Pred nogama njenim svilna maca kleči,
I kumrija kliče vječnosti Kur'ana,
A ona — gle — tiho, ko lišće sa grana,
Pjeva im kaside, bez stiha i riječi.
Godine su njene u samoći mrle,
Plandovale mirno, ko jaganjci bijeli
Raštrkanih stada, kad sutoni vreli
Vrh zelenih rijeka hrid i šumu grle —
I ginuli dani u duboku tminu
Crnih, starih kula — i umorni, sijedi
Na kosama sjali, kao traci blijedi,
Ko srebrne niti na snijeznome krinu …
U srcu joj osta tek daleka jeka
Negdanjih sevdaha, što davno pomriješe,
I — gle — usne njene turobno se smiješe
Na neznanu sjenu, koju dugo čeka.
A tamo u svijetu zviždale su pale,
I padale čalme sa kalpaka holih,
I krvave pjesme demiskija golih
Nabodice mrke po mejdanu zvale.
Lutali su kraj nje jatagani ljuti
I s ranjenih grudi ječale su gore,
A mjeseci bijeli lutajuć do zore
Gledali su ženu, koja vječno — šuti….
Ahmed Muradbegović;"Haremska lirika",Zagreb,1921.