Bosna je oduvijek bila klasično područje kulturnih i političkih paradoksa. Teško je pragmatično pisati njezinu povijest, a još teže prikazati psihologiju njezina puka. Ona je istodobno poštrapana krvlju mučeničkom i ožigosana prokletstvom stoljetnoga krivovjerja i raskola. Tri kulture i tri vjere bore se već vijekovima na njezinu ozemlju. Postavljena na samoj međi Istoka i Zapada, smještena na glavnoj kopnenoj cesti, koja spaja Evropu sa Azijom, gledala je ona narode svih rasa i svih jezika, gdje preko nje prelaze i u njoj ostavljaju tragove svoje krvi i svojih običaja. I Keltima, i Tračanima, i Ilirima, i latinskim kolonistima, i Gotima, i Avarima bila je Bosna jedamput domovina. Pa i kad su je definitivno preplavila slavenska plemena, nastavilo se još uvijek strujanje inorodnih narodnih skupina kroz njezine međe; najprije od 14. stoljeća Osmanlija, a onda Vlaha sve do u najnovije vrijeme. Svi ti toliko heterogeni elementi dali su Bosni nešto svoga. Miješali su se kroz žile bosanskog življa i križali u kombinacijama, jednako čestima kao i mnogovrsnima. Svi su oni stvarali psihu Bošnjaka.
Taj proces rasnog i psihičkog previranja nije ni danas u Bosni posve završen. I mi vidimo, da uz opće karakterne crte, više manje zajedničke svima skupinama bosanskog stanovništva, snažno udaraju u oči i posve specifične osebine pojedinih skupina, uvjetovane specijalnim utjecajima sa strane, kojima su te skupine bile na poseban način izvrgnute. Dovoljno je kod toga uprijeti na posve očevidne razlike u karakteru pripadnika raznih konfesija.
Međutim ova heterogenost psihičkih i karakternih elemenata ne očituje se samo u karakteru skupina. Ona je dobila svoj izraz i unutar skupina, u značajkama tipičnih skupinskih predstavnika, u psihi i karakteru pojedinca.
Bošnjak nije nikakav staloženi karakterni tip, čija bi pojava odmah odavala predominantne vlastitosti, koje vladaju čitavim duševnim životom čovjeka i daju mu jednu jasnu temeljnu karakternu notu, koju sve druge njegove vlastitosti samo potcrtavaju i niansiraju. Bosanski karakter pun je protuslovlja. Bošnjak je uman i misaon, misli logično i lako, pun je duhovitosti. A ipak je često istočnjački sentimentalan, odan snatrenju i resignaciji. Uza svu dubinu shvaćanja nema kod njega u dovoljnoj mjeri postojanosti i jake, ustrajne volje u provođenju svojih planova. Bošnjak je plemenit, gostoljubiv, ponosan, otmen; ljubi slobodu i romantiku; zanosi se za velikim idejama. A ipak zna biti nasilan i ciničan. Zaboravlja lako interese općenitosti. Bizantinski upliv i dugo robovanje naučilo ga je prenavljanju i neiskrenosti. Religiozan je, na prvi mah duboko religijozan. A ipak je ta religioznost na djelu često jako plitka, bez dubljih motiva, formalistička i vanjska. Bošnjak je izdržljiv, sa malim zadovoljan, naučan podnositi i trpjeti. Ne preza pred neprilikama, zna smrti pogledati u lice, ne zna, što je kukanje i plač. A ipak ga je teško sklonuti, da se dobrovoljno žrtvuje, da nesebično i samozatajno radi, da bude altruista i da sebe zaboravi.
I ova podvojenost, ovaj dualizam karaktera provlači se kroz svu bosansku povijest. Nalaziš ga na sredovječnom bosanskom velmoži, na bosanskom turskom mogućniku, na narodnom junaku i guslaru. Posve čistih etičkih tonova jako je malo. Kako je rastrgana povijest Bosne, tako je rastrgan i karakter Bošnjaka. Najrazličnije ideje svih mogućih kultura, što su u nizu stoljeća prodirale u zemlju, radile su na stvaranju njegove duhovne fizognomije, a ipak ga nijedna nije mogla da posve pronikne.
