Golgota

"...Jest!Bosna ta zemlja bezkrajne ljepote,Nosi kroz sav život tragove Golgote,I njivama njenim,šumama i vodom-Struji moćni drhtaj,u kojem se sliva-Sva radost i bieda golema i siva...."

29.11.2008.

BOSNA




Kao vodopade nevidljive, što u noći buče
osjetih svježinu tajanstvenoga kraja,
ko neku snagu iskonsku, koja k sebi vuče
ljepotom mračnih šuma i maglom teškog sjaja.

U šumu tmina hladnih od planina izdaleka
kao da negdje putuju vodama poneseni
oblici brda, drumovi i mlinovi sred rijeka,
dok bruji prepun vrela predio zaboravljeni.

Pun voda, mračnog bilja i prastarih tišina
u šumama na gorama. Oblaci nad oblacima.
Zaboravljen predio kao kolibe visina,
gdje ljudi viču od gladi i samuju s vukovima.

To je Bosna, sa drumovima neizrecivo tmurnim
kud noću prolaze pjevajuć vozari;
To je Bosna, s teškim ljudima i vjekovima burnim,
što stvoriše im šutnju kao udes stari.

Hartije drevne tajanstvenih slova
skrivaju povijesti njene zamršene
ko putovi davni putnika i pustolova,
što na obalama ovim voljahu piće i žene.

Sumorna misao biva zbog vidika
tih doba, što ih obnavljamo u snima,
i srce staro postaje pred sivoćom slika,
kad uplaše nas gradovi stegnuti oblacima.
To zemlja je starinska putnika i vojnika.

U tamno zelenilo brda su uronjena,
vijugaju livade i stabla trepte stara.
Talasi zemlje sjećaju na ljepotu žena.
U dolu leži grad sa stotinu munara.

U magli strmih prolaza uspinju se kuće,
gledaju slijepo prozori s rešetkama,
iz uglova, što posrću, bije tama,
i hod kroz vlažni kamen težak je ko bespuće.

Krovovi crni, nakrivljeni, u padu,
sjenom nas zgode. Trunu teška zdanja;
odišu kao tamnice, velike, u hladu
jednolikog mira, što rada umor sanja.

Kraj džamija sivih slušamo tišinu
kao staru česmu u bašti punoj trava
i busenja divljeg; tonemo u daljinu
vremena, što se ovdje u pustoši dava.

Grobovi bezbrojni kroz granje u zeleni
bijele se golovom nestvarnoga mira.
Ratnici, paše i mudraci u sjeni,
i roblje i vremena fantastičnih avantira.

Kao visoka koplja u rukama čuvara
pred šatorima pustinja, dižu se minareta.
U zalaz sunca ječi molitva stara,
i rastužuje nas slava davno mrtvog svijeta.

U dvorištima istoka žubor blagih voda,
za prozorima krutim ljubavi nikom znane;
i svuda mnogo krvi ispod maglenoga svoda,
bjesovi, sile puste kroz borbe i megdane.

Molitve stare i zanosna klanjanja
pred Bogom, koji bdi nad slavom četa;
ekstaze svetačke i luđačka opajanja
ženom i krvlju, koja sok je svijeta.

Prođoše vjekovi preko raspuklih zidova,
bojevi, pokolji i ponoćni požari.
Sad zaborav dubok kroz lišće jablanova
diše, i prošlost spava kao barjaci stari.

Nestaše u noć konji i junaci,
prah bezimen su postale divne žene,
i samo tihi i skriti vremena znaci
bude nam davne svirke i popijevke ugašene.



Frano Alfirević

15.11.2008.

Katolici i muslimani

(Izsječci iz proslova odtisnutog u nekdašnjem sarjevskom "Novom listu" 1943.godine,naslovljenom "Katolici i muslimani"):

 

 

......Nas zanima za sada najviše odnos katolika i muslimana, prvo zato, jer je medju njima najjasnije, da pripadaju istom rasnom i jezičnom korienu, a drago zato, jer se pitanje muslimansko-katoličke sloge nameće kao stvar prvorazredne važnosti za dnevni praktični život cjelokupne države, a posebno ovih krajeva, a treće konačno zato, jer neprijatelj s posebnom težnjom uporno nastoji da baš ove odnose poremeti.


 POVIESTNA BAŠTINA


Nismo mi taj problem ni stvorili, ni izprepleli. Stvorila ga je i izplela naša poviest. Stvoren je od Kulina bana do danas. Ono, što je sedam i pol stoljeća načinilo ono, što su milijuni naših predja spleli, mi ne možemo sada razplitati, nego imamo samo kao praktični i razboriti ljudi da razmotrimo i priznamo gotove činjenice i da potražimo ona rješenja i zaključke, koji su nam najkoristniji.

Kršćanstvo i islam susreli su se nekada i s mačem u ruci u obliku križarskih ratova s jedne strane, te arapskih i otomanskih provala s druge strane. Prolilo se je riekama krvi, spjevalo se stotine epova, rodilo se na buljuke junaka, sultana, kraljeva, vojskovodja i careva, nabubrili su arhivi od briga, koje zadade jedna strana drugoj, i paralizirano je množtvo ljudskih energija u ovom medjusobnom stoljetnom sudaru. Koje čudo, ako su se ljudi konačno upitali: »Moramo li se mi baš tući do iztrebljenja? Zar nema mogućnosti za mirni život, za sporazum, za utakmicu u pozitivnom stvaranju i radu? Takve su se misli i pokušaji radjaie i u glavi našeg hrvatskog diplomate Jurja Utišenića još prije 300 godina, pa ni Petar Zrinjski nije bio daleko od tih misli i pokušaja, pa ni Huseinbeg Gradaščević......

 

SADAŠNJE VRIEME


Ono, što se je prije radjalo samo kao dobra misao, nametnulo se je danas kao neumoljiva nužda. Sporazum je nekada bio samo koristan, danas je on potreban. Prije se je mo glo odlagati, ostajalo se i drugih rješenja, danas se ne može odlagati i ne vide se druga i bolja rješenja.

Katolici mogu gledati mirno u budućnost samo onda ako ne budu (imajući njihov broj na pameti) ostali osamljeni. To je dakle i katolička potreba.
Muslimani isto tako naprosto ne smiju ostati sami. Treba, da se samo sjete, odakle ih je zlo bilo zadnjih petdesetak godina. To je dakle i muslimanska potreba.
Ukratko: svestrana potreba.

 PA IPAK...
Pa ipak, uza sve razloge, koji nas neumoljivo gone, da budemo sjatni, složni, snošljivi, braća — ipak kao da se neki kolebaju, nećkaju i pobojavljaju se. Zašto to? Mi to možemo razumjeti, ali ne možemo — ne boriti se, da bude bolje, jer može i mora biti još bolje i sve bolje.
Naime — dugo smo se tukli medju sobom u ime različitih državnih, kulturnih i vjerskih ideala. Tri tom smo živjeli gotovo hermetički zatvoreni, svatko u svom krugu, a jedni o drugima znali amo manje-više samo to kakvi izvana izgledamo, a ne kakav je i onaj unutarnji, duhovni svlet, koji pokreće jedne, a koji druge, živjeli smo pod raznim vlastima i raznim uplivima. Iz toga su se radjali raznoliki odgoji, nejadnaka mišljenja, raznorodne nade, nejednake težnje. Ne tvrdimo, da nije uobće bilo zajedničkih težnja. Bilo ih je. Ali treba razumjeti i ono, što osjećamo da kadikad uzmanjka i uvidjeti, odakle to dolazi.

Sada smo međjutim rukom tajanstvene Providnosti, snagom, koja je bila jača i od same naše zajedničke volje bačeni u neizbježivu potrebu saživljavanja, sporazumievanja i bratske sloge. Svako otimanje iz ovog sudbinskog bedema, može nam poraz bijati glave, ali koristiti nam ne može, Kad si već na kolima, koja se ne zaustavljaju, onda nema druge, — nego uzde u ruke i tjeraj!




MOGUĆNOST SAŽIVLJAVANJA


Ni u Muhamedovoj državi, ni u državama kalifa nisu uništene stare kršćanske zajednice, čak ni one male kao Kopti, Nestorijanci, Kaldejci, Sirci, Armenci, da i ne govorimo o pravoslavnim Grcima i drugima.


Hrvoju Hrvatiniću razvijao je možda najbolji katolički islamolog o. Mulla, rodjeni Turčin, koji je prije nego što je postao monsignorom, bio hafiz koji je uviek prema svieta svog duhovnog i fizičkog podrietla zadržao začudno poštovanje, ove misli:

»Suradnja je izmedju kršćana i muslimana posve moguća. I jedni i drugi vjeruju u jednoga Boga, u neumrlost duše, u vječne sankcije, a u moralu ima čitav niz vrlina, kao što su: milosrdje, pravda, pobožnost, skromnost, poštivanje rada, patriotizam, Itd., koje nudjaju široku platformu, gdje se ta suradnja može razviti. To će uroditi još dubljim međjusobnim poštivanjem i još boljim razumievanjem. To je bez sumnje onaj put, koji je zajedničkom Stvoritelju ugodniji, nego sićušna zahuktalost i bezkrajno sumničenje«.


