Položaj Bosne; slika njezina tla. — Razvoj bosanske države. — Gornja Bosna, matica kasnijoj bosanskoj državi. — Soli i Usora, Dolnji kraji, Zapadne strane, Hum i Primorje, Podrinje.
Tri rieke, Morava, Vardar i Drim, primaknuvši se jedna drugoj na podnožju bajovne Šare-planine, diele balkanski poluotok na tri česti: na južnu ili arbanasko-grčku, na iztočnu ili bugarsko-grčku, i na zapadnu ili hrvatsko-srbsku. Zapadnu čest balkanskoga poluotoka luči od iztočne rieka Morava, a od južne rieka Drim; od srednje ju Evrope razstavljaju rieke Kupa, Sava i Dunav, a na zapadu ju oplakuje jadransko more. U toj zapadnoj česti balkanskoga poluotoka eto Bosne ponosne sa junačkom Hercegovinom. Današnja Bosna sa Hercegovinom zaprema prostoriju od kojih 950 □ zemljopisnih milja; u prijašnja vremena bijaše sad manja, a sad veća. Bilo je i časova, kada je obuhvatala malo ne svu zapadnu čest balkanskoga poluotoka. Jer Bosna sama nema, osobito na zapadu i iztoku, nikakovih prirodnih medja, već je jednom sizala na zapadu do Dubice na Uni i otoka Brača na moru, a drugi put na iztoku do Smedereva i rieke Morave.
Sred ogromne mreže bosanskoga gorovlja, sred nebrojenih gorskih kosa i sklopova razabire se jedan središnji planinski pojas, koji priliči krtorovini prostirućoj se preko poljskih brazda. Taj planinski pojas, što počima na medji hrvatsko-dalmatinsko-bosanskoj, a dočima na medji crnogorskoj, jest glavno gorje bosansko, a i razvodno gorje, s kojega teku rieke u dva mora: u Crno (dotično u Savu i Dunav) i u Jadransko. Planinski taj pojas nije medjutim jedan suvisli gorski lanac, već niz viših i nižih planinah (Šator, Vitoroga, Raduša, Zec 2160 met, Bitovnja, Bjelašnica 2115 met, Treskavica 2128 met.), koji u glavnom razstavlja pravu Bosnu od Hercegovine. Po tom Bosna (u užem smislu) spada na područje crnoga mora, a Hercegovina na područje jadranskoga mora. Imajući to na umu lasno je razumjeti, zašto su se oblasti Hum i Travunja, od kojih je postala Hercegovina, tek nakon mnogih napora sjedinile sa bosanskom državom i zašto su upravo gospodari humske zemlje kasnije težili za što većom neovisnosti i samostalnosti, ter nastojali napokon sasvim razkinuti neprirodnu svezu sa ostalom bosanskom državom. Sa razvodnoga gorja pružaju se pojedine grane, koje izpunjuju cielu Bosnu i Hercegovinu. One grane, koje se odvajaju na sjeveru a steru se Bosnom, teku prema sjeveru izmedju rieka Une, Vrbasa, Bosne i Drine, te se sve više snizuju, dok se neizgube u ravnici Posavini. Grane naprotiv, što se odvajaju razvodnomu gorju na zapadu i jugu, a teku Hercegovinom, prostiru se pravcem uzporednim sa obalami jadranskoga mora, te se sastaju kod rieke Neretve. Bosna dakle jest velika stupnjevina, a Hercegovina ogromna kotlina. Ova slika bosansko-hercegovačkoga zemljišta znatno se je dojimala i same povjesti bosanske. Tim što je Bosna stupnjevina, prolazeća na sjeveru u nizinu savsku, otvorena je ona prema srednjoj Evropi, te je za sve vrieme samostalnosti svoje bila izvrgnuta napadajem susjednih ugarskih vladara. Ugarske vojske mogle su bez prirodnih zaprieka prebaciti Savu, a zatim su im doline bosanskih rieka bile naravni