Sve, što smo rekli, vrijedi u punoj mjeri i za bosanskog starosjedioca katolika-Hrvata. On, svakako, zauzima poseban položaj i predstavlja jedan samostalan tip u opreci prema muslimanu i pravoslavnom Srbinu. Njegova je povijest drukčija. Na njezinu stvaranju igrali su ulogu i neki samo njemu svojstveni momenti. On je s jedne strane u prošlosti najteže progonjen, a s druge opet strane odgajala ga je i milovala Providnost blagotvornim utjecajem Crkve na njegov duševni život. Taj utjecaj nesumnjivo je jak, i njemu jedino treba pripisati sve pozitivne strane u karakteru bosanskog Hrvata, koje ga izdižu nad pripadnike drugih konfesija. Kako je Crkva spasila Hrvatstvo u Bosni, tako ga je ona jedina i oplemenjivala, i u nutarnjoj i u vanjskoj kulturi, činjenica je, da je bosanski katolik od svih triju bosanskih konfesija i najprosvjetljeniji (naravno samo relativno, jer je i njegova prosvjetljenost za evropske razmjere primitivna), i gospodarski najbolje stao (obzirom na narodnu masu, seljaštvo), i religijozno najodgojeniji. Uza sve dosta mnogobrojne praznovjerne elemente i formalizam, kojima je njegovo vjersko shvaćanje natrunjeno, njegovi su vjerski pojmovi u prispodobi sa onima muslimana ili pravoslavnoga još uvijek jako čisti, a životna praksa najviše uređena po vjerskoj teoriji. On je najbolje vjerski poučen i živi u najtješnjoj vezi sa svojom Crkvom i njezinim svećenstvom.
Ipak ni ovaj snažni utjecaj Crkve nije mogao posve ukloniti protivnih negativnih utjecaja. Nije ni čudo. Crkva je djelovala u Bosni u prilikama nadasve nepovoljnima; održavala je duhovni i pastoralni kontakt sa pukom samo u najčednijoj mjeri. Svećenstvo je bilo malobrojno; crkava nije za Turčina uopće ni bilo. Djelovanje Crkve nosilo je kroz 4 stoljeća posve misijski karakter, ograničavalo se silom prilika samo na najnužnije i najhitnije. Puk stoga nije mogao da posve proživi kršćanstvo i da u sebe upije njegov duh i načela. On je zadržavao i svoje prirodne loše strane, staro pogansko shvaćanje i običaje. S druge strane i zajednički život i stalni dodir sa inovjercima učinio je svoje; infiltrovao je dušu bosanskog katolika mnogom nekršćanskom natruhom.
Tako je stvoren tip, koji danas stoji pred nama, i s kojim moramo računati, kad postavljamo perspektive budućnosti.
Puno je toga, bez sumnje, što nas se jako simpatično doimlje na tom tipu.
Bosanski je katolik jako ćudoredan. Donekle on tu svoju dobru stranu ima da zahvali prirodi, u kojoj se kreće, i primitivnosti svoga života, koja mu ne dopušta nikakva raznježenja ni mekoputnosti. Gorštak uglavnom, još svjež i prirodan, živi on patrijarhalno i umjereno, štuje visoko dobre, stare običaje, bračnu vjernost i žensku čast. Usred neprestanih progona i strahovanja bio je sretan, ako je mogao iznijeti živu glavu, a za kakvo rafinovano uživanje nije imao ni zgode ni vremena. Religija je opet budno bdjela nad javnim moralom i isticala svagdje visoke moralne zasade kršćanstva u opreci prema islamu i njegovim širokim moralnim pojmovima. A zatvorenost religija među se učinila je još lakšim to izgrađivanje zasebnoga ćudorednog sistema u katoličkom elementu.
Danas nije više ćudoredno stanje tako idealno, ali je još uvijek, posebno na selu, dobro. Svakako jedan momenat, koji ulijeva mnogo nade. ćudoredan puk uvijek će biti raspoložen za više težnje, daće se oduševiti, biće jak, zdrav, izdržljiv. Sa ćudorednim pukom moći će se voditi borba.