Ne radi se tu o tome, da jedna strana izgubi autonomiju svoje vrsti ili da otvori širom vrata svoja duše, svoje djece, obitelji, svoga svjetovnog nazora za bilo čiju invaziju. Radi se samo o tome, da se konkretno izkoriste za obostrano, zajedničko dobro ne dodirne točke, ona zajednička područja, koja ostavlja slobodna za susretanje u suradnji i jedna i druga vjera. Ta područja postoje. A ne možemo tvrditi, da ih previše marljivo upotrebljavamo.


A PRAVOSLAVNI



Sa svima pravoslavcima dobre volje želimo mir i suradnju. Mi uvidjamo, a bez sumnje će uvidjeti i oni, da se nikada na tudjem zlu ne može trajno sagraditi vlastito dobro. Razum mora postat jačim od gusala i sviestna dinamika od nesviestnih nagona. To vriedi za sve nas. Pa daj Bože, da nas svaki novi Bajram i Božić nadje u sve boljem razpoloženju i srdačnijim čestitkama.

Mi razumijemo i onu duševnu krizu, u kojoj se još pomalo kolebaju neki naši pravoslavni sugradjani. Bili su članovi vjerske organizacije, koja se je poviestno uviek tiesno vezala uz državu, pa su u zadnje doba bili povezani sa srbskom-pravoslavnom crkvom.Neki kolebaju, želimo im, da se što prije srede, okupe i smire.
10.11.2008.

IZ ŠEHERA IDEM NA RAMAZAN KUCI, MATI JE UMRLA




Kloparanje šina, mašina i vagonskih točkova
donosim u glavi roditeljskoj kući
i ponosim se jednostavnim i složenim pravilom trojnim.
Mati je umrla. Maćeha kuću kući.
Otac je prema meni hladniji, grublji i ljući:
kad se legne, na kapandžu prislanjam uho
i slušam: maćeha me panjče u vrijeme gluho.

Predručano doba: rana zora. Na merdevinama čuje se tap nogu
i... maćeha zbacuje jorgan s mene s jetkim: Hajde! — Ne mogu
durati studen, zato ustajem zahvaljujuć Bogu
što sam živ (nena mi je to utuvljivala još od malih nogu).
Na moj ležaj zirka mjesec sličan uskoj motici ili rogu.
Iza ručka otac šutkom pripriječa na me i mnogu
cigaru puši. Teško, teško mi je tad pri duši!...

Stidljivo sunce kad odskoči za konopac i po,
polako da njih ne probudim izšuljam se iz kuće:
trešnja snijegom osuta, krošnjama se tromo lili;
jedna ledenica ko golem svrdo sa ćoškom se strehe slila
i jedna graška na vlazi kraj sofe klila ...

Podne. U džamiji. Sat se rakoli na zidu.
Rodne snježnom kitinom grane šljiva kroz prozore se vidu.
Srodne arije Kur'anske iz naših usta drhtavo idu:
mukabelu učimo.

Do iftara vrzem se oko Firdevsine kuće,
a stid mi potkrvljuje obraze, kao kuče
bojažljivo se klonim svakom s puta.
Njen vragoljasti pogled više puta
iza bijelog zara i vaza zelenohsnatog husnijusufa
kao jara puri me po licu i škaklji po srcu i duši,
a zimski lahor već bogzna kadašn ji maltar njene kuće ruši...

Sofra čeka. Još šezdeset tiktekaja i top će puknuti.
Otac razlama samune; istom s vatre juha se puši.
Maćeha pali lampu. Na čiviji kraj peći, očev se kaput suši.
Meni su dali da kahvu meljem. Dim se iskipjela mlijeka guši.



Ismet Žunić

30.10.2008.

Duša hrvatskog naroda

Martin Robotić


Kao što pojedinac čovjek posjeduje svoju osebujnu, od drugih ljudi dušu, tako i pojedini narodi posjeduju svoju osebujnu, od drugih naroda različnu dušu. Narodi se upravo po duši svojoj bitno razlikuju jedan od drugoga. Sporedne značajke među narodima mogle bi se prevladati pa bi se na pr. mogli svi ljudi na svietu jednako odievati, ali izpod iste odjeće skrivale bi se i dalje različite ćudi, različiti duševni životi, već prema tome čijoj narodnoj zajednici dotični čovjek pripada. Po ćudi nekoga čovjeka odmah znademo kojemu narodu pripada.

Nesamo da »vuk dlaku mienja, ali ćudi nikada«, nego isto tako i pojedinci, pa i čitavi narodi, mienjaju svoje sporedne oznake, ali temeljne značajke narodne duše su stalne i nepromjenljive. Kao što pojedinci imaju svoje posebno osebujno duševno ustrojstvo, tako i narodi, ma koliko se kulturno razvijali i napredovali, nikada ne gube svojih temeljnih značajki, koje ih karakteriziraju kao različne od drugih naroda. Ako bi duša naroda da izgubila svoj »ja«, to bi bila smrt toga naroda. Ali kao što postoji nagon za fizičkim samoodržanjem, jednako tako postoji i nagon za psihičkim samoodržanjem, pa ne da narodima, da se odreknu temeljnih značajki svoje narodne duše, te da se tako jedan narod utopi u drugome.Poviest nas uči, da se tako jedan narod utopiilo u drugome samo u tome slučaju, ako nije imao dosta snage i vjere u svoje narodnostno samoodržanje. Ne počinjaju samoubijistvo samo pojedinci, nego i čitavi narodi. U slučaju pak kad u narodu postoji jaka želja za samoodržanjem, ne može jednome drugome narodu uspjeti, pa ni sa najgrubljom silom ni prinudom,da duševno zarobe takav narod. Najljepši primjer u poviesti svieta pruža u tome pogledu hrvatski narod. Makar da je preko osam stotina godina bio pod utjecajem stranih naroda, hrvatski narod ostao je svoj, osebujan i različit od drugih naroda, ostao je hrvatski t. j. sačuvao je temeljne značajke svoje duše nepromienjene.

Da se odredi bit hrvatske narodne duše valjalo bi napisati psihologiju hrvatskog naroda kao cjeline, a time bi se ujedno naznačila i psihologija hrvatskog čovjeka. Poznati samoga sebe t. j. spoznati svoj duševni život, još se od Sokrata smatralo osnovnom zapoviedi čovjekova života. Danas, kad znamo, da se u pojedincu zrcali duša čitavoga naroda, spoznati samoga sebe znači spoznati svoj narod. Kako se danas radi o "biti ili ne biti" naroda, to potreba spoznavanja duše svoga naroda, a po tome i samih sebe postaje kategorički imperativ sadašnjice.

Duševni život jednog naroda jest njegov kulturni život. Upoznati temeljne značajke duše nekog naroda znači upoznati temeljne značajke njegove kulture. Značajke hrvatske narodne duše očituju se na svim kulturnim područjima. Moralno-religiozna strana hrvatske duše očituje se u revnostnom vjerskom životu Hrvata, te u poznatom hrvatskom poštenju, koje često graniči s naivnošću, zbog čega su Hrvati često trpjeli. Vjerski život imao je uviek najdublje značenje za Hrvate, zato ga nisu površno shvaćali, nego su hrvatski svećenici najstarijih vremena živo nastojali oko tega, da svi obredi budu na narodnom jeziku (starom slavenskom) i da sve knjige budu pisane narodnim pismom (glagoljicom), kako bi svi hrvatski vjernici (svećenici i laici) što dublje ušli u bit vjere, u koju ne treba samo vjerovati, nego po kojoj treba i živjeti! Na području nauke nema tako oštrih razlika između naroda kao što to postoji između njihovih ćudi. Naučne istine su obćenitije vriednosti, pa ih čestoput više naroda prihvaća. Ipak i u naučnom shvaćanju postoje različiti pravci. Jedno od najvažnijih naučnih pitanja jest cjelovito i neproturiečno shvaćanje t. j. nazor na život i sviet. Hrvatski naučni duh karakteriziran je svojim prianjanjem uz idealističko shvaćanje života i svieta, koje vjeruje u moć ideja vodilja, te pobijanjem materialističkog shvaćanja, po kojemu je materija prvotna, a duševni život i duh su samo odraz materialnog svieta, te o njemu podpuno ovisni. Hrvatska umjet¬nost književna, likovna, glasbena, plesna i đr. osebujna je umjetnost različita od stranog umjetničkog izraza. Najbujnija je hrvatska lirika (jer je hrvatski jezik sposoban za osobito izražavanje finih duševnih treperenja), pa je prema tome lirska nota temeljna značajka hrvatske duše. Ma da je bilo pokušaja, da se hrvatska umjetnost odnarodi, ona ipak — napose u najnovije vrieme — u svim svojim granama traži čvrsto tlo narodnog umjetničkog izraza. Družtveni život Hrvata bio je od davnina snažan i osebujan. Borba za družtvovnu pravdu (pravicu) usađena je s rođenjem u dušu svakom Hrvatu. Družtvovne uredbe Hrvata kap život u zadrugama, sud dobrih ljudi, hrvatski sabori i dr. čisti su i osebujni izraz hrvatske narodne duše. Politički život Hrvata okarakteriziran je jakim smislom za državni život. Hrvati su od svoga dolazka u ove krajeve organizirani u jaku hrvatsku državu, koja je u to doba bila jedna od najsnažnijih na Balkanskom poluotoku. Možda je to jedinstven slučaj u poviesti svieta. da je jedan narod, koji preko osam stotina godina nije imao svoje samostalne i slobodne države, uviek uporno i na prvom mjestu izticao pravo na svoju državnu slobodu i nezavisnost. Gospodarski život Hrvata iztiče se poznatom marljivošću i savjestnošću hrvatskog seljaka, radnika i obrtnika, koji su u cielom svietu zbog tih svojih značajki cienjeni i traženi kao prvorazredna radna snaga u gospodarstvu. Na golom kršu, gdje bi drugi narod očajao, Hrvati su znali svojevrstnom gospodarskom djelatnošću stvoriti uvjete za život.