putevi u samo srce bosanske države. Bosna je nadalje uslied tla svoga bila vazda podieljena na dvoje: na gornju ili planinsku Bosnu tik izpod razvodnih planina do prelaza rieka u nizinu, i na dolnju ili ravnu Bosnu bliže utoka bosanskih rieka u Savu. Ovu prirodnu diobu današnje Bosne zamjetili su već Bimljani, čim su ustanovili za medju pokrajinam Pannoniji i Dalmaciji crtu od današnje Banjaluke po prilici sve do današnjega Zvornika. Što je današnje Bosne bilo ovoj crti na sjeveru, pripadaše Pannoniji, a što joj je bilo na jugu, pokrajini Dalmaciji. I u srednjem vieku dobro se je razlikovala prava ili gornja Bosna od današnje dolnje Bosne, koju zapremahu oblasti Soli i Usora, mnogo puta i politično odieljene od ostale države. Narod sam i danas pravi tuj razliku, pošto zove Bosnom jedino prediel od Sarajeva do Zepča, dočim je kraj od Zepča do Save prozvao Posavinom. Kao što je slika površja bosanskoga znatno otegoćivala političko jedinstvo, tako je nasuprot kotlinasto tlo Hercegovine bilo u prilog centralizaciji. Tuj su se već jako rano naokolo Huma, te glavne oblasti neretavske, nanizale ostale oblasti, koje spadaju na područje Neretve: najprije velika čest stare kneževine. Neretve, kasnije i Podgorje, napokon i dielovi držare Hrvatske. Pa tako se Hum, današnja Hercegovina, premda podložan Bosni, pokazuje daleko više jedinstvenim i cjelovitim, nego li sama Bosna.
I. Matica bosanske države, središte, iz kojega se je bosanska vlast razastrla na sve strane po prvobitno hrvatskih i srbskih oblastih, bijaše gornja Bosna, t. j. visočina naokolo gornjega toka rieke Bosne od izvora njena do povjestnoga klanjca Vrandučkoga. Da upoznamo nešto bolje tu oblast.
Gornja Bosna jest visočina. Najglavnija je tuj visoka dolina same rieke Bosne, koja se neprestance širi i suzuje, te se od 550 metara snizuje do Vranduka na 313 met. Dolina je Bosne najšira upravo tik izpod samoga izvora, tamo, gdje se u nju slievaju pritoci Miljacka i Željeznica s desna, a Žujevina s lieva. Tuj se dolina Bosne razširuje u liepu i pitomu visoku ravnicu (520 met.), dugu 4 sata, a široku isto toliko. Visoka se ta ravnica zove danas Sarajevsko ili Sarajsko polje;a u srednjem vieku bijaše tuj župa, koja se je po vrelu Bosne prozvala Vrhbosna (supa Urhbozna). Vrhbosna bijaše ponajglavnija župa i tako rekuć središte gornje Bosne, tako da se je ova ciela koji put po njoj zvala. U župi vrhbosanskoj spominje se već u polovici 10. stoljeća tvrdi grad Kotor , koji stajaše kod današnjega sela Kotora 9 kilometara Sarajevu na jugozapadu tik izvora same Bosne; u kasnije doba podiže se nedaleko Kotora nov i velik grad Vrhbosna (il ca-stello Varch-Bosna, odatle izkvareno Varbossania, VVerchbossen), današnja tvrdja Sarajevska, gdje bi g. 1415. sahranjen bosanski vojvoda Pavao Radinović. Uz ove znamenitije gradove spominju se u vrhbosanskoj župi još i druga mjesta, kao grad Hodidjed (Chodidied, Chodidieth), današnji Starigrad, 21/2 sata Sarajevu najugoiztoku, zatim Brdo (Burdo) sa stolnom crkvom sv. Petra, koje bijaše neko vrieme sielo bana i katoličkoga biskupa. Ovo potonje mjesto stojaše po svoj prilici kod današnjega sela Blažuja.