I religijozan je bosanski katolik. Težak život, kojim je živio kroz stoljeća, naučio ga je u Boga gledati i u Njega polagati sve svoje ufanje. Ono, što je imao u životu, bilo je tako jadno, da se je skoro sam od sebe morao obazirati drugamo i pogledavati u utjehu drugog života. Crkva mu je opet bila jedini prijatelj i savjetnik; njojzi je morao sve da zahvali; na nju se je prislanjao čitav njegov nacionalni život. Odatle onda ona snažna vjerska nota, a odatle i onaj djetinjski odnošaj, ono povjerenje prema Crkvi i svećenstvu, što je tako karakteristično za bosanskog katolika. On je sav vjernik. Misao mu je na Boga prezentna. Rado svagdje gleda Božje sudove. Boji se Boga. Moli se rado. Mnogo drži do crkvenih obreda i blagoslovina. Skrupulozno obdržava vjerske običaje i tradicije. Posti puno i strogo. Hodočasti sa osobitom ljubavlju. A kod toga je njegova vjera živa, neposredna, iskrena. I stranac, koji je gleda ili ju je gledao, n. pr. za vrijeme rata, čudi joj se i spominje je sa udivljenjem.
Bosanski katolik zna podnositi i trpjeti, žalosna kob, koja ga je od pamtivijeka pratila, siromaštvo i progonstvo naučilo ga je na to. To mu je prešlo nekako u krv. Značajno je, da se naš čovjek jako malo tuži na svoje križeve. Sa nekim neobičnim heroizmom, gotovo sa resignacijom, prelazi on preko životnih nedaća. Bolest i ranu trpi šutke; najveće napore za vrijeme rata podnosio je bez i jednog znaka negodovanja; suhih očiju polaže u grob svoje najdraže i gleda na rasap i gubitak svoga posjeda i imutka. Ne boji se poteškoća. Nešto gordo, skoro prkosno prema svome zlu udesu jedan je od najtipičnijih crta u karakteru bosanskih katolika — kmeta i raje.
A sa ovom, više pasivnom, karakteristikom združena je i prvenstveno aktivna čvrstoća značaja. Energija duha i dosljednost. Od onoga, za što se je jedamput odlučio, ne odustaje lako bosanski katolik. Nagli preokreti, efemerni pokreti ne uspijevaju na bosanskom tlu. Bošnjak čuva ipak kontinuitet u svom razvitku. On je konservativan i voli svoju tradiciju. Pred silom se lako ne savija, opire se svakom diktatu. Voli slobodu i obrazložen postupak. Ne kapituliše lako. Nije sangvinik, koji lako plane i oduševi se, ali brzo i klone. Zna se boriti odlučno i junački. Sa čudnovatom otpornošću izdržao je on svoju četiristoljetnu Kalvariju i očuvao svoj vjerski i narodni individualitet.
Bošnjak je napokon — to je izvan diskusije — u visokom stupnju od prirode nadaren i inteligentan. Taj će dojam dobiti svatko, tko se našemu čovjeku približi bilo gdje. Oštrouman je, brzo shvaća, ima razvijen osjećaj za ljepotu i ukus. Lako pamti, sudi neobično ispravno, misli duboko i ide stvarima do na dno. Rođen odvjetnik i politik, računa dobro i onaj najprostiji seljak i vagne svaki momenat. Ne govori previše, i ne povjerava se slijepo. Oprezan je i kritičan prema svakome. Proučava ljude sa psihološkom oštrinom, kojoj se čovjek mora čuditi. U školi uči dobro, a samostalno mu je stvaranje, i originalno i duhovito. Narodna bosanska poezija i pučka mudrost govori o tome dovoljno jasno. Dodamo li tome mnogo prirodne otmjenosti — valjda baština iz sretnijih vremena samostalnosti i plemstvovanja — pa u Bosni tipično razvijene slavenske gostoljubivosti, završili bismo, uglavnom, izbrajanje pozitivnih nota na bosanskom katoličkom tipu. Lice bosanskoga karaktera.
Ali taj karakter ima i svoje naličje. Svoje tamne strane. Svoje brojne i teške slabosti. Slabosti tako usko povezane sa njegovim vrlinama, da ih je u praksi skoro nemoguće lučiti. Katkada su u nutarnjem vezu sa njegovim dobrim svojstvima, a drugdje opet — potpuno u duhu tipične heterogenosti bosanskog značaja — sasvim samostalne i skoro protuslovne pozitivnim vlastitostima.