Što je za pojedinca odgoj, to je za narod njegovo kulturno napredovanje. Pojedinac je to odgojeniji, što je svoju ličnost više izpunio kulturnim vriednostima svoga naroda, a narod je to kulturniji što mu je bogatiji život na pojedinim kulturnim područjima u svom smjeranju prema savršenstvu. Hrvatski narod u svom uzponu prema kulturnom savršenstvu kroči snažno. Da bi se što bolje i što prije postigao taj cilj, koji je u budućnosti, valja temeljito upoznati hrvatsko kulturno stanje sadašnjice. Iznad sitnih i malih briga svakodnevnog narodnog života treba iztaći veliki cilj hrvatskog kulturnog uapona u budućnosti.

Kao što svaki čovjek u svome životu proživljuje dane lagodne bezbrižnosti i dane, koji težko potresaju njegovim životom, tako i narod ima svojih mirnih i svojih burnih životnih razdoblja. Ratovi između pojedinih naroda bili su burna razdoblja za dotične narode, a svjetski ratovi su burna razdoblja za sve narode svieta. Mi doživljavamo drugi svjetski rat i u buri današnjeg našeg narodnog života prva narodna briga mora bit briga za očuvanje svoga narodnog »ja«, za očuvanje hrvatske narodne duše. Smisao današnjeg svjetskog rvanja i nije ni u čemu drugome, nego u obrani svoga narodnog bivstva, svoje narodne duše. Danas se hoće — s jedne strane — uništiti duše nareda, nasilno se hoće duše raroda ubiti i zbrisati narodnostne oznake ljudi. Zato se — s druge strane kod svih onih naroda, koji nisu izgubili i koji ne će izgubiti sviest o bitnosti svog narodnog duha, javlja odpor, javlja se jačanje narodnostne sviesti više nego ikada. Hrvatski narod — sliedeći glas svoje duše - nalazi se na strani onih, koji se bore za očuvanje osebujnosti svoje narodne duše.

Kao što svaki čovjek, tako i svaki narod ima, i svoju sudbinu. Nekome je suđeno da lagodno živi, a nekome da cieli život muku muči. Hrvatski
narod ima nesretnu sudbinu. Dok su se drugi narodi razvijali i jačali, Hrvati su ginuli u borbi za njih. Šufflay je uočio kao bitnu karakteristiku hrvatske narodne duše graničarstvo. Hrvatima je suđeno da budu vječna straža na granici Iztoka i Zapada, Na hrvatskim plećima lome se dva svieta. Pa ipak, Hrvati ne očajavaju, ne uzmiču i ne traže druge domovine. U tom sukobu oni su odlučno za Zapad. U današnjem svjetskom ratu ima i ta graničarska sudbina Hrvata svjetsko značenje. Hoće li u svietu odlučiti duh Zapada ili duh Iztoka? To ovisi o pograničnim narodima. I slušaju temeljni glas svoje duše, koji je nepromjenljiv — Hrvati su na strani Zapada.

Kao što se svaki čovjek sjeća svega onoga što je proživio, te to može opet oživjeti u svietu, tako se i svaki narod sjeća cielog svoga života, a sjećanje naroda na njegovu prošlost je poviest toga naroda. Pa kao što čovjek pojedinac nastoji tako raditi da se ne stidi pred slikama svojih uspomena, tako i duša naroda nastoji da joj poviest bude što častnija
i ljepša. Stranice hrvatske poviesti nepobitan su dokaz o neprekidnosti temeljnih značajki duše hrvatskog naroda i živi su izvor novih sila pokretnica, koje u današnjem pokoljenju moraju djelovati u duhu najslavnijih ideja hrvatske prošlosti.

Svaki čovjek ima osim duše i tielo. I narod ima svoju dušu i svoje tielo. Tielo naroda jest njegova domovina. Pojedinac živi, dok mu je zdrav duh i zdravo tielo. Kad mu tielo klone, duša ode Bogu na istinu. Isto je i s narodom. Narod, koji bi izgubio svoju domovinu, izgubio bi i svoju dušu. Hrvati su bili osam stotina godina pod tuđinom, ali domovine svoje nisu izgubili. Domovina je bila zarobljena, ali je bila tu, i narod u njoj. Drugo je, kad bi narod podpuno izgubio svoju domovinu i bio prisiljen živjeti izvan svoje dotadašnje domovine. Očuvanje svoje domovine uvjet je očuvanju svoje naredne duše. Narod, koji bi bio osuđen da trajno živi izvan svoje domovine, izgubio bi svoju dotadašnju narodnost. Pojedinci uspievaju u stranom svietu očuvati svoju narodnost samo zato, jer znadu, da postoji njihova domovina, koju nikad — dok postoji — zaboraviti ne mogu.

Duša hrvatskog naroda je jedinstvena unatoč tome što su pojedini dielovi hrvatskog naroda morali sticajem prilika živjeti odieljeno u raznim stranama svoje domovine. Tako su se izkristaliznrala tri pojma: Hrvat. Slavonac i Dalmatinac, a poslije su još pridošli Bosanac i Hercegovac. Uostalom, više su to bile političke nego narodne razlike, iako valja priznati, da uistinu postoje i duševne razlike među naveđemm Hrvatima. Međutim razlike postoje samo u sporednim značajkama, a temeljne značajke sviju Hrvata su stalne i nepromjenljive. Hrvati iz pojedinih hrvatskih pokrajina svaki na svoj osebujan način nastoje pripomoći kulturnom uzponu Hrvatske. U kulturnoj izgradnji Hrvatske Slavonci su dali kroz cielu hrvatsku peviest značajnih priloga, pa i u današnjem sjajnom poletu oko izgrađivanja nove Hrvatske duša Slavonca hoće, da što jače udahne svoj duh u jedinstvenu hrvatsku narodnu dušu.




26.10.2008.

Uzpomene jednog pionira

Uz pozitivne uspjehe Kallayjevih nastojanja oko kulturnog podizanja Bosne bilo je tu i negativnih strana. On je naime Bosnu smatrao kao neki corpus separatum između dva para oprečnih političkih struja, između austrijskog i madžarskog utjecaja, u nacionalnom pogledu između hrvatskih i srpskih aspiracija, te je držao, da će po zemlju biti najbolje, ako je očuva od utjecaja tih oprečnih struja. Zato je stvorio fikciju o nekoj posebnoj »bosanskoj narodnosti«, a službeni jezik u uredima i školama nazvao bosanskim. U Jagiću je našao učenjaka svjetskoga glasa, koji je svojim autoritetom tu fikciju podupirao i davao upute, kako će se za škole izraditi gramatika toga »bosanskog« jezika, koji se i od srpskog i od hrvatskog razlikovao uglavnom time, što se pisao fonetskim pravopisom, dok je s onu stranu Drine i Save bio na snazi etimološki. Jagić izjavljuje g. 1896., da je autoritativno sasvim opravdano, kad zemaljska vlada upotrebljava izraz »bosanski«, jer on odgovara nazivu zemlje, te ga uistinu nije izmislila Nj. Preuzvišenost, nego se upotrebljavao već u 17. i 18. stoljeću. To »bošnjaštvo« nije naravski ni na srpskoj ni na hrvatskoj strani našlo odziva, a među muslimanima samo tek toliko, što su se ovi u ono doba, osim inteligencije, bili nacionalno još slabo odredili, a bili su vikli, da ih Osmanlije zovu Bosnevijama. Te neodlučne i nestalne elemente kušali su i Hrvati i Srbi privući na svoju stranu, i to je nastojanje još pojačalo antagonizam između jednih i drugih tako, da je taj postao upravo rasnim kriterijem.

