Sijeda kaduna.

Pred nogama njenim svilna maca kleči,

I kumrija kliče vječnosti Kur'ana,

A ona — gle — tiho, ko lišće sa grana,

Pjeva im kaside, bez stiha i riječi.

Godine su njene u samoći mrle,

Plandovale mirno, ko jaganjci bijeli

Raštrkanih stada, kad sutoni vreli

Vrh zelenih rijeka hrid i šumu grle —

I ginuli dani u duboku tminu

Crnih, starih kula — i umorni, sijedi

Na kosama sjali, kao traci blijedi,

Ko srebrne niti na snijeznome krinu

U srcu joj osta tek daleka jeka

Negdanjih sevdaha, što davno pomriješe,

I — gle — usne njene turobno se smiješe

Na neznanu sjenu, koju dugo čeka.

A tamo u svijetu zviždale su pale,

 I padale čalme sa kalpaka holih,

 I krvave pjesme demiskija golih

Nabodice mrke po mejdanu zvale.

Lutali su kraj nje jatagani ljuti
I s ranjenih grudi ječale su gore,
A mjeseci bijeli lutajuć do zore
Gledali su ženu, koja vječno — šuti….

Ahmed Muradbegović;"Haremska lirika",Zagreb,1921.

Komentariši