Gornjoj Bosni pribrajahu se još doline pritoka rieke Bosne, poimence Lepenice i Lašve na lievoj strani, a Stabnje i Trstivnice na desnoj. Područje Lepenice i njezinih pritočića obuhvataše Lepenička župa (supa Lepenicha), u kojoj se kasnije spominju kraljevski gradovi („stolna mista") Kozao ili Kozo Kreševo (Cresseuo) i varoš pod njim (pod Kreševom, Sotto Cresceuo), zatim glasovita trgovačka i rudarska varoš Hvojnica ili Fojnica (Ouovniza, Chovnica), napokon rudarska mjesta Deževice i Dusina. Dolina Lašve i pritočića joj sastavljaše župu Lašvansku (supa Losona), u kojoj se tek za turskoga gospodstva prvi put g. 1503. javlja današnji grad Travnik. Veoma znamenit u povjesti bijaše još prediel rieke Trstivnice, koji je po planini Redu dobio ime župe Podredske (supa Bored). Tuj stajaše već u polovici 10. stoljeća utvrdjen grad Desnih ili Tesnik blizu današnjega sela Teševa, kasnije spominje se tuj mjesto Bjelino polje ili Bjelopolje (Belinapola) na istoimenom polju (Bolino poili); a u 14. i 15. stoljeću nalazimo u toj župi ponajglavnije gradove i stolna mjesta bosanskih vladara. Tuj su gradovi Sutiska i bliza joj Trstivnica, najobičnija boravišta bosanskih kraljeva; tuj je uz rieku Bosnu grad Visoki, a pod njim varoš Podvisoki, najznamenitije trgovište bosansko u 14. i 15. stoljeću. Tuj se je napokon jedan sat Sutiskoj na iztoku uzdizao izpod planine Red, a na visoku briegu kod sutoka potoka Bukovice i Borovice priestolni grad bosanskih kraljeva, tvrdi Bobovac, u kojem se je čuvala kruna bosanska.
Od nekadanjega slavnoga grada Bobovca sačuvana je sve dosele jedna kula na pol ciela, s koje se širi liep vidik na polja Ljestovaču i Lješnicu. Narod tamošnji sjeća se još, kada su tim gradom domaći kralji vladali. Priča, da je kralj često izlazio iz Bobovca na šetnju dolje u polje, a najviše da bi išao na vodu Bistrik izpod sela Aljiučića. Nadalje se pripovieda, da je kraljica bosanska bježeć iz Bobovca pred Turčiuom, na polazku rekla: „Ništa mi nije žalije što pšenice Lješnice (sa polja Lješnice) pastrme Bukovice (iz potoka Bukovice)". Pokazuje se i Carev kamen, na kojem da je turski car sjedio i motrio Bobovac, kad ga je došao uzeti.
Gornja Bosna obuhvatala je dakle izprvice samo područje gornje Bosne i njezinih pritoka, te je visočina gornjo-bosanska imala po prilici ove medje : na sjeveru planine Vlašić i Konj, na iztoku planinu Romaniju, na jugu Bjelašnicu i Bitovnju, a na zapadu planine Vraniću, Radovan i Karaulu. U nutarnjosti ove visočine bijahu najstarije župe plemenske, tuj stajahu najznatnija stolna mjesta bosanskih vladara i neke glavnije varoši kasnije države bosanske. Nu gornja Bosna nije dugo bila sputana u toli uzahne medje. Veoma rano prikupi ona oko sebe neke susjedne župe srbske i hrvatske na iztoku, jugu i zapadu, te se još prije polovine 13. stoljeća prikuči srednjoj Drini, srednjoj Neretvi i gornjemu Vrbasu. Na iztoku pridruži si poimence župu Boračku (comitatus Berez) oko današnje Vlasenice sa znamenitim gradom Pracom (Pracha Byscupnia). Bijaše u toj župi i grad Borac (Borac, Boragio) sa varoši izpod njega (Subtus Boraz ili Sotto Boraz; još i danas zovu kršćani malenu ravnicu oko Vlasenice imenom Birač); a po svoj prilici spadaše na nju i glasovita rudarska varoš Srebrenica, koja se spominje počam od g. 1376. Na jugu razširi se gornja Bosna prema Neretvi, a osobito zahvati brzo dolinu Neretvice. Tuj je već prije polovice 13. stoljeća imala župu Neretvu (supa Nerotna), koja je obuhvatala dolinu Neretvice i desnu obalu srednje Neretve. U isto po prilici vrieme pomaknu se Bosna i prema Hrvatskoj, pridruživši si župu Uskopje ili Skoplje (supa Vozcopla, Uscople) na gornjem Vrbasu.