Kao rođeni Madžar bio je Kallav isprva prema Hrvatima više neraspoložen nego prema Srbima, ali, kad je došao u Bosnu, uvjerio se brzo, da slika, što ju je kao generalni konzul u Beogradu o Srbima stekao i koju je gledao u svijetlu Vukovih i Rankeovih prikaza, nimalo ne odgovara stvarnosti, te je imao toliko samoprijegora, da je svoju Povijest Srbije, pisanu pod beogradskim dojmovima, sam konfiscirao i poništio čitavu nakladu. Odonda, a osobito otkad je na Ilidži imao sastanak s pravašem Franom Folnegovićem, osvjedočio se, da Hrvati nisu baš tako stekli, kako im kazuje ime s t e k l i š a, te je svoje mišljenje o njima izmijenio, ublažio, dopuštao im osnivanje hrvatskih kulturnih društava pa čak i upotrebu zastave.

Preludij tomu je bio ovaj: osim crveno-žute zastave, koju je vlada usvojila kao službenu, branila je policija isticanje svake druge nacionalne zastave, pa je radi toga dolazilo do nemira, a organi vlasti su u jednom kraju napose proskribirali hrvatsku trobojnicu, u drugom opet srpsku. Da se to nekako uredi, našao se travnički okružnik Vuković ponukanim, da upozori vladu na »zloupotrebe«, koje se čine isticanjem zastava, zatraživši, da vlada izda naredbu, kojom se određuje, koje su zastave dopuštene i kako se ima postupati s nedopuštenima. Isti Vuković, podrijetlom dalmatinski Hrvat, predložio je i mjere, koje bi imale iz Bosne ukloniti nesamo srpsku nego i hrvatsku zastavu, premda je čitavo travničko okružje, osim sjeverozapadne periferije, bilo čisto katoličko, dakle hrvatsko, te je tamo i sam imao samo rijetke prilike vidjeti srpsku trobojnicu. Taj je spis riješio svojeručno doglavnik barun Kutschera u tom smislu, da vlada o zastavama i trobojkama crvene, bijele i modre boje ne pravi nikakvo pitanje, te se dopušta isticanje trobojke bez obzira, kojim su redom te tri boje poredane. I tako je jednim potezom pera u neslužbenoj upotrebi odobrena i hrvatska, slovenska i srpska trobojnica, pa čak i buduća jugoslavenska, o kojoj onda nitko nije ni snivao.

Kallavev nasljednik Burian nije poznavao ni zemlju ni ljude, kad je preuzeo vlast, ali je bio odveć velik štovatelj svog prethodnika, a da bi u pogledu narodnog pokreta u Bosni išta promijenio, te nije ni Hrvatima ni Srbima isprva branio, da se nacionalno odrede, kako hoće; ali on nije odmah shvaćao, kakva opasnost prijeti od sve neobuzdanije agitacije Srba, koja je sve očitije išla za tim, da se priredi teren za odcjepljenje Bosne od Austrije i pripojenje Srbiji, te nije ništa poduzeo, da se tom pokretu za vremena stane na put. Uzrok je tome bio i taj, što se njegov designirani mentor barun Kutschera, nešto razočaran, što nije sam postao mini¬star, a nešto i radi bolesti, koja ga je rušila, držao pasivno i puštao, da stvari teku, kako hoće. Za Bosnu je vrlo odlučno, da se još za Kallaveva života razmahala među Srbima agitacija za vjersko prosvjetnu autonomiju. Međutim ta agitacija već od početka nije bila ni vjerska ni prosvjetna; motivi su joj bili čisto materijalne naravi. Koncem osamdesetih godina zavladala je u Hercegovini zbog nerodice glad, a vlada, da tome pomogne, dobavi dovoljne količine žita, porazdijeli u skladišta, da ga kotarske i općinske vlasti uz nabavnu cijenu razdijele među narod. Za mostarske gazde i zelenaše je gladna godina od pamtivijeka bila najbolja konjunktura za sricanje bogatstva, te oni videći, da im izmiče sjajna prilika za stopostotnu zaradu, koja bi im pala u krilo, da su oni to žito prodavali gladnom narodu, udariše u viku, da im vlada otimlje zaradu, da su oni trgovci, a ne vlada, i da se to žito preda njima, a oni će ga prodavati narodu, kako znadu ... Kad to sve nije odvratilo upravu od njene čovjekoljubive nakane i kad je novoimenovani mostarski vladika Serafim Perović, donde iguman u Žitomisliću, odobrio vladin postupak kao čovječan, digoše viku i protiv njega, koji je nekoć, kao vođa naroda za ustanka, bio prognan u Tunis, i proglasiše bojkot protiv vladike i crkve ... Branili su narodu, da ide u crkvu, obustavili vjenčanja, krštenja i pokope uz asistenciju popova, a kad taj bojkot nije kod razboritijih ljudi našao odziva, pokrenuše agitaciju za »crkveno-prosvjetni statut«, koji bi utjecaj svećenstva stegnuo u crkvenim pitanjima na najmanje, a svjetovnjacima u crkvenim odborima imao dati odlučnu riječ. Taj pokret nađe odziva i u sarajevskom Tašlihanu, kojega je glavni vođa prešao u opoziciju, jer mu je vlast branila neke povrede zakona i iz razloga sigurnosti zatvorila zgradu, koju je onaj, namijenjenu za hotel, podigao nedaleko kolodvora, jer je bila sagrađena na protupropisno plitkim temeljima, a isto tako i han na Varoši kraj stare crkve, koji je zdravstveno povjerenstvo pronašlo pun gamadi i nečistoće i kao pravo leglo zaraze. Uzme li se, da je glavni vođa Tašlihana kao bogataš, koji je kao dobavljač stekao velik imetak, izgubio i to vrelo zarade, onda nije čudo, što je prešao u najljuću opoziciju te joj se, kao bogat čovjek, nametnuo i vođom. Njegovoj ambiciji laskalo je uvelike i to, da su ga, kao i crnogorskog kneza, zvali gospodarom. Ta dakle udružena opozicija izradi crkveno-prosvjetni statut, kojemu je konačnu redakciju dao peštanski odvjetnik Gavrila, i sve to preda uz memorandum ministarstvu na odobrenje.

Čitanje tog statuta otvorilo je Kallavu posvema oči: on ga baci u ladicu svog stola i zaključa, da tamo čami sve do njegove smrti. Kad je Kallay umro, našao se uz druge spise i taj statut. I ne sluteći kobnih posljedica, koje će to imati, predloži ga Burian caru na odobrenje. Tako je taj statut postao izvorom svih zala, koja su idućih godina pritisla bosansku upravu, jer je tu prvi put od njena postanja uzakonjen za grčko-istočnu crkvu i vjeru novi naziv srpsko pravoslavne vjere i crkve, čime je implicite priznat srpsko-nacionalni karakter. Anomalija je ta bila to veća, što ni jedna pravoslavna crkva u Evropi nema nacionalne oznake, jer se vjera i crkva i u Rusiji, Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj te na području a. u. monarhije zvala grčko-istočnom. U Bosni sada postade ona preko noći srpskom. Naravno, da je ozakonjenjem srpstva na vjerskom području ozakonjena i svaka agitacija za srpstvo — čitaj: za Srbiju — i na političkom polju. I ta se u tolikoj mjeri razmahala, da su prilike od dana u dan postajale sve nesnošljivijie. Bosna bude proglašena srpskom zemljom, muslimani Srbima, koji su se odmetnuli od vjere te ih treba vratiti pravoslavlju; Hrvati su proglašeni austrijskom tvorevinom. Protiv njih i činovnika prečana bačen je na ulicu pogrdan naziv k u f e r a š a, kojima se život ogorčavao još i prijetnjama i denuncijacijama.

Ta je zbrka postala još veća, kad je madžarski ministar Franjo Kossuth, putujući preko Dubrovnika u Bosnu, tamo zatekao brzojavni poziv mostarskog okružnika Pitnera, da mu u Mostaru bude gostom. I on se, ako i nije bilo u programu njegova puta, zaustavi u Mostaru te porazgovori s Pitnerom. Sadržaj tih razgovora ostao je naravski tajan, ali se brzo očitovaše rezultati. Mostarski okružnik poče favorizirati Srbe na štetu Hrvata, te on sam kao državni činovnik dade preko svojih prijatelja iz srpskog tabora direktive njihovu radu; svog činovnika, tasta Šerifa Arnautovića učini mostarskim načelnikom i vođom male, ali grlate stranke onih muslimana, koji su iz ličnog interesa prešli u srpsko kolo.
Sve se to složno diglo protiv Hrvata, jer su ovi oduvijek bili lojalni i zato naravski Madžarima trn u oku.

