U svom poviestnom djelu Kallay je posvema u kolotečini Dobrovsky-Šafafikovoj, on ih i izričito navodi. On misli, da je »Srb« praime sviju Slavena i prihvaća također mišljenje, da prvotno područje naseljenja Srba obuhvaća i današnju Bosnu —- iznimku čini sjeverozapadni dio, koji se još danas zove Turskom Hrvatskom, i koji bijaše tada u posjedu hrvatskog naroda, — zatim veći dio Hercegovine i južne Dalmacije i da su u tim krajevima Srbi autohtono pučanstvo.
Nego Kallay mora da se je doskora uvjerio, da njegovo prvotno znanstveno shvaćanje nije izpravno, jer je doskora povukao svoje djelo iz svih javnih knjižnica, dao ga uništiti i počeo provoditi politiku sasvim suprotnu svojem nekadašnjem teoretskom uvjerenju.
Kallay se brinuo u Bosni i za znanstveni rad i iztraživanje, on je uredio od privatnika dra Makanca preuzeti muzej i učinio ga prvorazrednom ustanovom za iztraživanje. Kallay je uobće zastupao sasvim iz pravno shvaćanje, da se zdrava politika velikih poteza ne može voditi bez čvrstih znanstvenih temelja.
Politički se Kallay oslanjao na gospodarski najjači element u Bosni, na muslimane, u čijim rukama bijaše veći dio zemljištnog posjeda.Pa budući da u skladu sa svojim poslanjem nije smio voditi hrvatske politike, a doskora je uvidio opasnost od vođenja srbske politike, bijaše on jednako neprijateljski razpoložen prema obadvie nacionalne misli.Zato on pokušavaše u Bosni nasljedovati dalmatinsku politiku »seljačtva« i označivaše jezik u Bosni »zemaljskim jezikom«. No doskora se uvjeri, da ta nacionalna bezimenost nema nikakvog uspjeha, pa zato pokuša pobuditi neku bosansku nacionalnu sviest. Bečki slavist Jagić izradi stručno mišljenje, da postoji bosanski jezik, pa se s takvim programom pokrene list »Bošnjak«.
Osobito je Kallay nastojao, da za tu misao pridobije muslimane, nekadašnje gospodare Bosne.I zaista neki mladi beg s pjesničkim darom izpjeva rodoljubnu pjesmu, u kojoj bijahu i ovi stihovi:
»Od Stoca pa do brodskih vrata,
Ne ima Srba ni Hrvata.«
U tome političkom pokušaju opažamo odmah dobrog poznavaoca balkanske poviesti. Bez sumnje bijaše sasvim izpravna osnovna misao, da su državne tvorevine na Balkanu bile najjači činbenik pri stvaranju nacija, pa upućujem čitaoca na moje uivodno razlaganje. Pa ipak je Kallayev pokušaj s bosanskom nacijom morao propasti na neizlječivoj bolesti poviestne neistine, jer bosanske nacije nikada nije bilo, a niti će je biti.
Tokom devetdesetih godina postajao je neuspjeh »bošnjačtva« sve očitijim. Pokazalo se, da absolutno nije sposobno za život. Ali se također pokazala i čudna činjenica, da se doduše moglo spriečiti širenje hrvatstva, a nipošto ne također i širenje srbstva u Bosni. Uzprkos svim Kallayevim nastojanjima, srbstvo je dolazilo sve više do izražaja, postajalo je sve neugodnije, i njegov utjecaj na bosanske muslimane bivao je sve to veći, pa oni dođoše doskora sasvim u srbsku zapregu.
