani pričaju o broju ubijenih Hrvata u pojedinoj obćini,izginulo je oko 6 000. do 7 000. mužkaraca i žena,Napominjem da su u samom gradu poubijali gotovo sve Hrvate katolike,ali ih je bilo svega oko 27."Srpsko veće" bilo je donielo zaključak,da se skuha čorba,u koju će staviti otrov i ostatak pučanstva natjerati da primi ovu čorbu,da bi se tako i ostatak pučanstva uništio."

Pošto su u vrieme od četiri dana četnici donieli odredbe i izvršili djela obćenite naravi,pristupili su odmah zatim izvlačenju i ubijanju muslimanskog mužkog svieta iz samog grada Foče.Ovo izvlačenje i ubijanje svieta trajalo je skoro svake noći do 21. prosinca.Približno je ubijeno u gradu Foči oko 500.ljudi.Provjereno je da su ubijeni:Vejsil Ekmetić,trgovac čiju su trgovinu zapalili,Sulejman Deović,nadglednik duhanske stanice u Foči,Selmo Deović,trgovac,Ibro Njuhović,trgovac,Smail Leti,mesar,Šerif Hadžalić,trgovac,Edhem Isanović,činovnik kotarskog suda,Aziz Rašidkadžić,kafedžija,Avdo Dervišević i žena mu,namještenica "Varde",Midhad Muftić,trgovac,Ljubo Madunić,ravnatelj "Varde",Franjo Rakun sa ženom i sinom,Hilmo Hadikalić,Mustafa,ravnatelj tkaonice ćilima u Jeliću,Esad i Omerbeg Čengić,posjednici,Manjo Mušan,Jusuf Kukavica,obćinski stražar,Milan Kunce,činovnik "Varde",Franjo Latal,ravnatelj gruntovnice,Josip Večerak,bravar,Josef Johun,činovnik "Varde",itd.Prema neprovjerenim podacima ubijene su i ove osobe:Nedjib Taffo,geometar iz Foče,Hasan Čelik iz Ustikoline,Smail Kunovac,iz Ustikoline,Salko Bešlija iz Goražda,bivši gradonačelnik,Galib Čapljić,načelnik u Rogatici,Haidarbeg Batačić iz Miljana,Hivzo Raščić,trgovac iz čajnića,Dedo Šabanović,trgovac iz Čajnića,Ismet Rašidkadić iz Goražde,itd.Ove su osobe ubijene na području kotareva Foča i Čajniće izvan grada Foče."

Svjedok Nuzeir Trkulj,sin pokojnog Trkulja,trgovca u Foči,izjavio je 29.siečnja 1942.u zapisničkom izkazu kod zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu,da su četnici-komunisti,kada su preuzeli vlast u Foči poubijali,koliko on znade,ove Hrvate muslimane i katolike:
Selima Jusufovića,piljara
Smaila Letića,mesara
Mehu Manju,posjednika
Loju Šabana,činovnika
Sulju Veovića,činovnika
Džafera Djulagića,brijača
Smaila Djulagića,brijača
Mustafu Saraća
Derviša Mačka
Ethema Isanovića
Sulju Hadćialića
Šerifa Selimovića
Aliju Selimovića
Čamila Selimanovića,kotarskog predstojnika
Smaju,predsjednika suda
Huseina Čengića,obćinskog bilježnika
Musu Bačvića,obćinskog činovnika
Aziza,krojača
Matifa Bačvića
Ibru Bačvića i još četvoricu Bačvića,kao i dvojicu Isanovića
Loju Bećira,redarstvenika
Jusu Kukavicu,redarstvenika
Džafera Kurispahića,sudskog činovnika
Saćira Kukavicu,gostioničara
Sulfikar Pašić-Sabriju,posjednika
Muhameda,obćinskog blagajnika
Hamida Muftića,načelnika
Bećira Čengića,posjednika
Franju Rakuna i suprugu
gospođu Kolovrat i kćerku
Ljubu Madunića,ravnatelja "Varde"
Gospođu Dum,činovnicu šumske uprave
Gospođu Bralić,ženu odvjetnika Bralića
jednog Hrvata šumara,oko stotinu muhadžera i 60.hrvatskih vojnika

Dalje je Nuzeir Trkulj u svom izkazu rekao:
13.12.2008.

Bez svrhe

....-Eto dokle dovodi neznanje stvari!-uzdahnu Ibrahim,otvarajući svoju sobu u prvom katu.-Oni neće da što više znademo i naučimo....


-I Islamu podmiću tolike neistine!-dometnu drugi.