U Sarajevu je na vladi prevladala protivna stranka; na čelu vlade bila su u to doba tri Hrvata: general Varešanin, kao poglavar zemlje, barun Benko, kao doglavnik, i Košta Hormann, dotada ravnatelj zemaljskog muzeja, kao predstojnik upravnog odsjeka, svi od reda lojalni, upirući oči u Beč i oslanjajući se na Hrvate i one muslimane, koji su se osjećali po narodnosti bliži Hrvatima nego Srbima. Sarajevska »Srpska Riječ« sipala je žuč i otrov na sve, što je hrvatsko, a toj kampanji suprotstavio se »Hrvatski Dnevnik«, koji je osnovao nadbiskup Štadler, a nepobitnim je argumentima utvrđivao hrvatstvo Bosne. Polemika se vodila ogorčeno s obje strane: s hrvatske strane argumentima, a s protivne invektivama, koje su prevršile svaku mjeru. U toj općoj politikanskoj psihozi nisam mogao ni ja ostati ravnodušan, te sam napisao i u »Hrvatskom Dnevniku« niz članaka, u kojima sam dokazivao, da je glavno vrelo antagonizmu u tome, što su Srbi etnički tuđi rasni elemenat, koji po geo¬političkom svom položaju pripadaju različitim kulturnim područjima, te nikada nisu imali zajedničke povijesti, vjere i kulturnog života, a ta borba, koja se vodi pred našim očima, jest borba vlaških došljaka protiv autohtonog žiteljstva Bosne, koje je oduvijek samo hrvatsko. Ti su članci štampani, dakako anonimno, i kao posebna brošura pod naslovom »Hrvatska Bosna«, a učinak im je bio taj, da je »onima tamo« upravo stao dah od nemoćnog gnjeva. Svoju su žuč sasuli na nepoznatog pisca, ali uza sve nastojanje, da ga pronađu, nije im uspjelo.

Kako se ta borba grkoistočnjaka protiv Hrvata sve više rasplamsavala i zauzimala sve oštrije forme, osobito od doba, kad je i mostarska frakcija pravoslavaca, koja se kupila oko umjerenijeg lista »Narod«, pridružila hajci protiv Hrvata, i kad je opasnost za Hrvate i druge lojalne elemente u Bosni postala sve većom, te se sve jasnije opažalo, da to sve ide za tim, da pripremi tlo za odcjepljenje Bosne i pripojenje Srbiji, uzeo sam ponovo pero u ruke i napisao za bečki »Reichs¬post« dva članka o situaciji u Bosni: jedan pod naslovom »Die bosnische Pyramide«, u kojemu sam dao parafrazu piramidi, što ju je Burian u delegacijama dao kao tumačenje svojih upravnih nastojanja, a imala se izgraditi na širokoj bazi najnižih slojeva i njihovih potreba, te će u višim i postepeno užim redovima zadovoljavati više kulturne potrebe. Toj sam piramidi suprotstavio drugu, koja u širim redovima ide na ruku masama, željnim tuđe imovine, čitluka i begluka muslimanskih aga i begova, harangira pravoslovne mase na mržnju protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijesti, ide za ekonomskim uništavanjem srednjeg staleža, za raseljavanjem i proletariziranjem muslimanskih seljaka i maloobrtnika, za osiromašenjem aga i begova i uporedo za jačanjem i bogaćenjem nekolicine gazda i zelenaša, koji će podići na čelo svoga vođu, da proglasi odcjepljenje Bosne od monarhije.
Što je ta borba bila oštrija, to su se Srbi morali više osvjedočiti, da ne će uspjeti, dok ne dođu do apsolutne većine, jer je razmjer jakosti triju vjeroispovijesti, katoličke, muslimanske i pravoslavne, bio otprilike 2:3:4. Doći do većine bilo je moguće ili koalicijom bar s jednim dijelom muslimana ili time, da se muslimani brojčano oslabe. I kako je uza sve napore uspjelo na srpsku stranu privući samo neznatan broj muslimana, kojima su bili na čelu Osman Đikić i Šerif Arnautović, pokušali su ovi, da u srpsko kolo privuku muslimanski pomladak. Nato su g. 1903. rodoljubi kao Adem-aga Mešić, Savfet Bašagić, Edhem Mulabdić i Riza-beg Kapetanović osnovali »Gajret«, kojemu je bila svrha uzgajati mladež u hrvatskom duhu, a to je bilo trn u oku i Srbima i posrbicama, te Arnautović poče u svom »Musavatu« sipati žuč i otrov na neustrašive pobornike Gajreta. Da u društvo uvuče svoje ljude, poslužio se konačno starim trikom: uoči glavne skupštine zapisaše mnogo nepismenih i nesvijesnih muslimana u članstvo Gajreta i s njihovim glasovima srušiše staru upravu, koja je društvo osnovala, te izabraše posrbice. Odsada je Gajret bio »najsrpskije« društvo u Bosni, a glavni uvjet za primanje pitomaca bilo je srbovanje. Osnivači Gajreta, potonuti u pozadinu, borili su se godinama s uzurpatorima, dok konačno ne osnovaše g. 1923. »Uzdanicu«, koja je digla stari Gajretov barjak s takvim odzivom, da je Srškićeva vlada društvo zabranila, dok za Davidovićeve vlade nije ponovo proradilo. Međutim ono par Gajretovih stipendista nisu mogli muslimane brojčano oslabiti, a da se to postigne, zasnovan je paklenski plan: baciše među neuki svijet krilatice, da je d i n (vjera) u opasnosti, da će »Švabo« muslimankama skidati feredže, oboriti ograde haremova i prekrstiti muslimane, i zato treba svatko, tko je pravi musliman, da se odseli u Tursku, gdje će ga dočekati otvorenih ruku i obasuti svakim dobrom. Našlo se, napose u Krajini, dosta neuka i bezazlena svijeta, koji se dao ovom agitacijom zavesti, te počeo rasprodavati u bescijenu imetak — kupci su opet bili Srbi! — pa se u masama iselio u Macedoniju i u Anadol, gdje ih naseliše oko Skoplja i u anadolskim ritovima oko Ankare. Tu su jadni bosanski m u h a d ž i r i na hiljade pomrli od malarije, oskudice i bijede. Lozinku »u Aziju Turci!« morali su oni često slušati osobito kasnije u saboru.

Tko nije bio Srbin, bio je u ono doba izvrgnut svakom teroru: građanin napastovan, trgovac i obrtnik bojkotiran, činovnik denunciran, dok tome 7. listopada 1908. nije učinila kraj — aneksija!

Aneksija, odobrena od Turske kao bivšeg nosioca suverenog prava nad Bosnom uz otkup t. zv. h a s -i- h u m a-juna sultanova, i priznata od evropskih država kao nagrada dugogodišnjeg rada Austrije oko kulturnog podizanja Bosne, priznata, makar i nevoljko i od same Rusije, djelovala je kao grom iz vedra neba, koji je razorio uveliko zasnovanu agitaciju za pripojenje Bosne Srbiji. Sve nade u to uništila je uporedo provedena mobilizacija, koja je mnogom slijepcu otvorila oči i pokazala, da je »trula« Austrija još uvijek velevlast, kojoj se mala Srbija nije mogla ni približiti, a kamo li se s njom uhvatiti u koštac. Nemoćni gnjev opozicije prešao je postepeno u rezignaciju, dok nisu srpski političari ugledali u osnutku sabora nov instrumenat, koji su se nadali upotrijebiti u svoje svrhe.
Novi ustav prilično je ograničio kompetenciju sabora, kojemu je izborni red predviđao tri izborničke kurije: seosku, građansku i inteligencijsku s nekoliko virilista. Samo otvorenje tog prvog bosanskog sabora (1910.) završilo je pod kobnim auspicijima: poglavar zemlje general Varešanin vraćajući se sa svečanog otvorenja u Konak malne je pao žrtvom atentata, što ga je na Carevoj ćupriji pokušao na njega izvršiti član neke terorističke organizacije, imenom Žerajić — srećom bez uspjeha, jer je pet revolverskih hitaca promašilo, a šestim se atentator sam ubio.

Uvođenjem parlamentarnog sustava nametnula se potreba, da s uprave odstupe glavni predstavnici dotadašnje apsolutističke vladavine: barun Benko kao doglavnik i Kosta Hormann kao predstojnik političke uprave; ova bude predana u ruke baronu Pitneru, bivšem okružnom načelniku u Mostaru, koji je imenovan civilnim doglavnikom. Ovaj je pokušao skalupiti većinu od »Srba« i srbofilnih muslimana, pretežno Mostaraca s Arnautovićem na čelu, koga je on od običnog pisara podigao do političke ličnosti i sokolio, da stvori malenu, ali grlatu stranku, i proturao ga do položaja vakufskog ravnatelja. U tu je većinu ušlo i par pravoslavnih virilista. I sada se događa političko čudo: vladina većina viče i grmi protiv vlade — kao najljuća opozicija, a glasuje za nju kao umiljato janje i prima sve prijedloge. Nisam nikada prisustvovao saborskim sjednicama, ali sam imao prilike u budžetskom odboru promatrati taj politički sajam izbliže. Imao sam pred odborom zastupati muzejski budžet, u kojemu je neka stavka bila predviđena kao honorar tadašnjem muzejskom intendantu Hormannu, komu je ta čisto počasna funkcija bez ikakve stvarne ingerencije podijeljena prigodom umirovljenja kao nagrada za njegove dugogodišnje zasluge, stečene na položaju visokog upravnog činovnika. Odmah se najgrlatiji član i predsjednik odbora Šćepan Grđić digao protiv Hormanna zahtijevajući, da se ta stavka briše, jer je intendamtstvo sinekura, a nju honorirati znači rasipati narodnu imovinu, stečenu krvavim žuljevima na »grbači« naroda. Pitner, koji Hormannu nije bio sklon, slušao je tu filipiku s nasladom i bio pripravan, da se odnosna stavka briše; ali kad sam ja nato ustao i upozorio odbor, da je Hormannu podijeljena ta čast previšnjim rješenjem, koje u Bosni ima zakonsku snagu, i da ne znam, je li sabor kompetentan takvo previšnje rješenje poništiti, zabezeknuo se i dao znak uzmaku. I tako je ta stavka bez dalje debate prihvaćena.