Ovo je obseg prave ili gornje Bosne god. 1244., a bijaše za cielo već u drugoj polovici 12. stoljeća, i ostade tako sve do pada Bosne pod Turčina. Sve, što su od 12. stoljeća počam bosanski vladari (bani i kralji) sticali, nisu više pridruživali samoj Bosni, već bi sjedinili sa svojom državom kao zasebne oblasti pod posebnimi imeni. Oblasti te pako bijahu: Soli, Usora, Dolnji kroji, Zapadne strane, Humska zemlja i Primorje, i Podrinje.
II. Soli (Sale, Sou, Soy, Sow). Ova oblast steraše se u današnjoj sjevernoj Bosni medju riekom Drinom i Bosnom, a naokolo rieke Spreče. Jos i danas spominju varoši Dolnja i Gornja Tuzla (tuz =sol), gdje je nekoč ta oblast bila. U polovici 10. stoljeća stojase tuj utvrdjeni grad Salenes, te bje od njega prozvan i cieli okoliš imenom Soli. U polovici 10. stoljeća pripadaše grad Salenes sa okolišem pravoj Srbiji. Iza toga javljaju se Soli tek g. 1225. prvi put kao zasebna oblast uz banovinu bosansku, a konačno bjehu sjedinjene sa bosanskom državom početkom 14. stoljeća. Ban Stjepan Kotromanić prvi se zove g. 1324 ,,dux de la Sale'"-‘, a za njim čine to svi vladari do pada Bosne.
III.Usora (Usura, Vxora, Wozora, Woscura) bijaše oblast, što se steraše na dolnjoj Bosni i na pritoku joj TJsori, koja utiče iznad Dobora u Bosnu. Usora širila se je s obiju strana dolnje Bosne od rječice Lisnice ili Lješnice, Zepču na sjeveru, pa sve do utoka Bosne u Savu. U toj oblasti stojahu znameniti i u vojnoj povjesti bosanskoj dobro poznati gradovi Tešanj, Doboj, Dobor i Srebrenik.Po padu Bosne načiniše ugarsko-hrvatski kralji od ostataka Usore banovinu Srebreničku. I Usora spominje se prvi put uz Bosnu g. 1225., nu podpuno bi joj pridružena tek stotinu godina kasnije.
IV.Dolllji kraji (partes inferiores ; magj Olfeld = Alfold). Prvi put se spominju g. 1244, a g. 1299. iztiču se već kao dio bosanske države.10 Tada im bijaše gospodar knez Hrvatin (comes Hrivatinus),rodjak hrvatskomu banu Pavlu Šubiću, a djed glasovitomu vojevodi bosanskomu Hrvoju.Dolnji kraji postadoše od samih hrvatskih župa. Izprva bijahu malena oblast, nu koncem 14. i početkom 15. stoljeća razmaknuše se tako, da su obuhvatali malo ne svu današnju bosansku krajinu (ili Tursku Hrvatsku) izmedju Vrbasa i Une, a uza to i neke prediele Vrbasu na iztoku sve do Usore. Vjerojatno je dapače, da je i današnje ime „krajina" postalo od nekadanjega imena „dolnji kraji". Za najvećega prostranstva početkom 15. stoljeća sastavljale su dobije kraje ove nekadanje hrvatske župe: Pliva, Luka, Zemaljnik, Vrbanja, Glaž, Mrin, Vrbas, Sana i Dubica. Da spomenemo koju važniju o svakoj pojedinoj župi.