Pri bližem razmatranju to nam se čini sasvim razumljivim. Hrvatske zemlje: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bijahu u posjedu Monarhije, pa nije bilo težko spriečiti, da se hrvatski narodni pokret proširi na Bosnu. Nisu samo hrvatsko ime, hrvatska zastava i hrvatski nacionalni politički rad u Bosni bili strogo zabranjeni, nego se čak na prvoj stranici redarstvenog albuma u Sarajevu nalazila slika hrvatskog političkog vođe dra Ante Starčevića, a za njom nešto podalje sedam slika najiztaknutijih ličnosti hrvatske oporbe, pa je stoga svaki pokušaj tih ljudi da dođu u Bosnu, morao voditi do nepoželjnog poznanstva s bosanskim redarstvenim zatvorima. Osim toga bijaše moguće vršiti utjecaj na katoličko svećenstvo, i to jednako na redove kao i na svjetovno svećenstvo, a ovo potonje bijaše glavni nosilac hrvatskog narodnog pokreta, pa zato se hrvatski pokret u Bosni mogao stvarno suzbijati.
To međutim nije uspievalo sa srbskim narodnim pokretom. Ne samo poradi toga, što se nije mogao vršiti utjecaj na kraljevinu Srbiju, gdje je, kako sam u prošlom poglavlju utvrdio, svesrbski pokret postao stožerom državne politike, nego nije ni bilo lako spriečiti srbski utjecaj iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ne prieđe u Bosnu, jer u doba Kallayevo bijahu Srbi u tim zemljama dragocjeni stupovi tamošnjih vlada. I zato nije bilo moguće vladine ljude strpati u album zločinaca onako kao Hrvate od oporbe. Osim toga imali su Srbi pored svoje narodne Crkve, čije ćemo djelovanje još kasnije upoznati, još i ne sasvim bezznačajnog pomagača, ruskog konzula u Sarajevu, u kome bijaše utjelovljen čitav ugled i utjecaj majčice Rusije. Izvan svake je sumnje, da su se ruski konzuli u Bosni sad manje, a sada opet više otvoreno rotili sa Srbima. Tako je na pr. ruski konzul Bakunin sasvim očigledno sudjelovao u srbskim spletkama protiv Monarhije, a kada je bio odstranjen, njegov se nasljednik Igelstrom od njega razlikovao samo time što je u svom radu bio mnogo oprezniji i što ga je vršio mnogo pristojnije.
Tako se bijaše Kállayu doskora boriti sa sve većom snagom Srba u Bosni. Mi se ovdje ne možemo pozabaviti pojedinostima te borbe, te ču samo nabaciti neke kratke sličice. U službenom izdanju brojitbe mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine prema popisu pučanstva od 1. svibnja 1885. (Sarajevo 1886., Zemaljska tiskara) nalazi se 41 mjesto s oznakom, da u njima stanuje samo grkoiztočno pučanstvo. Pošto su grkoiztočnjaci u Bosni većinom pridošlice, postojala je u njih sklonost da se odíele od inovjeraca, pa su tako u Bosni nastala mnoga jednaka imena mjesta, u kojima ima s jedne strane muslimana i katolika, a s druge strane girkoiztočnih. Jedno te isto ime dolazi dva puta, a i do tri puta, te glasi Janjari Turski, Janjari Pravoslavni ili Špionica Turska, Špionica Katolička, Špionica Pravoslavna. Od gore spomenutog 41 imena imade ih prema službenom popisu od god. 1885. 33 oznaku »pravoslavni«, 5 »rišćanski«, a 3 »kristijanski«. To sasvim odgovara našoj tvrdnji, da grkoiztočno pučanstvo Bosne u doba zauzimanja uobće nije imalo nikakve nacionalne sviesti. Ali u rezultatima popisa stanovničtva u Bosni i Hercegovini od 22. travnja 1895. (Sarajevo 1896., Zemaljska tiskara) sva se ta grkoiztočna sela označuju već srbskima: »Janjari Turski«, »Janjari Srbski«, »Špionica Srbska« i t. d. Prema tome je jasno, da je Srbima pošlo za rukom, da se učvrste uzprkos službenom smjeru i da posrbe oznake mjesta, koje dotada bijahu samo vjerski označivane. A tako bijaše i na svim drugim područjima.