Zanimljiv se epilog toj epizodi odigrao nekoliko godina kasnije, kad se, nakon prevrata, Grđić dao od pokrajinske vlade imenovati intendantom muzeja i dobavio sebi sinekuru, za koju ni kao stručnjak, ni kao činovnik, nije imao ni stoti dio više prava od Hormanna. Tako, evo, izgledaju ti hercegovački Katoni!

Kao primjer, kako se u to doba vodila politika u Bosni, neka posluži i ova slika: nakon atentata na Varešanina trebalo je naravski provesti istragu, da se utvrdi, kako je bilo moguće, da se u po bijela dana pokuša takav zločin, a da policija to nije zapriječila, te će policija, a u prvom redu vrhovni upravitelj političke uprave biti pozvan na odgovornost. Međutim ostaše i on i vladin povjerenik kod grada i policijski povjerenik na svojim mjestima, kao da se ništa nije dogodilo, a nerazjašnjena je ostala i pozadina tog atentata. Kod atentatora našlo se samo njegovo ime i jedna karta s fantastičnom mrtvačkom glavom, izdanom umjesto legitimacije od bogzna koje terorističke organizacije. Vjerojatno su nečije peštanske veze radile oko toga, da se sve to ušutka i zaboravi, a možda je odgovornom uspjelo sklonuti i Varešanina, da i on na oba oka zažmiri. Pitner je naime od prvog dana, kad je dobio vlast u ruke, nastojao, da starog poštenjaka Varešanina predobije na svoju stranu, a to mu je i uspjelo. Znao se uvući u samu poglavarevu obitelj, dodvoriti se njegovoj ženi i kćeri i ulaskati se samom Varešaninu, poštenjaku, koji ga je i sam i sav ostali svijet smatrao poštenim. I tako ga je konačno dobio posve u ruke.

Poglavari su redom morali od vremena do vremena slati kabinetskoj kancelariji u Beču izvještaj o razvoju političkih prilika u Bosni, a to je Varešanin kao vojnik radio uvijek savjesno i objektivno. Međutim, kad je Pitneru uspjelo da ga predobije, davao mu je on podatke za te izvještaje, a poslije ih je čak sam pisao, te ih je Varešanin, uzdajući se u njegovu ispravnost, samo potpisivao. Razumije se, da su ti izvještaji bili u duhu one, iz Pešte diktirane politike. Štogod je bilo na štetu Hrvata, prikazivalo se u najpovoljnijem svijetlu, a Srbi i muslimanske posrbice s Arnautovićem na čelu prikazani su kao dobra, poslušna, lojalna djeca i stupovi prijestolja. I tako frizirani slali su se ti izvještaji kabinetskoj kancelariji.

Slati takve izvještaje imao je i poglavar glavnog stožera u Bosni, a to je bio pukovnik Ante Lipovšćak, hrvatska korenika, poštenjak od glave do pete i vojnik, komu je po izobrazbi, stručnom znanju i bistrom umu bilo malo ravnih. Njegovi su izvještaji bili objektivni, prožeti duhom savršene lojalnosti, a glasili su naravski sasvim drugačije, dapače su se razlikovali i u samim činjenicama od onih, što ih je slao poglavar zemlje.

Ta je opreka u izvještajima udarila naravski u Beču u oči, a kad je ostala konstantna, stvorena je ondje odluka, da se utvrde. Kabinetska kancelarija pošalje tajno posebnog pouzdanika, da u Sarajevu utvrdi, koji su od tih izvještaja istiniti. Taj je pouzdanik dulje boravio u Sarajevu, a da nitko nije znao, zašto je došao. On je pomno proveo istragu i utvrdio, da su Lipovšćakovi izvještaji potpuno ispravni.

I posljedica nije izostala.

Jedne večeri sjedio je Varešanin u Mostaru pri večeri, koju mu prirediše u časničkoj kasini, u najboljem raspoloženju, kad mu doniješe brzojav. On ga pročita, problijedi, udari šakom o stol te skoči ljut i uzbuđen od stola.
Onaj brzojav bio je za njega zlokoban, jer mu je donio umirovljenje!

Plodovi ovog režima sazrijevali su i na drugim poljima. Ona bjesomučna novinska hajka, koja se raspojasala zadnjih godina prije aneksije, a koja je pod dojmom aneksije i užasa, što ga je prouzrokovala u nekim krugovima, na neko vrijeme utihnula, oživjela je ponovo te se još više razmahala. Prednjačila joj je sarajevska »Srpska Riječ«, organ »Tašlihana« i njegove zakulisne gospode. Zanimljiva ličnost bio je novinar Skarić, koji se proslavio time, što je Hrvatima prišio porugljiv naziv »kuferaša«; on je uređivao u tom listu rubriku »Zembilj«, u kojoj je na svoje žrtve sipao svu svoju žučnu i mržnjom prožetu satiru protiv svega, što je hrvatsko i što hrvatski osjeća. Njegova kampanja, puna žuči i otrova, imala je biti duhovita, ali je uistinu bila posve vulgarna. Njegov žučljivi sarkazan bio je tek odraz jedne teške bolesti, od koje je on bolovao: izjedao ga je tabes u skrajnjem razvojnom stupnju, od čega su mu obamrli živci, koji upravljaju mišičjem nogu i vrata, tako da je bio prikovan uz krevet i zguren, te mu je glava visjela na grudima kao kruška na tankoj peteljci. Fizički je naličio taj bogalj na sliku, što ju je njegov davnašnji supatnik Scarron ocrtao u svom životopisu o sebi. Oko mu nije moglo gledati ravno, nego je buljilo u krilo, na komu bi držao papir i pisao svoje pamflete. Tako je jadnik čamio mjesece u bolnici u vječnom strahu, da će ga liječnici otrovati, dok nije konačno umro. Od Scarrona se bitno razlikovao time, što je onaj iz svoje bolesti crpao nepresušno vrelo dobroćudna humora i dosjetljivosti, kojom je nasmijavao ne samo svoju okolinu nego i čitavu Francusku, — u Škarica se to pretvorilo u žučnu, često bljutavu satiru i sarkazam, koji je svoje žrtve ranjavao, a nasmijao nije nikoga.

U to doba obarala se na Hrvate i druga novinarska perjanica: Čokorilo, po imenu sudeći podrijetlom Fanariot, koji je od glave do pete bio zadojen mržnjom na sve, što je hrvatsko, ali se znao okomiti i na Nehrvate, samo ako su bili lojalni Beču. Bio je to izraziti predstavnik onog tipa novinarstva, što bi ga Nijemac karakterizirao imenom Revolver Journalist, koji je znao svojim novinskim napadajima od svojih žrtava nabaviti sebi vrelo prihoda. U doba saborovanja bio je najdivljiji opozicionalac, a kad je nastao rat, znao se ugurati u službeni »Sarajevski list« kao suradnik i postao najcrnji i najžući »crnožuti«, i dobro jeo iz vladine zdjele. Usred rata se izgubio iz Sarajeva, a nakon rata se vratio i nastavio u još oštrijem tonu guditi, gdje je prije rata prestao — s tom razlikom, da je sada napadao sve, što je jugoslavensko, a uzvisivao, što je velikosrpsko. Konačno je i on nasjeo. Svoj je list štampao u štampariji knjižare Simona Katana, a kad je ostao veću svotu dužan, ovaj mu je otkazao, te je morao tražiti drugog štampara. I da se onomu osveti, Čokorilo je u svojem listu toliko napadao svog dosadašćnjeg štampara, da ga je doveo do očaja. To dozlogrdi Katanovoj sestri, koja dočeka Čokorila na ulici te mu prilijepi vruću ćušku; koja mu obori cviker s nosa, pa kako je bio vrlo kratkovidan, nije se mogao obraniti od udaraca junačke Španjolke i osta pobijeđen na bojnom polju tražeći svoje očale.