Prirođena inteligencija u vezi sa teškim prilikama, u kojima je živio, učinila je Bošnjaka-katolika lukavim. Ta mu je crta zajednička sa pravoslavnim Srbinom; jedino je kod ovoga, radi slabijeg utjecaja vjere i užeg dodira sa bizantinskom kulturom, još znatno jače razvijena. Svoje tumačenje ima ova činjenica bez sumnje u robovanju, u kojem je živio bosanski kršćanin. Kod muslimana n. pr., koji je bio slobodnjak i gospodar, nije taj duh lukavosti ni izdaleka toliko razvijen. Kršćanin je bio rob, dosljedno šikanovan i progonjen. Da se otvoreno usprotivi i oslobodi svojom inteligencijom, da prema protivniku vodi političku, diplomatsku borbu. I to u nezahvalnoj ulozi slabijega. Prilike su ga upravo silile, da krije svoje pravo osjećanje i svoje namjere. Kad to nije išlo dopuštenim putom, on se je laćao nedopuštenoga. Prenavljao se, drugo govorio, a drugo mislio i radio. Sa »Turčinom, za nevolju kumom« i sa »Vlahom, silom prijateljem« bio je meden na jeziku, ali u srcu nije im mislio dobro. Kako je silnik-Turčin držao, da nema nikakvih obveza pravde prema krstu, tako je i kršćanin mislio, da za odnose prema Turčinu ne vrijedi moralni zakon. Od pojedinih slučajeva prelazilo je to lagano u sistem i zarazivalo čitav karakter puka. Odatle sva ona dvoličnost na našem bosanskom katoliku. On joj, sirota, nije toliko ni kriv, koliko prilike, u kojima je živio. Njemu se je radilo o glavi. I on je tako spašavao život i čast. Iskrenost bi za njega u tim prilikama značila heroizam. A za heroizam nije ipak masa bila sposobna. To više, što vjera nije mogla da trajno čisti i oplemenjuje narodni duševni život.
Tim smo načeli drugu slabu stranu kod bosanskoga katolika. Vjersku polovičnost i plitkoću. U pretpostavci, da je narod duboko vjeran, to se jednostavno ne bi dalo razumjeti. Uza svu živost i neposrednost njegova vjerskog osjećanja vjera našega čovjeka ostaje na površini; on vjere ne pozna i ne proživljuje duboko. On je više revan i savjestan vjerski formalista. Sa vjerom je isprepleo sav svoj život; ona mu je postala potrebom. Više je u njemu nrirođenog, nesvijesnog religioznog čuvstva, koje je njegovom prošlošću povezano uz katoličke vjerske simbole i formule, nego duboke, uvjerene, nutarnje vjere srca. Veze sa Crkvom više su vanjske nego nutarnje. I ako se sada neko nađe, da vještom demagogijom te veze kakogod potrga, da ubije vanjski auktoritet Crkve, da oslabi vjernost religioznim formama; ako jedna nova popularna ideja uspije da potisne snagu vjerske tradicije, ostaje najednom naš čovjek i njegova vjera bez sadržaja; on postaje preko noći seoskim liberalcem, bezvjercem, huškačem protiv Crkve. On nije dublje uveden u vjeru. To se danas svagdje može pipati. Vjerska je pouka na niskom stupnju. A bez vjerske teorije ne može biti ni vjerske prakse. Krivo bi, dakako, bilo bijediti radi toga Crkvu u prošlosti. Ni uz najbolju volju nije se moglo u tursko doba više učiniti. A nije ta vjerska neupućenost bila tada ni toliko opasna. Vanjska pogibao za vjeru bila je minimalna, odjeljenje od drugih konfesija potpuno, uzajamnost i povezanost vjerskih i narodnih interesa silom prilika najveća, što se može pomisliti. Danas su vremena druga i prilike bitno promijenjene, pa se manjak vjerske pouke i plitkost vjerskoga života osjeća kao nesumnjivo najteži naš problem. Mnogo se mora u tom danas učiniti. U ovoj tački više nego igdje drugdje.
I duhovni život našega čovjeka premalo je supernaturalizovan. Pa on onda nužno cijeni odviše svoju ličnu materijalnu korist. On ima premalo smisla za općenitost, za zajedničko dobro; njemu fali socijalna svijest. On gleda prvotno na sebe i s toga kriterija promatra život i ljude. Kod svake akcije računa on najprije, koliko će koristi lično od toga imati. I to neposredno koristi. Svagdje prodire to stanovište.
