Više pameti i mira.

Dok je neznanja i gluposti, široko je polje izrabljivačima. Druga je činjenica, da protiv neznanja ima, uvijek lijeka u poučavanju i u ispravjanju krivih mišljenja, dok je protiv gluposti jedini dokaz — batina. Naša je dužnost pomoći koliko možemo u prvom slučaju i očuvati se sami od neznanja i njegovih plodova.

Razumljivo je, da se u časovima borbe pojačava djelatnost promičbe,već i poradi toga, što u radoznalosti i napetom iščekivanju ljudi, nalazi u većoj mjeri zahvalne prijamnike i prenosioce, nego li u obično doba. Neki pak upravo žive od očekivanja i stalnog prepričavanju novosti; baš poradi toga i zbog uzbudjenosti mašte nije čudo, ako se kojekakove novele u najkraće vrijeme rašire u desetak ne samo različitih, nego i posve oprečnih opisa (barem nije dosadno na zemlji). Ali značajno je, da se sve to prenosi u takovom obliku, kao da se najmanje radi o propasti svijeta, S jedne strane je to i znak gluposti i neupućenosti, dok nam s druge strane otkriva opasno oboljenje kod ljudi, vrućicu, koja donosi buncanje, slom živaca, bolest, koja je u nekih plod nesuvislog i zbrkanog duševnog života, a u mnogih i posljedica ozljede želuca. Tu se nagomilava divno tvorivo i gorivo svake promičbe, ali izgleda, da je ta masa podatnija nevjerojatnostima, nego li istini. Poput djece, koja se s najvećim užitkom utapljaju u svijetu priča i basana, plove takovi ljudi morem gluposti, upropaštavajući sve oko sebe »pouzdanim« vijestima, proročanstvima, slutnjama naricaljkama. Takovih se čuvajte i dajte im po glavi, gdje god se pojave. Jer poslije trajnog uzbudivanja i lamanja rukama dolazi umor, a to je najpovoljniji čas za napadaj neprijatelja.

Mnogi su nesposobni, da se izdignu iznad svakidašnjih sitnica i da uhvate i shvate pravu srž, bit i temeljni pravac zbivanja u svijetu i oko sebe, da razumiju zbivanje, čiji konac ne ovisi ni o trenutačnim uspjesima ni o trenutačnim neuspjesima sporednog i drugorazrednog značenja. Uklanjajući se pak dubljem i svestranijem promatranju, misle neki, da je za vjerojatnost par glasina, dovoljno začiniti ih nemogućim izvrtanjem očiju i mahanjem sa sve četiri strane. Po svojoj ulozi predstavljaju oni pravi otrov po narodni organizam, jer svuda, svijesno ili nesvijesno, šire duh defetizma, malodušja, klonulosti, ubijaju svaku volju za rad, a onim — »tko zna, kako će se sve to svršiti!?« (uz duboki uzdah i »pametno«- naherenu glavu)— preko slabića i preko onih, koji ne znaju svojom glavom pametno misliti, unose trajan osjećaj nestalnosti i nestaloženosti, što ga stvara tjeskobno iščekivanje popraćeno crnim slutnjama. A to je i znak klimave vjere u pobjedu vlastite borbe. Oni, koji to čine promišljeno i u stanovitom interesu, spadaju u zatvor, a one ko¬ji to čine iz neznanja valja osvijestiti.

Iz toga slijedi, da je potrebno djelovati u tri pravca: onemogućiti naklapanja i brbljarije, učvrstiti do fanatizma vjeru u pobjedu s razumnom podlogom u stvarnosti (politika ima biti idealizam s realnom podlogom, biti u snu i na javi) i najposlije razviti svijest odgovornosti u tim stvarima, jer moramo znati, da za ljude, koji promatraju pojedine dogadjaje zasebno, svaka vijest može znat katastrofu, dok za čovjeka, koji si promatra u cjelini povijesnog zbivanja, nema ništa, što bi ga moglo iznenaditi i odvratiti od njegova uvjerenja i rada.

Smušenost i zbrka je jedan od čimbenika, koji su nam uvijek najviše otežavali borbu, rad; ona pruža najsjajnijih podlogu i podršku malodušju i cmizdravosti. Mi smo međutim znali sačuvati mirne živce i volju za rad i u težim danima i usred veće zbrke istinitih i lažnih pričanja. Tome zahvaljujemo lijepi dio pobjede, jer kukaju i previjaju se oni, koji ne znaju, što bi radili, ili oni, koji ne mogu raditi ono, što bi htjeli. Mi medjutim znamo, što nam je raditi i možemo raditi, te nam stoga nije potrebno gubiti glavu, mi vjerujemo u uspjeh i mi ćemo i mimo i usprkos svih naklapanja uspjeti.

Branimir Rogić

Komentariši