Kao kod svih drugih naroda, tako se i kod nas Hrvala mogu i moraju pojedinci, pojedine skupine i pojedini staleži razlikovati u mišljenjima i u pogledima na važna pitanja u vezi s političkim, gospodarskim i kulturnim uređenjem i stvaranjem. Te se razlike moraju kretati u određenim granicama, koje nikada ne smiju prelaziti granice hrvatskih narodnih probitaka. Dokle tako bude, bit će te razlike obćenito koristne, jer iz raznolikosti gledanja i iz opreka u mišljenjima dolazimo do čišćenja pojmova i do neke vrsti utakmice, a sve to izaziva međusobno usavršavanje. Razlike, koje između nas postoje, ipak moraju biti ograničene na razlike putova, a svi putovi moraju voditi jednom jedinom cilju, našem narodnom dobru i našem narodnom napredku.
Strujanja u našem unutarnjem životu moraju ostati naša unutarnja hrvatska stvar. U naše opreke, u protivnosti, koje između nas Hrvata postoje, ne smijemo uvlačiti strance. Ako se toga ne budemo držali, onda ne ćemo moći spriečiti, da našu unutarnja trvenja budu izkorišćena na našu štetu. Pozivamo li stranca za sudca u našim unutarnjim stvarima, moramo očekivati, da će se sud za nas svršiti štetno. Kakogod naime bilo između nas Hrvata zaošteno stanje, bile kako velike naše opreke, još nas uviek moraju spajati naši veliki zajednički probitci, radi kojih smo si i pored raznolikosti mišljenja ipak međusobno bliži nego vanjski formalni sumišljenik. S tim ne mislimo reći, da ne smijemo održavati dodire s drugim narodima i da s njima ne smijemo surađivati u stvarima zajedničkih probitaka. Postavili smo samo granice, po kojima međunarodna suradnja ne može biti važnija od suradnje među nama Hrvatima, ako su u pitanju naši obći narodni zahvati ili naša hrvatska narodna korist. U pitanjima našeg narodnog obstanka i našeg narodnog napredka nikada nam ne može biti bliži tuđin od brata Hrvata, koji hoće isto, što i mi sami, samo za postizavanje tog istog uspjeha odabira druge putove.
Sviest u zajednici probitaka između nas Hrvata mora biti jača od svih razlika u mišljenjima i od svih pogleda u uređenju naših političkih, gospodarskih, kulturnih i družtvovnih pitanja. Moramo se odučiti od naših loših navika, da smatramo odmah nepomirljivim protivnikom onog Hrvata, koji u nekim stvarima drugčije misli, a inače mu je jednako na srdcu obće-narodno hrvatsko dobro kao i nama. Ne bi čak ni bilo dobro, ako između nas Hrvata ne bi bilo opreka, njih može biti, ali nas one nikada ne smiju tako pođieliti u neprijateljske tabore, da nam postane bliži tuđin od brata Hrvata.
Svi moramo biti zadojeni željom, da budemo koristni svojem hrvatskom narodu. To neka ne bude samo iz osjećaja pripadnosti hrvatskoj narodnoj zajednici, to mora biti i iz osjećaja dužnosti prema narodu, kojemu dugujemo svoj život, zatim i obstanak kao i položaje, koje zauzimamo u tom narodu.
Ta sviest o pripadnosti hrvatskom narodu i o dužnostima, koje imamo prema njemu, mora vladati svim našim djelovanjem za vrieme čitava našeg života. Kako onda ne će to vriediti U od lučnim časovima poviestnog zbivanja, kad se radi 0 našem ob stanku kao narodu i obstanku nas pojedinaca! U takvim odlučnim časovima moramo se naći svi na okupu, svi na zajedničkom radu i svi u zajedničkoj borbi. Sve pak razlike i sve opreke, koje bi mogle pokolebati jedinstvenost naših redova a oslabiti našu odpornu snagu, valja potisnuti u pozadinu i odgoditi za bolje dane, za dane, kada više ne bude u pitanju sigurnost našeg obstanka.