I u komunalnoj politici, i kod stranačkog opredjeljivanja, i u javnim akcijama, i kod ženidbe. Jedna mana, koja našeg čovjeka čini često puta odbojnim. Nad dinarom on se cjenka. i kad se radi o dobitku, zažmiri i na jedno i na oba oka pred moralnim dužnostima.
I komocija je bosanska bolest. Tumače je često gospodarskom ovisnošću kmeta od turskih zemljišnih gospodara, koji su kmeta eksploatisali, pa se ovome nije isplatilo raditi, jer bi korist od njegova posla viđao ipak samo aga. Nešto će unutra biti i opće slavenske sentimentalnosti, a sigurno nije posve bez utjecaja ni blizina Istoka, koji je po svojoj turskoj gospodi prednjačio neradom i besposlicom. I tako je bosansko gospodarstvo na najnižem stupnju, a zemljišni kapital u skrajnjoj mjeri neiskorišten.
Bosanski je katolik, kao i Bošnjak uopće, individualista. Zaljubljen u svoju osobnost i u svoj vlastiti sud. Štovanje auktoriteta, to je u Bosni dosta velika nepoznanica. Bosna ne trpi jakih ličnosti. Do nikoga se ne drži, svakoga se potcjenjuje i kritikuje, na svakom se radije opaža zlo, negoli dobro. Svatko je sebi najpametniji i želi samo da protisne svoje mišljenje. Složiti i ujediniti Bošnjake, to je jedna umjetnost.
Bošnjak ne želi nikoga imati nad sobom. On je apsolutni decentralista i društveni atomista. Kad treba rušiti zajedničkog starješinu, on će se složiti sa drugima; ali, čim treba postaviti novoga, svatko ima svoju kandidaturu. U tom je bosanski značaj bio uvijek dosljedan sebi. Taj duh individualizma srušio je kraljevstvo bosansko i doveo tuđina u zemlju; on je vodio bosanske feudalce u borbi protiv Carigrada; u njemu ima glavni uzrok strančarsko mrvljenje u svim periodama bosanske povijesti. Proti svakom režimu bila je Bosna u opoziciji.
S tim je u vezi i manjak organizacijskog smisla, koji je svojstven bosanskom elementu, pa i katoličkom. Organizacija uključuje u svakom pojmu red, a reda nema bez auktoriteta i žrtvovanja osobnosti interesima općenitosti. A to Bošnjak ne može. On je za to previše impulzivan i eruptivan. Stoga Bosna i nije teren za moćne organizacije. Bošnjaku fali konstruktivnost; u njemu je odviše neobuzdane elementarnosti i stravstvenosti.
Tim smo u glavnim konturama označili duhovni materijal, s kojim i na kojem će morati raditi u Bosni katolička stvar.
Intenzivan rad na produbljenju vjerskog života bezuvjetno je potreban. Narod treba sustavno i ustrajno utvrđivati u vjeri i u crkvenom osjećanju. Organizovati treba prije svega solidnu katehizaciju puka. I to izvanškolsku, jer kod nas u školu ne dolazi ni treći dio djece. Propovijedati treba puku. I to dobro, savremeno propovijedati. Propovijedanje, to je jedna tačka, koju prije svih drugih treba uzeti na oko, kad postavljamo program našoj preporodnoj akciji. Treba da narodu govorimo k srcu. Da ga odgajamo. Preko propovijedi moramo Evanđelje unositi u njegov život. Moramo mu pokazati, da vjera nije samo teorija, već da je ona prije svega praksa. Sa posebnom pomnjom moramo mu iznositi poglavlja, u kojima hramlje njegova kršćanska savjest. Moramo liječiti, ispravljati njegove pojmove, udarati na njegove glavne, karakterne mane, oduhovljavati čitav njegov život. Unositi u nj vrhunaravne poglede i vječne vrijednosti.
I o Crkvi treba danas mnogo, možda najviše govoriti. Predočiti treba puku ideju Crkve sa svake strane. Vjernici treba da znadu, da je samo u Crkvi istina i spasenje. I da je ona jedina prava duhovna mati ljudima. Da Duh Božji u njoj živi i preko nje govori. I samo po njoj da je moguća sreća čovječanstva. Ona da je mistični Krist, i u njoj da osobni Krist Bogočovjek nastavlja i primjenjuje djelo svoga Otkupljenja. I uvijek treba upirati u onu organsku, nutarnju, bitnu vezu, koja postoji između Crkve i crkvene hierarhije, episkopata i svećenstva. Preko hierarhije Crkva govori, uči, djeluje, spašava. Puku mora misao Crkve postati jasna i bliza. Samo tako pariraćemo razorni upliv racijonalističko-revolucijonarnih ideja, što se danas uštrcavaju u narod.
