I ti si otišo iz našeg šehera.
Pred Begovom džamijom plaču česme
Imare šuti presito zehera
—davno su umukle u mahali pjesme.
Nekad si šetao kamenim kejom
—fes na glavi, u ustima lula,
a nekad opet lipovom alejom
u društvu blaženom rumenih bula.
Sjećaš se života kog danas nema
i burnih noći i vedrih dana
Prošlost u sjećanju osivjela driema
—mladost je rana proćerdana.
Ostade prazna đačka klupa
godine za ruku vode u sviet
i noga poslušna sročno stupa
i čeka zapovied za prvi liet.
Zašto sad plače srce u tuzi
oko kapljice rose srmeni
Neki i mrtvi tvoji su druži,
a ostaše dužni po poljubac ženi.
I novo proljeće opet će doći
i bujat će zeleno meke trave
i plakat će bez suzo, nečije oči:
proljeće kosi cvjetovima glave. .
I ti ćeš čuti šapat usana,
što prestaše davno psovat i kleti
zvonit će cvrkut iz mrtvih grana
zvonit će užasom što mučki prieti.
U bezglasnom muku rodit će se zora
i osmjeh na licu lišit će te rana
Preporođen i nov — s čelom bez bora
ti ćeš slušat ariju sabahskog ezana.
