Teška ko smrt tuga me skolila,
U srce žuć mi najgorču prolila.
O,da me je sudba bar malo sokolila,
Ne bi mi duša ovako bolila.
Zimskih magli pamuk nakitio granu;
Vihor trubi pjesmu nemilu i stranu
I mjesec kopni moleć zoru ranu
Da na rane pane u blagom sopranu….
Crven kao rubin snijeg se čini.
Ahbabov pogled sliči mjesečini:
Ismete,malo sa zemlje vini
Nujnost samo može škodit Domovini.
Tuga i očaj Bosnu ne vida.-
Tako Ahbab zbori i zavoje skida
On veselo snatri i herojstvo zida….
Zemlja se smije jer ima šta piti,
To je vrela krvca što snijeg divno kiti.
Ahbab je ranjen,al ushićen klikti:
Bosna će srce Hrvatske biti……
Ismet Žunić,1942.