Dakako uz uvjet, da i predstavnici Crkve budu narodu živi odraz one nevidljive majčinske ljubavi, kojom ga ljubi Crkva. Sa narodom treba danas lijepo. Pokazati razumijevanja za njegovu bol. Dijeliti s njim i radost i žalost. Braniti ga, biti mu prijatelj. Da sam narod uvidi, da je njegovo mjesto vazda s onim, na kojega ga upućuje sva njegova povijest i tradicija, sa — svećenikom, sa Katoličkom Crkvom.
K vrelima milosti treba voditi puk. Upotrebiti sva sredstva, što nam ih moderna pastva daje u ruke. Učiniti bogoslužje privlačnim; zavoditi pobožnosti i vjerska društva; buditi katoličku svijest vjerskom manifestacijom. Euharistijski poriv tako je jak u srcu bosanskoga katoličkog puka. Pa iskoristimo taj sveti poriv! Euharistijski »kruh jakosti« neka nam narod preporodi i spasi!
Solidna, eto, duhovna pastva, to je danas katoličkoj Bosni lijek i spasenje. A uporedo s njom rad za katoličke organizacije. Najviši crkveni forum rekao je svoju o eminentnom značenju organizovanog rada za naše moderno doba. Katolička Akcija proglašena je od Svete Stolice dijelom pastoralne svećeničke dužnosti. Moderni apostolat, savremena borba za duše ne da se danas ni zamisliti bez katoličkih društava. Mi ih u Bosni do nedavno nijesmo zglave ni imali. Mislili smo, da nam ih ni ne treba. Vrijeme nas je naučilo pameti. Moramo dakle stisnuti redove. Moramo se udružiti, da postanemo sila u javnom životu. Organizacija podići će u našem puku katoličku svijest, samopouzdanje, otpornu snagu. Odgojiee nam narod, da kršćanski osjeća i radi i izvan crkve.
Dobra pastva i jaka organizacija, to su po našem mišljenju dva uvjeta katoličke renesanse u Bosni. Pastva nas mora povezati s Bogom, izliječiti nam karakter, dovesti nas k Crkvi. A organizacija treba da nas spremi za borbu i da okupi sve naše energije u veliko djelo katoličkog preporoda. Pa bi onda Bosna mogla još postati naš katolički Piemont. Svojom energijom, svojim duševnim zdravljem, svojim talentima.
Mi, eto, vjerujemo u historijsku misiju katoličke Bosne. U dobroga njezina Anđela. U blagoslov mučeničke krvi, što počiva na njoj. I u božansku silu Crkve Božje, kojoj ona stoji na predstraži. Istina i milost Gospodinova sapraće naše zloće. I kao oganj životvorni pasti po Bosni našoj i spaliti sve ono otrovno sjeme, svu onu prokletu sjetvu, što ju je vijekovima posijalo nevjerstvo i krivovjerje u njezine brazde. Ubiti zauvijek u njezinim žilama davni otrov patarenski. Probuditi na njezinim poljima novi rod, sinove mučenika. Pa će nam zemlja biti sveta i čista. Sa značaja bosanskog spašće rđa, a ostaće u njem samo zdrava jezgra snage i plemenitosti. Tvrda ocijel, iz koje će kremen Providnosti iskresati mnogu svetu varnicu duha i blagoslova čitavu Hrvatskom Narodu. Bošnjak će biti otvoren i dubok vjernik. I plemenit, ponosan zatočnik svojih svetih katoličkih tradicija. I Bosna će opet biti krajina i kula Crkve. A nad njezinom budućnošću lebdjeće, kao i u davne ono dane, dobri njezin Genij — lik svetoga Kristova svećenika.
Da sveto bude, zidajmo na Bogu! »Bog je utočište naše i snaga.« S Njime su nam samo vedri i svijetli — vidici budućnosti.
Dr. čedomil Čekada.
Spomenica Vrhbosanska 1882.-1932.;Sarajevo,1932.