Župa Pliva bijaše u polovici 10. stoljeća čest hrvatske kraljevine. Steraše se naokolo rieke Plive, koja kod grada Jajca utiče u Vrbas. Još i danas zove se prediel na izvoru Plive imenom Plievje ili Plievlje. Dukljanska kronika priča, da su se jednom otimali hrvatski kralj i bosanski ban oko župe Plive (Preva). Kada je župa Pliva odpala od Hrvatske, nemože se ustanoviti, nu sjegurno ne prije 12. stoljeća. Koncem 14. stoljeća podiže se u župi Plivi na utoku rieke Plive u Vrbas tvrdi grad Jajce, koji domala za turskih navala na iztočnu Bosnu nadkrili sve ostale gradove, te postane glavnim gradom države bosanske.
Župa Luka prostiraše se na desnoj strani Vrbasa izpod Jajca u pre-dielu, koji se danas zove Dnoluka. Dukljanska kronika znade, da se je za župu Luku (Lucca) otimao neki hrvatski kralj sa banom bosanskim. Godine 1412. spominje se Luka pod vojvodom dolnjih krajeva, a godine 1461. iztiče se u njoj grad Komotin. Župa Zemaljnik nije potanje poznata; nezna joj se dosele ni mjesto ni poviest. Župa Vrbanja steraše se na desuoj strani Vrbasa naokolo rieke Vrbanje; glavno joj mjesto bijaše grad Kotor.
Župa Glaž (Galas, Glas, Galaas) ,po svoj prilici naokolo rieke Ukrine; bijaše blizu medje Usorske (in metis Wzore); glavno mjesto bijaše grad Glažki (castrum Galas), a pod njim varoš Sriđa. G 1285 -1334. bijaše još glažka župa u vlasti hrvatskoj, tek g. 1391. spade varoš Srida, a s njom valjda i ciela župa pod dolnje kraje.
Župa Mrin ili Mren (Meron) sa istoimenim gradom (Mrin i podanj varoš) prostirala se po svoj prilici na okolo gornje Sane, te je za cielo obuhvatala okoliš grada Ključa (castri Kluz; grad Ključ i varoš Podključ). U toj župi bijahu sjegurno i Lušci (danas Lužci ili Lušci na Sani izpcd Sanskoga Mosta), koji se god. 1392. spominju u bosanskoj vlasti (,,u Dolnjeh Kraih u Lušcih"). Ova je župa još g. 1385. pripadala Hrvatskoj, od koje bi odtrgnuta godine 1385— 1391.
Župa Vrbas ili vrbaška župa (comitatus seu districtus de Verbas) zapremaše prostoriju oko dolnjeg Vrbasa ; u njoj bijahu medju inim mjesta: Vrbaški grad (de sub castro), Vojskovo, Turjak, Gradac ili Podgradac, Viduši, Ivanjska i Lipovac. Sve od g. 1254—1385. uviek je Vrbaška župa uz Hrvatsku, tek pod konac 14. stoljeća dospije pod dolnje kraje.
Župa Sana (Zana) steraše se uz srednju i dobiju Sanu, te obuhvataše mjesta Kozarac, Blagaj, Japru, Vodicu, Oštru luku, Herbočane itd. I ova župa vazda je od g 1204 —1385. uz Hrvatsku, tek za hrvatskoga pokreta koncem 14. stoljeća spade pod bosansku državu. Župa napokon Dubička bijaše uz Bosnu samo četiri godine (1398—1402.).
Iz ovoga razlaganja sliedi, da su dolnji kraji izprva sastojali samo od četiriju nekadanjih hrvatskih župa: Plive, Luke, Zemaljnika i Vrbanje; a tek g. 1385—1391. da su ustale župe hrvatske (Glažka, Mrinska, Vrbaška i Sanska) pridružene istoj oblasti, đočim je Dubička župa samo kratko vrieme pod nju spadala.
IV. Zapadne strane, (zvane i Zavrije t j. prediel iza Vrhovina — iza razvodnih planina.) Ovim imenom, koje se dosta riedko spominje, zvale su se po svoj prilici tri župe dolnjim krajem na jugu, naime župe Glamočka, Livanjska i Duvanjska, koje se uvieke točno razlikuju od prave Bosne. Sve tri župe bijahu takodjer u starije vrieme česti hrvatske države, te dospješe tek u 14. stoljeću pod bosansku vlast.
