Kad otac moj i ja pođemo u šumu
na šetnju
sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.
Moj otac, malo pognut, na šljunku stane
i sluša: pjeva ptica;
pjeva negdje visoko na vrhu grane
u velikoj tišini,
gdje leptir gore i dolje pleše
u modrini.
Pa ćutim, ja i moj otac mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi
toče krv iz njegova tijela u moje
i kao da čujem klokotanje naše krvi
med zelenilom,
I tako mi je teško kada znam,
da svaki korak njegov
vodi ga sve bliže tami,
a svaki korak moj
sve bliže me životu vodi,
pa kao pun krivnje od njega odvraćam lice
dok tako hodamo šumom sami,
jedan uzbrdice, drugi nizbrdice.
Pa kao dva dobra druga na rastanku
koracamo šljunkom
i sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.
MAJER
