Kao što pojedinac čovjek posjeduje svoju osebujnu, od drugih ljudi dušu, tako i pojedini narodi posjeduju svoju osebujnu, od drugih naroda različnu dušu. Narodi se upravo po duši svojoj bitno razlikuju jedan od drugoga. Sporedne značajke među narodima mogle bi se prevladati pa bi se na pr. mogli svi ljudi na svietu jednako odievati, ali izpod iste odjeće skrivale bi se i dalje različite ćudi, različiti duševni životi, već prema tome čijoj narodnoj zajednici dotični čovjek pripada. Po ćudi nekoga čovjeka odmah znademo kojemu narodu pripada.
Nesamo da »vuk dlaku mienja, ali ćudi nikada«, nego isto tako i pojedinci, pa i čitavi narodi, mienjaju svoje sporedne oznake, ali temeljne značajke narodne duše su stalne i nepromjenljive. Kao što pojedinci imaju svoje posebno osebujno duševno ustrojstvo, tako i narodi, ma koliko se kulturno razvijali i napredovali, nikada ne gube svojih temeljnih značajki, koje ih karakteriziraju kao različne od drugih naroda. Ako bi duša naroda da izgubila svoj »ja«, to bi bila smrt toga naroda. Ali kao što postoji nagon za fizičkim samoodržanjem, jednako tako postoji i nagon za psihičkim samoodržanjem, pa ne da narodima, da se odreknu temeljnih značajki svoje narodne duše, te da se tako jedan narod utopi u drugome.Poviest nas uči, da se tako jedan narod utopiilo u drugome samo u tome slučaju, ako nije imao dosta snage i vjere u svoje narodnostno samoodržanje. Ne počinjaju samoubijistvo samo pojedinci, nego i čitavi narodi. U slučaju pak kad u narodu postoji jaka želja za samoodržanjem, ne može jednome drugome narodu uspjeti, pa ni sa najgrubljom silom ni prinudom,da duševno zarobe takav narod. Najljepši primjer u poviesti svieta pruža u tome pogledu hrvatski narod. Makar da je preko osam stotina godina bio pod utjecajem stranih naroda, hrvatski narod ostao je svoj, osebujan i različit od drugih naroda, ostao je hrvatski t. j. sačuvao je temeljne značajke svoje duše nepromienjene.
Da se odredi bit hrvatske narodne duše valjalo bi napisati psihologiju hrvatskog naroda kao cjeline, a time bi se ujedno naznačila i psihologija hrvatskog čovjeka. Poznati samoga sebe t. j. spoznati svoj duševni život, još se od Sokrata smatralo osnovnom zapoviedi čovjekova života. Danas, kad znamo, da se u pojedincu zrcali duša čitavoga naroda, spoznati samoga sebe znači spoznati svoj narod. Kako se danas radi o "biti ili ne biti" naroda, to potreba spoznavanja duše svoga naroda, a po tome i samih sebe postaje kategorički imperativ sadašnjice.
Duševni život jednog naroda jest njegov kulturni život. Upoznati temeljne značajke duše nekog naroda znači upoznati temeljne značajke njegove kulture. Značajke hrvatske narodne duše očituju se na svim kulturnim područjima. Moralno-religiozna strana hrvatske duše očituje se u revnostnom vjerskom životu Hrvata, te u poznatom hrvatskom poštenju, koje često graniči s naivnošću, zbog čega su Hrvati često trpjeli. Vjerski život imao je uviek najdublje značenje za Hrvate, zato ga nisu površno shvaćali, nego su hrvatski svećenici najstarijih vremena živo nastojali oko tega, da svi obredi budu na narodnom jeziku (starom slavenskom) i da sve knjige budu pisane narodnim pismom (glagoljicom), kako bi svi hrvatski vjernici (svećenici i laici) što dublje ušli u bit vjere, u koju ne treba samo vjerovati, nego po kojoj treba i živjeti! Na području nauke nema tako oštrih razlika između naroda kao što to postoji između njihovih ćudi. Naučne istine su obćenitije vriednosti, pa ih čestoput više naroda prihvaća. Ipak i u naučnom shvaćanju postoje različiti pravci. Jedno od najvažnijih naučnih pitanja jest cjelovito i neproturiečno shvaćanje t. j. nazor na život i sviet. Hrvatski naučni duh karakteriziran je svojim prianjanjem uz idealističko shvaćanje života i svieta, koje vjeruje u moć ideja vodilja, te pobijanjem materialističkog shvaćanja, po kojemu je materija prvotna, a duševni život i duh su samo odraz materialnog svieta, te o njemu podpuno ovisni. Hrvatska umjet¬nost književna, likovna, glasbena, plesna i đr. osebujna je umjetnost različita od stranog umjetničkog izraza. Najbujnija je hrvatska lirika (jer je hrvatski jezik sposoban za osobito izražavanje finih duševnih treperenja), pa je prema tome lirska nota temeljna značajka hrvatske duše. Ma da je bilo pokušaja, da se hrvatska umjetnost odnarodi, ona ipak — napose u najnovije vrieme — u svim svojim granama traži čvrsto tlo narodnog umjetničkog izraza. Družtveni život Hrvata bio je od davnina snažan i osebujan. Borba za družtvovnu pravdu (pravicu) usađena je s rođenjem u dušu svakom Hrvatu. Družtvovne uredbe Hrvata kap život u zadrugama, sud dobrih ljudi, hrvatski sabori i dr. čisti su i osebujni izraz hrvatske narodne duše. Politički život Hrvata okarakteriziran je jakim smislom za državni život. Hrvati su od svoga dolazka u ove krajeve organizirani u jaku hrvatsku državu, koja je u to doba bila jedna od najsnažnijih na Balkanskom poluotoku. Možda je to jedinstven slučaj u poviesti svieta. da je jedan narod, koji preko osam stotina godina nije imao svoje samostalne i slobodne države, uviek uporno i na prvom mjestu izticao pravo na svoju državnu slobodu i nezavisnost. Gospodarski život Hrvata iztiče se poznatom marljivošću i savjestnošću hrvatskog seljaka, radnika i obrtnika, koji su u cielom svietu zbog tih svojih značajki cienjeni i traženi kao prvorazredna radna snaga u gospodarstvu. Na golom kršu, gdje bi drugi narod očajao, Hrvati su znali svojevrstnom gospodarskom djelatnošću stvoriti uvjete za život.