Kállay bijaše u težkom položaju. Nije mogao otvoreno nastupali a Khuenova vlada smatrala se vrlo zgodnim rješenjem, jer je umirila Hrvatsku. U toj okolnosti sadržan je po mome shvaćanju pravi razlog protiv Srba, jer oni bijahu u Hrvatskoj i Slavoniji stup Khuenove vlade, za onaj ozloglašeni Kállayev redarstveni sustav, koji se kasnije toliko zamjeravao njegovoj vladi. Imao je vezane ruke, osjećao je neprijatelja, ali mu se nije moga otvoreno staviti nasuprot i zato ga je morao suz bijati tajnim putovima, s pomoću redarstva i tajnih agenata.
Godine 1895. započinje pokret među muslimanima u Bosni. Premda bijahu vladini ljudi, ipak ne mogahu pad vladom Monarhije izraziti svoju volju bez ikakovih obzira u pravcu svojih probitaka kao prije.Srbima je uspjelo izkoristiti tu okolnost, posijati među muslimane nezadovoljstvo i izazvati njihov pokret. Nakon propasti »bošnjačtva« padoše tako muslimani u Bosni u ruke Srbima. Počevši od g. 1895., pa sve do 1910., muslimani su u Bosni samo oruđe u srbskim rukama kao posljedica politike, koja je spriečila, da se muslimani sasvimi prirodno našem analiziraju u hrvatskom pravcu. I ovdje su Srbi vrlo spretno igrali dvoličnu ulogu. S jedne strane huckali su muslimane protiv vlade, a s druge strane nagovarali su ih na izseljivanje i nastojali su, da kupe po mogućnosti što više i što jeftinije zemljišta izseljenika.
Kállay je počeo osjećati, kakova je uloga pravoslavne Crkve u na rodnom pokretu Srba, tle je sustavno nastojao oko toga, da što više grkoiztočno svećenstvo dovede u zavisnost o državnoj sili. Uspjelo mu je naći nekoliko pouzdanih viših crkvenih dostojanstvenika. Time je međutim postigao samo taj uspjeh, da se narod s nižim svećenstvom stavio nasuprot lojalnim dostojanstvenicima Crkve i tako nastade t. zv. bosanska crkvena razpra. Povod toj razipri sastojaše se u tome, što je mostarski metropolit Serafim Perović, dospjevši u sukob s laicima, članovima uprave samostana Žitomislića, zvao u pomoć vladu i dobio je, da provede svoju volju. Srbskopravoslavni biskup, pa da se obrati na inovjernu vladu za pomoć protiv vlastitog svog stada?! — To bijaše svetogrđe! Nerazpoloženje bijaše upereno i protiv sarajevskog metropolita Nikole Mandića, pravoslavca iz Hrvatske, jer je u svome nastupnom govoru izjavio, da će biti vjeran sin svoje Crkve, ali također vjeran podanik svoga cara i gospodara. Tako što već se onda nije smjelo pružati bosanskim Srbima. Na čitavom pravcu od Beograda, Novog Sada do Zagreba (Srbobran) upravljalo je srbsko novinstvo najžešće napadaje na obojicu metropolita i na bosansku vladu, a što je najčudnije, u tome je ne pomagahu samo mladočeški pražki listovi, nego čak i neki bečki.
Čim su Srbi završili nacionaliziranje gradskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, a taj se proces zbivao od g. 1878. do g. 1895., stupiše oni u borbu protiv vlade. U toj borbi bijahu im muslimani saveznici, i to svakim danom u sve većoj mjeri. Borba ta ne bijaše vođena samo u srbskom tisku Austro-Ugarske i Srbije, nego i u inozemstvu. Ovdje mi je posebno upozoriti na brošuru »Bosna i Hercegovina pod upravom Austro-ugarske monarhije« (Berlin 1901.) u kojoj se bosanske prilike prikazuju sasvim zlonamjerno, upravo zagrižljivo i nepravedno na štetu Austrije.
Ta borba protiv vlade bijaše na koncu konca uperena protiv Monarhije. Trebalo je njome dokazati, da Monarhija nije u stanju upravljati u Bosni tako, da pučanstvo bude zadovoljno, a između redaka moglo se razumjeti, da bi Srbija čitavu stvar nesumnjivo mnogo bolje izvela.