Moramo lučiti rieč od misli, a obećanje od ostvarenja. Ako je netko zabrinut za naše narodne interese, a ne priznaje nam prava na našu političku samostalnost, onda nas zabrinutost za naše interese može ostaviti hladnokrvnima. Tko naime želi ili tko je spreman priznati naše narodne interese, taj to može veoma lako dokazati na taj način, da nam prizna pravo na političku i gospodarsku samostalnost, da drugim riečima prizna stvarnost naše države i da s tom državom računa.
Na problem hrvatske države može se gledati, kako se hoće. Možemo dopustiti čak i to, da netko kaže: »Ona nam nije trebala, bolje bi bilo, da nije ni osnivana«. To možemo dopustiti zato, što je naša država tu, pa kakva bila da bila. Tu se stvarnost hrvatske države ne može poricati. Ta se stvarnost, bila ona u sebi dobra ili zla, više ne može izbrisati, te su svi Hrvati, i oni, koji su je htjeli, kao i oni, koji sada misle, da je nisu htjeli, na nju svezani i svojim interesima i svojim životima. Prema tome svi Hrvati, bez obzira na njihovo osobno gle danje i na njihovu orientaciju, moraju gledati u obstanku hrvatske države svoj vlastiti obstanak, a u njezinoj propasti svoju vlastitu propast. Ovo nije nikakva nacionalistička pretjeranost, već gruba životna stvarnost. To će uvidjeti svatko, tko nije zasliepljen maglovitim predrasudama. Ako to netko ne može shvatiti, možemo ga žaliti, što mu ne možemo pomoći, a što si i on sam pomoći ne može.
Ovo je realno gledanje na sticaj stvari, te to jedino mora biti temelj našeg političkog opredjeljenja. Na to nas upućuju i naši narodni neprijatelji, koji uviek bolje prosuđuju od nas samih, što im kod nas najviše smeta. Ako ih dakle tako jako smeta naša hrvatska država, onda ona za nas mora imati veću vriednost, nego se nama čini u ovaj čas. Za ovo naše političko opredjeljenje moraju se podnieti i žrtve, pa njih nitko od nas ne smije odkloniti.
Mnogi su od nas tako lakovjerni, da vjeruju i u ona obećanja, koja nisu nigdje izrečena ni izravno ni neizravno. Tako nešto vjerovati nije realno. Realno nije to više, što vidimo, kako stvari teku i tamo, gdje su izrečena i najsvečanija obećanja. Tuđa izkustva valjda moraju i za nas biti primjeri, na kojima se treba nešto naličiti. Nas nadalje mora ostaviti hladnima mogućnost ili nada, da će se neka velesila u budućnosti odlučiti na ođpor protiv boljševičkoj najezdi. Za nas mora biti simpatičnije, ako to netko čini već danas. Nama Hrvatima kao malenom narodu ne će biti pomoženo, ako jedanput boljševizam bude potisnut s našeg područja ali za nas prekasno, t. j. kada naša inteligencija bude posmicana, a najbolji dio našeg naroda bude bezpovratno odvučen u sibirske radne logore. Zato mi ne možemo igrati na kartu, koja ne da krije neizvjestnu budućnost, već odvodi u sigurnu propast.
Ovih činjenica moramo biti sviestni. Ako to uspijemo postići, onda moramo doći do uvjerenja, da samo svojim vlastitim radom i svojim vlastitim žrtvama možemo osigurati svoju vlastitu budućnost. Nitko nam je na tanjuru ne će donieti gotovu, jer nitko ne može imati na srdcu naše vlastite probitke više od nas samih, pa zato za njih ne može ni više žrtvovati od nas samih.
Zajednica probitaka među nama Hrvatima nalaže nam potrebu građanskog mira među nama i traži od nas ulog svih naših sila za obranu države.
Stjepan Horvat,rektor Hrvatskog sveučilišta 1944.godine.