Što je za pojedinca odgoj, to je za narod njegovo kulturno napredovanje. Pojedinac je to odgojeniji, što je svoju ličnost više izpunio kulturnim vriednostima svoga naroda, a narod je to kulturniji što mu je bogatiji život na pojedinim kulturnim područjima u svom smjeranju prema savršenstvu. Hrvatski narod u svom uzponu prema kulturnom savršenstvu kroči snažno. Da bi se što bolje i što prije postigao taj cilj, koji je u budućnosti, valja temeljito upoznati hrvatsko kulturno stanje sadašnjice. Iznad sitnih i malih briga svakodnevnog narodnog života treba iztaći veliki cilj hrvatskog kulturnog uapona u budućnosti.
Kao što svaki čovjek u svome životu proživljuje dane lagodne bezbrižnosti i dane, koji težko potresaju njegovim životom, tako i narod ima svojih mirnih i svojih burnih životnih razdoblja. Ratovi između pojedinih naroda bili su burna razdoblja za dotične narode, a svjetski ratovi su burna razdoblja za sve narode svieta. Mi doživljavamo drugi svjetski rat i u buri današnjeg našeg narodnog života prva narodna briga mora bit briga za očuvanje svoga narodnog »ja«, za očuvanje hrvatske narodne duše. Smisao današnjeg svjetskog rvanja i nije ni u čemu drugome, nego u obrani svoga narodnog bivstva, svoje narodne duše. Danas se hoće — s jedne strane — uništiti duše nareda, nasilno se hoće duše raroda ubiti i zbrisati narodnostne oznake ljudi. Zato se — s druge strane kod svih onih naroda, koji nisu izgubili i koji ne će izgubiti sviest o bitnosti svog narodnog duha, javlja odpor, javlja se jačanje narodnostne sviesti više nego ikada. Hrvatski narod — sliedeći glas svoje duše – nalazi se na strani onih, koji se bore za očuvanje osebujnosti svoje narodne duše.
Kao što svaki čovjek, tako i svaki narod ima, i svoju sudbinu. Nekome je suđeno da lagodno živi, a nekome da cieli život muku muči. Hrvatski
narod ima nesretnu sudbinu. Dok su se drugi narodi razvijali i jačali, Hrvati su ginuli u borbi za njih. Šufflay je uočio kao bitnu karakteristiku hrvatske narodne duše graničarstvo. Hrvatima je suđeno da budu vječna straža na granici Iztoka i Zapada, Na hrvatskim plećima lome se dva svieta. Pa ipak, Hrvati ne očajavaju, ne uzmiču i ne traže druge domovine. U tom sukobu oni su odlučno za Zapad. U današnjem svjetskom ratu ima i ta graničarska sudbina Hrvata svjetsko značenje. Hoće li u svietu odlučiti duh Zapada ili duh Iztoka? To ovisi o pograničnim narodima. I slušaju temeljni glas svoje duše, koji je nepromjenljiv — Hrvati su na strani Zapada.
Kao što se svaki čovjek sjeća svega onoga što je proživio, te to može opet oživjeti u svietu, tako se i svaki narod sjeća cielog svoga života, a sjećanje naroda na njegovu prošlost je poviest toga naroda. Pa kao što čovjek pojedinac nastoji tako raditi da se ne stidi pred slikama svojih uspomena, tako i duša naroda nastoji da joj poviest bude što častnija
i ljepša. Stranice hrvatske poviesti nepobitan su dokaz o neprekidnosti temeljnih značajki duše hrvatskog naroda i živi su izvor novih sila pokretnica, koje u današnjem pokoljenju moraju djelovati u duhu najslavnijih ideja hrvatske prošlosti.
Svaki čovjek ima osim duše i tielo. I narod ima svoju dušu i svoje tielo. Tielo naroda jest njegova domovina. Pojedinac živi, dok mu je zdrav duh i zdravo tielo. Kad mu tielo klone, duša ode Bogu na istinu. Isto je i s narodom. Narod, koji bi izgubio svoju domovinu, izgubio bi i svoju dušu. Hrvati su bili osam stotina godina pod tuđinom, ali domovine svoje nisu izgubili. Domovina je bila zarobljena, ali je bila tu, i narod u njoj. Drugo je, kad bi narod podpuno izgubio svoju domovinu i bio prisiljen živjeti izvan svoje dotadašnje domovine. Očuvanje svoje domovine uvjet je očuvanju svoje naredne duše. Narod, koji bi bio osuđen da trajno živi izvan svoje domovine, izgubio bi svoju dotadašnju narodnost. Pojedinci uspievaju u stranom svietu očuvati svoju narodnost samo zato, jer znadu, da postoji njihova domovina, koju nikad — dok postoji — zaboraviti ne mogu.