Pitneru je imao muzej zahvaliti novog suradnika — dra Vladimira Ćorovića. Nakon nenadanog odlaska dra Jefte Dedijera, koji je Cvijićevom preporukom i zauzimanjem Hormanovim bio namješten u muzeju, gdje njemu kao zemljopiscu nije ni bilo pravo mjesto, ostalo je to mjesto prazno, te je onda dano Ćoroviću, kojega je Pitner još kao mostarski okružnik poznavao, jer je bio u kući njegova oca stalan gost. Ćorović je bio mlad, inteligentan, dobro odgojen čovjek, uglađenih manira, otvorene ćudi, i premda je bio grčkoistočnjak, nije bio, što no se kaže »zadrti Srbin«, nego je i Hrvatima priznavao pravo na život. Po struci je bio povjesničar, dakle se bavio naukom, koja mu je u muzeju otvarala široko polje rada.
Svojim radom je počeo kod dra Patscha, kojemu je pomagao u uređenju »Balkaninstituta«, ali se tu radi nekih nesuglasica nije mogao smiriti; zato je došao k meni, da mu dodijelim drugo područje rada. Kako se već za svog đakovanja u Monakovu imao prilike upoznati s radom u knjižnicama, povjerena mu je muzejska knjižnica, koju je donde uređivao muzejski tajnik Topić, dobra pisarska sila, ali bez stručne spreme za vođenje knjižnice. I Ćorović se dao valjano na posao, da je preuredi po modernim zahtjevima knjižničarstva. Usto je radio i na području svoje povijesne struke i dao »Glasniku zem. muzeja« nekoliko lijepih prinosa.
Nažalost je ni kriv ni dužan zapao naskoro u veliku nepriliku. Kao odbornik »Prosvjete« bio je njen tajnik, ali je uza nj tajničke poslove obavljao kao plaćeni činovnik Vasilj Grđić, čovjek političar, s nešto pretijesnim vezama sa Srbijom, koji je za svoje dopisivanje sa svojim tamošnjim poslodavcima upotrebljavao papir i omote društva »Prosvjete«. Za provale austrijske vojske u Srbiju našla se ta korespondencija, te odbornici »Prosvjete«, prof. Žakula kao predsjednik, dr. Ćorović kao tajnik te Vasilj Grđić kao glavni krivac dođoše pod istragu. Protiv Žakule i Ćorovića provedena je najprije disciplinarna istraga, koja se preda mnom, ma da sam bio Ćoroviću pretpostavljen, tajila, i stvar je konačno predana sudu. Kad je došlo do sudske istrage radi veleizdaje i špijunaže, bio sam pozvan, da pismeno izjavim svoje mišljenje o Ćoroviću, njegovu radu i političkom djelovanju. Odgovorio sam, da je bio vrstan znanstven radnik u svojoj struci, da nikada nije izustio riječi, radi koje bih mogao sumnjati u njegovu lojalnost i da o njegovu političkom mišljenju ne mogu ništa nepovoljno izjaviti, jer je uvijek bio umjeren i konicilijantan. Uostalom bi najsigurnije jamstvo za njegovu lojalnost mogao dati barun Pitner, koji ga poznaje još iz Mostara kao i njegovu obitelj i koji ga je sam, na vlastitu pobudu, imenovao činovnikom i to sigurno, kad se već dostatnim dokazima osvjedočio o njegovoj političkoj ispravnosti.

Konačno je pukla i osuda: glavni krivac Vasilj Grđić, osuđen je na smrt, Žakula na 20 godina, a Ćorović na 10 godina tamnice. Da je na tu blažu osudu utjecala moja izjava, kazao mi je poslije sam Ćorović i dodao, da mu je čitajući je za vrijeme istrage bilo pri duši, kao da sam ga »zaodjeo ćurkom«.

Za prevrata pušten je s ostalim političkim kažnjenicima i Ćorović iz Zenice, gdje je učio knjigoveški posao. Tu je uvezivao knjige, što ih je, kao obično, slao muzej u Zenicu, da se uvezu, i tako je imao prilike i tamo pratiti novije tekovine muzejske knjižnice.

Ćorović je naskoro ušao u narodno vijeće, ali samo za kratko vrijeme, jer je onda izabran profesorom beogradskog sveučilišta te je tamo nastavio svoju znanstvenu karijeru, koju je započeo u Sarajevu.
03.10.2008.

"Trebeviću"


pjevačkom društvu u Sarajevu



Pojmo, braćo, neka ori
„Trebevića" našeg glas,
Dok u srcih ljubav gori
Za hrvatski rod nam vas.
Trebević nas, braćo, gleda,
Davne sreće znanac star,
Al i svjedok klanja, jeda,
Kad nas bratski smeo jar:
„Trebević" sad nek uzgaja
Složne braće ljubav, mar;
Nek rastapa led nehaja,
Nek jedinstva njeti žar.
Ko Trebevića stojno brdo,
Kog ne plaši vjetar hud,
I mi ćemo stajat tvrdo,
S pjesmom bit će sladji trud.
Neka širi pjesma gromka
Rodu našem ime, čast,
Ta u naše srce zvonka
Lije svoga cara slast.
Pjesma naša, pjesma slavna.
Jedini nam vez je sad,
Koj' hrvatska srca ravna
U čaroban svuda sklad.
Pjesma naša, divna pjesma
Nam i do sad bješe spas,
Jedina nam izvor-česma,
Što u borbi kriepi nas.
To je ona trava bajna,
Što nam viđa svaki jad,
To je ona duga sjajna,
U srcu što diže nad.
Lozinka j' to naša glasna,
Po njoj znade brata brat;
Zastava je naša časna,
Uz koju nam vjerno stat.
Što ne može ni mač silom,
Ni razloga suha rieč,
Pjesma to će znati milom,
Svoga cara snagom steć.
Sjeverna j' to zviezda jasna,
Što nam k luci vodi brod,
Njojzi žarkoj meta j' krasna,
Da se spozna sretan rod.
Za to ori, „Trebeviću",
Veće bieli sviće dan,
Budi braću, nek se miču,
Nek protaru s oč'ju san.
Napried, braćo, neka ori
„Trebevića" našeg glas,
Dok u srcih ljubav gori
Za hrvatski narod vas.



Osman beg Štafić,1894.g.
14.09.2008.

Bosni

Kolievko moja,ti jošte uviek

U tami čamiš nesretna,biedna,

Ali uz tuge i boli ine

Rana te peče najviše jedna.

 

Štićenik tudji,nesloga kleta

Što tužnu braću na troje dieli,

Ne dade jošte,da dan slobode

I tebi majko moja,zabieli.

 

Al ne će dugo,već ljubav diže

Stoljetni barjak,tvoj barjak sveti:

Crven,biel,plavi i pod njim ti ćeš

Sa složnom braćom dospjeti k meti.

 

 

Riza effendia V.,1896.g.

01.09.2008.

Višegrad 1943.



Izmilili su iz tamnih šuma, iz brloga zločina i noći.
Stavili su na glave šubare crne s kostima i lubanjama.
Kobno svjetlucaju oštre kame i nizovi redenika,
U plamenu vatre drhte ubojničke ruke.
Tajno, bez glasa, bes jeke i buke —
Opanci razbojnika šušte uzanim putamjama,
Zvekće u džepu Trideset srebrenika...

Zaista je mrkli mrak u ovim bosanskim gorama.
Užas plazi prosjecima silovitih voda hučeći kobno.
Ove rieke divne u čaru se ljeskaju ponoćne vedrine,
Šutnja caruje u planinama, mrak mrtvih šuma šuti grobno:
Kad zora svane krvavi bit će šumni vali Lima i Drine
I bit će mrtvo čedo i starac s dubokim borama..

II.
Sunce je obasjalo užas razbojišta i krvavu četničku gostbu:
Na pragu kuće preklani su muževi i žene,
Mrtve oči djece još začudjene uprte su u mirnu plavet neba.
Pucketa oganj, suklja ptam. Sablastne igraju sjene.
I Smrt je zamišljeno stala:
Petru Drugom i Draži — odati priznanje treba...

Plamen proždire sela. Suklja plamen, a razbojnici -
Tu teže mrtvi u mlakama krvi.
Živi.-
Sa suzom u oku i tugom u drhtavom srdcu.
Napuštaju zgarišta crna.
Sipa jesenja kiša, planinski vjetar piri —
Goli i gladni u kraj tudji idu muhadžiri..,

III.
Ova je krvava žrtva zalog naše sudbine:
Poklekli nismo i vratit ćemo se u skori dan,
U Kruni Patnje sve krvave kapi znače divne rubine
Dič ćemo novo selo, podići novi dom.
Tek mržnja vjekom će kipjet,
A patnje proći ko san,
Dušmana satrt će lom!

Teku krvave vode, u zemlje daleke teku.
Rieke buče šumno i svemu govore svietu:
Narod brani Dom!



Emilijan TREML

15.08.2008.

Commercium i connubium u BiH

......Prema rečenom, neoboriva je činjenica, da Bosna nije nikada bila ciljem neke seobe, koja bi u većem broju uvodila etničke elemente uralo-altajske rase. Pa i unatoč tome, da je Bosna četiri vijeka živjela u sklopu otomanske carevine, nije se u nju uvuklo dovoljno orijentalnih elemenata, a da bi domaći narod, a naročito njegov islamski dio,resorbirali i asimilirali te ga, da tako rečemo, turanizirali.