Glamočka župa zapremaše današnje Glamočko polje na medji bosansko-dalmatinskoj. Prvi put spominje se uz Bosnu god. 1357. pod imenom Dlamuch, a drugi put pod imenom „Dlamoč" . Livno ili Hlivno su istoimenim gradom iztiče se kao hrvatska župa već u polovici 10. stoljeća, kroz cielo 12. i 13. stoljeće stoji uz Hrvatsku (Cleuna), te se još god. 1322. spominju hrvatska vlastela Mihovilići (filii Mihovilich de Clivuna) kao gospodari njegovi. Prvi se put „grad hlivanjski sa svom župom blivanjskom" spominje uz Bosnu u jednoj povelji od godine 1400.; osim grada Hlivna bijaše tada tuj oko izvora rieke Bistrice i grad Bistrica („grad bistrički"), gdjeno bijaše kasnije samostan Franjevaca. Grad Hlivno sa cielom župom znamenit je u povjesti toli hrvatskoj, koli kasnije bosanskoj.
Župa Duvanjska, poznata u domaćih spomenicih srednjega vieka pod imenom Dimno i Dumno, spadaše u polovici 10. stoljeća pod kneževinu Neretvu. Kasnije u 11. stoljeću dospije pod Hrvatsku (regio Delmina, planities Dalniae), a uz Bosnu nalazimo ju prvi put g. 1395. Tada se spominje na Duvnu selo Kolo.
V. Humska zemlja ili Hum, i Primorje. Humska zemlja zove se u domaćih spomenicih takodjer Zahumlje (Zahlbmije), a u stranih Chom, Chum, Chelmo, Halom, Chulmia, Chelmania, itd. Već na početku 10. stoljeća nalazimo Hum kao posebnu oblast pod vlastitimi knezovi ("dux Chulmorum"). Najglavnije mjesto ciele oblasti bijaše tada grad Blagaj iznad izvora rieke Bune, koja iza kratka toka utiče u rieku Neretvu. Osobito 13. do 15. stoljeća cvjetaše liepo grad Blagaj ; bijaše bo ne samo glavni grad kneževine, nego i glavno mjesto nutarnje zemlje. Izpod samoga grada stajaše uz rieku Bunu u pitomu predielu zaselak Bišće („Bišće u Podgradju"), u kojem bi bosanski kralji koji put boravili. I sad još zove se ravnica na ušću Bune imenom Bišće. Drugi znatniji grad u kneževini humskoj bijaše u 10. stoljeću Ston (Stagno, Stamnes, Stammum), ležeći na prevlaci, koja spajaše poluotok Pelješac (Stonski Rat, Puncta Stagni, Ponta de Stagno) sa kopnom. Ston bijaše izprva sielo katoličke biskupije, kasnije osnuje početkom 13. stoljeća sv. Sava grčko-iztočnu biskupiju za zemlju humsku. Godine 1333. medjutim dospije Ston sa Stonskim Ratom (poluotokom Pelješcem) pod Dubrovnik, te ostade uzanj kroz sva kasnija vremena.1
Osim Blagaja i Stona imala je humska zemlja u polovici 10. stoljeća i drugih utvrdjenih gradova, te je u to doba obsizala primorje od Dubrovnika do rieke Neretve, dočim je u nutarnjoj zemlji dopirala do gornje i srednje Neretve, a i preko nje. Od desetoga stoljeća pa do 12. razmakla se je humska zemlja dobrahno, tako da je obsizala devet šupa,ie a uza to se je u 11. stoljeću pomogla i na moru, razprostrievši svoju vlast na otoke Korčulu, Lastovo i Mljet.
I poslije toga širila se je humska zemlja na sve strane: na sjever prema hrvatskoj državi, na iztok prema nekadanjoj samostalnoj oblasti Podgorju i na jug prema Travunji najviše se razprostre za vladanja velikih vojevoda Hranića, koji se bjehu tuj u drugoj polovici 14. stoljeća osilili onako, kakono Hrvatinići u Dolnjih Krajih. Veliki vojevode od porodice Hranića (osobito Sandalj Hranić i Štipan Vukčie) vladahu humskom zemljom gotovo samostalno, priznavajući samo po imenu vrhovnu vlast bosanskih kralja; uz to širijahu gospodstvo svoje na sve strane, na sjever do Omiša, a na jug do Kotora i dalje. Oni osnovaše gotovu državu, a god. 1448. dobiše naslov hercega, po čem se kasnije sva oblast njihova prozove Hercegovinom (hercegovom zemljom.)