— Jer ni Islam ne poznavaju! — poče Fehim, sjednuvši na Ibrin krevet — jer da ga poznavaju, zar bi mogli i imali duše tako govoriti? Ovo je samo pogubna družba, koja hoće, da ostanemo u magli, neznanju — i drži, da ćemo tim najviše koristiti Islamu. To ovi podmeću Islamu — a upravo Islam nam veli, zapovieda, da tražimo znanja, pa gdje bilo. Isto Islam ne nalaže, u što se imadu pretvoriti oni narodi, koji ga prigrle. Vjera ne ništi — ona diže, oplemenjuje, uznosi. Islam nam ne zabranjuje,da budemo Hrvati, kao što u istinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I upravo stoga, što moramo biti i ostati vjerni, osvjedočeni muslimi —tim više moramo se osjećati i raditi kao Hrvati ... Do nas stoji, da jednomu čitavomu narodu, njegovom obilježju dademo znak, trajan, neprolazan. Zar to ne će biti slava Islama, kad mi učinimo, da se čast našoj svetoj vjeri izkazuje i u jednom narodu više? Doduše, većina hrvatskoga naroda je nemuslimska, ali nas muslime upravo to obvezuje, da radimo tim osvjedočenije, oduševljenije, požrtvovnije za sreću cieloga naroda hrvatskoga — to će biti pred cielim svietom nepobitan dokaz, neprolazno svjedočanstvo, da je Islam vjera kulture, prosvjete, vjera napredka. Za sreću naroda raditi znači sve činiti, da se narod digne prosvjetom, blagostanjem, zadovoljstvom u svakom pogledu, da bude stalan i siguran za svoj narodni obstanak i daljnji, sve viši i viši razvoj... A to je zadatak kulturi, kulturi života, istine, oplemenjivanja i usavršivanja pojedinih ljudi i naroda. Pa zar mi da se iztrgnemo iz kola kulturnih nastojanja? Zar mi da tu ljagu bacimo na Islam, kako to žele mnogi naši, jer ne znadu, šta vele? Zar da se ciepamo od ostale braće, a to radi vjere, koja je svakomu svoja sveta i stvar duševnosti ?


— I šta bismo mi muslimi ovdje mogli sami? — primetnu Ibrahim.


— Da, da — šta bismo mogli sami? — preuze Fehim. — Ako ne težimo ni za čim drugim, već da se ogradimo, odielimo od svih ostalih — onda tim stavljamo u pogibelj nas same kao muslime. Nu ako želimo, da se pokažemo kao muslimi na poslu, u radu, u borbi — moramo se odlučiti za rad, ako hoćemo da pribavimo ugled još viši nama i našoj svetoj vjeri — -onda moramo pristupiti zajednici naroda i raditi za obću narodnu sreću. U toj narodnoj sreći sadržan je i naš obstanak — a inače je on u pogibelji. I medju Hrvatima nemuslimima raznih je vjera, ali to ne prieči te raznovjerne Hrvate, da ostanu svaki što su i da se bore za narodnu sreću. Ugled, napredak, sve viši razvoj naš, kao muslima, dizat će se sve više, kad stvar cieloga hrvatskoga naroda najodlučnije primimo kao svoju stvar, stvar našu, te da za nju radimo i žrtvujemo još više, nego ostala inovjerna nam braća. Tim ćemo osim ostaloga takodjer najljepše služiti Islamu. A mnogi naši ne će to — i ne znadu reći, šta bi htjeli. Ali kad jedno ne odobravaju, za što nam ne kažu drugo, za čim moramo težiti? Hoćemo li uz Tursku? Ako su za to oduševljeni i osvjedočeni, da je to bolje, zašto to svoje osvjedočenje ne bi branili, zagovarali, za nj sve žrtvovali? Da ... ali naši ljudi ne znadu, šta su to žrtve — — oni se drže kraja i zakutaka, jer su nesposobni raditi za te svoje ideje, i jer nemaju odvažnosti, da išta ozbiljno shvate . . . Ja, što se mene tiče, proti Turskoj nemam ništa, i ova mi je nakon moje hrvatske otačbine najdraža — ali Turska sebi, mi sebi. I Zmaj od Bosne, i Alipaša Rizvanbegović volili su svojoj rodjenoj grudi nego Turskoj . . . pak zar nisu ipak bili najuzorniji muslimi ? A proti Turskoj su se i dizali. Jest, jest — osjećati za svoj narod, za svoju otačbinu, za svoj materinji jezik to je prirodjeno čovjeku ... od iskona. Zar toliki veziri i paše osmanlijskoga carstva, upravo odavle, iz ovoga hrvatskoga kraja, nisu do smrti ostajali vjerni svomu narodu i jeziku? A uza sve to bili su dobri muslimi — nu nije im na pamet padalo, da prime turstvo, da se iznevjere svomu jeziku. Oni su za slavu Islama radili ne kao Turci, već kao Hrvati. I vezir Sokolović, koji je iz Carigrada drmao svietom, i on je ostao vjeran svomu rodu i jeziku — on je hrvatski jezik ljubio i podigao ga, da je postao na carskom dvoru službeni jezik. To je moglo učiniti samo goruće osjećanje, ljubav i vjernost prama svomu narodu ... I to nam upravo dokazuje, da i mi, njihovi potomci, moramo ostati i raditi, što smo i kakvi smo, da moramo ostati kao Hrvati, kao takovi raditi . . .


Fehim se je bio razgrijao, uznio — a mladići su ga slušali pozorno, pazili na svaki njegov mig, na njegov kret. Činilo im se, da pred njima nije Fehim, koga oni poznaju kao obična druga, već neko plemenitije, više biće, za kojim moraju ići, sliediti ga, slušati, jer ih upućuje i vodi u dobro, jer im propovieda veliku, svetu misao, da budu i ostanu pravi, u dnu duše i srdca muslimi, koji im propovieda veliku, plemenitu istinu i njihovu dužnost, zvanje, da rade i djeluju kao naj-osvjedočeniji Hrvati za sreću narodnu; činilo im se, da je on propovjednik pomirujuće, izjednačivajuće ljubavi — i sgledavahu se, kao da jedan drugomu hoće reći: — Ovih ćemo se istina držati i za njih raditi . . .

 

 

Osman Aziz,1897.g.


Noviji postovi | Stariji postovi

Golgota
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
13975

Powered by Blogger.ba