Proces asimilacije može se doduše češće tamo primijetiti, gdje dva razna naroda žive u neposrednom susjedstvu ili čak pod jednom vlasti, te onaj jači i not allowed resorbira slabiji; ali da dođe do ovakove apsorpcije i odnarođivanja slabije komponente, potrebna su dva preduvjeta, koji treba da funkcioniraju uporedo i konstantno, a to su commercium i connubium, t. j. međusobno druženje i ženidba.

Pokušat ću ukratko prikazati commercium, koji je bio uvjetovan simbiozom bosanskih starosjedilaca sa gospodujućim istočnjačkim elementima.
Već prije dvadeset godina kušao sam, obraniti Turke od objede, koja se povlači kroz sve školske povijesne knjige, da su oni kao osvajači bezobzirno i okrutno pobijeđenicima otimali zemlje i imovinu, obarali kršćansku kulturu, silom isturčili narod, nametali mu svoj jezik i lišavali ga etničkih obilježja narodnosti. Na osnovi bogate a do onda nepoznate arhivske građe dubrovačkog arhiva dokazao sam, da Osmanlije ne samo što nisu dirali u narodni jezik, nego je hrvatski jezik u Bosni ostao službenim jezikom uprave, dočim se turski ograničavao na šerijatsko sudovanje, a arapski na vjersko područje. Turci prve upravljače pojedinih bosanskih pokrajina nisu zvali valijama, nego vojvodama i krajišnicima, cd domaćega pučanstva osnovali su vojnik luk kao autonomnu kršćansku vojničku organizaciju, pridržali su domaći porezni sistem dukatništva i samu staru upravnu podjelu zemlje na vojvodine i knežij e, pa su čak — što je u Orijentu do onda nepoznato i u opreci sa šerijatom — u kanunamama uzakonili onaj oblik zemljišnog posjeda, koji je pod imenom baštine i baštinskih zemalja od starine postojao u Bosni.

Zatečene starosjedioce, kao inoplemenike, oni nisu prezirali ni progonili, nisu im čak ni zatvarali puta do najviše časti u državi, kako to dokazuje veliki broj velikih vezira, počevši od Ahmedpaše Hercegovića dalje, koji su podrijetlom bili Bošnjaci. Dosljedno oni bosanskim domorodcima nisu uskraćivali ni najviša upravna mjesta u domovini, te za prvih pet desetljeća iza osvojenja Bosne nalazimo na čelu bosanskog sandžaka Skenderbega Mihajlovića, Sinainpašu Borovinića, Mustafapašu Juriševića ,a među hercegovačkim krajišnicima ističu se Ahmedbeg i Skenderbeg Vranešević, Mehmedbeg Obrenović, Sinanpaša Borovinić, Mustafabeg Bogojević sin Dautpašin i Hasambeg Mihajllović.

Imademo dosta hrvatskih kršćana, koji su, ma da se nisu odrekli vjere, vršili vojvodsku čast, kao primjerice novski i trebinjski vojvode Vuk i sin mu Radivoj; vojvoda Donjih Vlaha bio je Herak Vladisalić, a od poturčenika da spomenemo samo Šibenčanina Muratbega Tardića, koji je u doba Husrefbegova vezirovanja bio njegov vojvoda u Sarajevu. Da je sam Husref-beg po materi Seldžuki-sultaniji bio carskog roda, a po ocu Ferhadbegu podrijetlom hrvatske krvi, to budi samo mimogred spomenuto.

Od bosanskih muslimana, koji su u to doba došli do uglednog mjesta, spomenut ćemo samo nekoliko: braću Ali-bega i Smajila, sinove kneza Ivana Vlahovića; Ibrahimbega, Isabega, Ahmedbega i Skenderbega Vraeeševića; Ahmedbega Krajčinovića; Ahmedbega Radičevića; Ahmedbega Bodirožića; Kalinbega Obrenovića; Mustafu Milivojevića, Isaka Jablanića, Šeremeta Crnetića, Hasana Skenderovića — a stotine i stotine uglednih islamiziranih Hrvata moramo prešutjeti, jer im je patronimikon prikriven arapskim Abdah, Abdulah, Abdul-gafur, Abdulhaj i sličnim arabiziranim imenima. Da su se svi ovi ljudi u svojim pismima služili hrvatskim jezikom, ne treba napose isticati; ali je važno to, da je na Porti i na valinskom divanu postojao osobiti ured za hrvatsko dopisivanje.

Kao dijaci i kancelari spominju se Branko, Mihajlo, Herak, Petar i Pokrajac Dijaković, a diplomatske misije povjeravali su sandžaci ljudima, čija imena glase: Tvrdiša Bogutović, Branisav, Teodor, Aleksa, Vlah Svinjarević, Stjepan Sratinović, Vuk Vraneš, Brailo, Tvrtko, Herak, Pokrajac Vlah. Milivoj Mihočević, Vuk Baličević, Ivan Radičević, Ivko Korajhodžić, Radoje Vučetić, Vukan Duforavčić, dakle su mahom domaći ljudi — kršćani.

Nabrajati one bezbrojne kršćane, koji su u ovo doba kao knezovi upravljali manjim upravnim jedinicama, značilo bi razvlačiti ovaj popis u nedogled.
Službeni commercium između osvajača i osvojenika u Bosni predočit će nam najbolje prvi pionir, koji je osmanlijskoj ekspanziji prema zapadu utirao putove, I s a b e g, isprva krajišnik u Skoplju, poslije zapovjednik zapadnim stranama u Kruševcu, konačno prvi sandžakbeg vrhbosanski. On u jednom pismu, koje nam se je sačuvalo, zove hercega Stjepana svojim bratom, a vojvodu Petra Pavlovića svojim sinovcem. Na čelu njegova ureda viđamo dijake Branislava, Mihajla i Heraka; kao poklisare šalje na posaobine Heraka Vraneša, Branila Stjepanovića, kefaliju Stefana, dakle, osim Alije Knežića, same kršćane. Na njegovu dvoru igra veliku ulogu bilo kao bankar i savjetnik za trgovinu, rudarstvo i eksploataciju crvca (krmeza), bilo kao ortak u trgovačkim poduzećima i kao zakupnik carina i si. Dubrovčanin Živan Pripčinović, a prigodice mu služi u trgovačkim poduzećima i drugi Dubrovčanin imenom Ivanko.

On je bio arbiter u svim prijeporima, što su postojali među bosanskim velmožama, pa čak i u sporu, koji je zavadio kuću hercega Stjepana. On se živo zauzima za potomstvo kneza Brajila Tezalovića, da dođe do svoje baštine, a svoj veliki ugled na Porti često je upotrebljavao na korist Bošnjaka, pa i samih Dubrovčana.

Te prijazne prilike su se nakon opsade Beča istina promijenile; ali, uza sve to, u katalogu valija i vezira, koji su bili na čelu bosanskog vilajeta, naći ćemo imena 34 vezira, za koje se osobito veli, da su podrijetlom Bošnjaci, a među njima imade odvjetaka porodica Dugajlića, Sokolovića, Sijerčića, Korča, Sifrića, Varvara, Pruščaka, Sovica, Miralema i t. d-Koliko li je još Bošnjaka bilo među onima, čije podrijetlo nije zabilježeno, to se dakako ne da ustanoviti.

Pregledamo li popis sredovječnih bosanskih plemićkih rodova, čiji su grbovi sačuvani u fojničkom grbovniku, naći ćemo, da potomstvo više od trećine njih još danas živi među bosanskim begovskim porodicama. Što su skoro sve kapetanije bosanskih krajiških gradova na dar = ul = harbu još iz predosmanilijiskog doba kao leno ostale u rukama islamiziranih starosjedilaca, dokaz je, da ni u kasnije doba, uza sve veće suprotnosti, službeni odnošaj između Porte i Bošnjaka nije bitno promijenjen.

Eto, tako izgleda službeni commercium između Osmanlija osvajača i Bošnjaka pobijeđenika. On je preveć obziran i koncilijantan, a da bi u sebi nosio klicu bilo kakova nasilnog odnarođivanja; on je premalo nasrtljiv, a da bi mogao uspješno turanizirati narodno mnoštvo. ........................................................................................................................................................................

 

Dr.Ćiro Truhelka

01.08.2008.

POD OKRVAVLJENIM FESOM




Zeleni se rijeka. Cesta u sumraku.
Četa rajskih djeva ražiga nebesa.
Teški umor šuma u vode se stresa.
Bosanac je zasto u koraku laku.

On obori zmaja na plamnom oblaku.
U zanosu smjelom učini čudesa.
Sad vjeđe mu pokri rub krvava fesa
I srce se sledi u hrabrom junaku.

Teče svu noć rijeka. Tajne nosi glase.
Pred avlijom mati do svanuća čeka.
Dosjeća se srce, kroz znamenja neka.

Dosjeća se jadno, pravo, dosjeća se.
Al to, moja Bosno, nije ništa nova,
Tu gdje život hrani krv mrtvih sinova.


BRANKO KLARIĆ


Noviji postovi | Stariji postovi

Golgota
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
16491

Powered by Blogger.ba