Za gospodstva Hranića spominju se u humskoj zemlji osim glavnoga grada Blagaja još i drugi gradovi i varoši. Na Nevesinjskom polju uzdizao se grad Vienačac („pod gradom Vienčacem na Nevesinju"); a uz Neretvu rieku nizahu se gradovi Vratar, Novi i Kruševac, potonji nasuprot današnjemu manastiru Zitomišliću. Gradovi ovi bijahu u Lučkoj župi (Cruseuac et Noui in Lucha.) Tamo gdje je danas Gabela, stojaše znamenito trgovačko mjesto Driva (mercatum ili forum Narenti); tuj bijaše carina, spremnica soli i dubrovačka naselbina. Na medji prave Bosne i Huma bijaše uz Neretvu rieku varoš Konjic sa carinom. Od g. 1438. pripadaše velikim vojvodam iz porodice Hranića i grad Trebinje sa okolišnjimi župami (stara kneževina Travunja.)
Primorjem zvaše se u obće sva zemlja uz jadransko more, u koliko pripadaše bosanskoj državi; nu u užem smislu nazivahu ovim imenom primorski dio nekadanje kneževine Travunje počam od Dubrovnika do Boke kotorske. Ovo primorje sastavljahu dvie župe : Konavle i Dracevica.
Konavle ( Canale) zvaše se plodno i toplo, četiri zemljopisne milje dugo primorje od zatona Župe kod Dubrovnika do ulaza u Boku kotorsku. Pojedine česti to župe zvahu se posebnimi imeni. Prostrane pašnjake po gorah na iztoku imenovahu Planine. U južnih Konavlih bijahu dva odieljena prediela, Donja Gora i obje Vitaljine. Glavna luka konavoska bijaše Cavtat (stari Epidaurum); ovdje bi se srbski i bosanski vladari ukrcivali, kada bi išli Dubrovniku u pohode. Četvrt sata Cavtatu na iztoku stojaše grad Obod; a najčvršći grad ciele župe bijaše Sokol, kojemu se ruševine i sad još (sjeverno Mrcinam) vide. Najplodniji dio konavoske župe bijaše dolina Ljute.
Župa Dracevica zapremaše primorje naokolo Ercegnovoga (Castelnuovo). Jedan dio te župe zvaše se već u srednjem vieku Sutorina ili Subtorina. U župi Dračevici sagradi godine 1382. bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. tik uz morsku obalu grad (castrum novum Sutorine, Novi [grad] u Dračevice), današnji Ercegnovi.
VI. Podrinje zvaše se oblast naokolo gornje Drine i njezinih pritoka: Cehotine i Lima. Ova oblast bijaše od najdavnijih vremena čest srbske države; nu oko g. 1376. pridruži ju Stjepan Tvrtko I. bosanskoj državi. Zvaše se takodjer „Drinska knezina", te su njom u ime bosanskih kraljeva upravljali veliki vojvode humski od porodice Hranića.
U Podrinju ili drinjskoj knežini spominje se na iztoku trgovište Prepolje (mercatum Prepollie, Pripoglie) na rieci Limu. Nedaleko ovoga trga stajaše glasoviti grad i manastir Mileševo u dolini Mileševke; tuj bijaše grob sv. Save, tuj se bješe Stjepan Tvrko I. ovjenčao dvostrukom krunom za kralja bosanskoga i srbskoga. Na dobijem Limu blizu utoka njegova u Drinu stajaše Dabar (danas Banja) sa manastirom sv. Nikole, u kojem je sve do 15. stoljeća stolovao grčko-iztočni biskup dabarsko-bosanski. Uz potok Breznicu steraše se znamenita trgovačka varoš Breznica (danas Plevlje).
