U jednom ranijem broju "Osvita" prikazali smo osnovne smjernice političkog razvitka hrvatskih muslimana od samih početaka toga razvitka u modernom smislu te riječi pa do danas. Ovaj puta ćemo isto tako ukazali na glavne činioce, unutarnje i vanjske koji su utjecali na nacionalni razvitak hrvatskih muslimana, koji je razvitak u uskoj povezanosti s političkim razvitkom.
Ono što je glavno i u čemu su neumorni istraživači i nacionalni borci potpuno uspjeli i što je ostvarenjem Nezavisne Države Hrvatske konačno i definitivno u djelu provedeno je činjenica da se pitanje nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana definitivno raščistilo i bacilo s dnevnog reda kao sasma definitivno riješen problem. Tim je nastojanjima nedvojbeno utvrđeno da su naši muslimani Hrvati, pače najčistija hrvatska krv. I o tom se više nikada neće povući pitanje, jer su muslimani u cijelosti i praktično na djelu pokazali snagu svoje nacionalne svijesti svojom borbom i ogromnim žrtvama za svoju hrvatsku državu. Bolja im legitimacija za to ne treba. Zato mi, hrvatski nacionaliste – muslimani, više nikada ne dopuštamo diskusiju po tom pitanju, jer je ono definitivno riješeno, i to, hvala Bogu, onako kako je jedino ispravno i kako smo mi htjeli i borili se.
Za nas može bili zanimljiv samo povijesni razvitak te nacionalne svijesti muslimana i tome momentu je posvećen ovaj članak.
Jedna je osebujnost bosansko-hercegovačkih muslimana medu ostalim i to što se nacionalna svijest kod njih počela vrlo kasno buditi, kasnije nego i kod jedne skupine cjelokupnog europskog društva. Nasuprot tomu kod islamskog dijela hrvatskog naroda se ponajviše i ponajdublje zadržao regionalni osjećaj. Ovaj regionalni osjećaj kod bosansko-hercegovačkih muslimana ne znači samo osjećaj pripadnosti jednoj uskoj geopolitičkoj sredini, konkretno Herceg- Bosni, nego također i osjećaj snažnog domoljublja i patriotizma. Veliku snagu ovoga osjećaja bosansko-hercegovački su muslimani posvjedočili u mnogobrojnim prilikama svoga povijesnog iživljavanja. Ono je okarakterizirano mnogobrojnim uzrečicama koje su izražavale taj snažni osjećaj, a najpoznatija ona bošnjačka "S ramena ću glavu dati, a kamena jednog ne dam". Da je doista tako bilo, svjedoči nam povijest koja nas uči da u Hcrceg-Bosni nema ni jednog grma koji nije zalijevan krvlju koju su prolijevali Bošnjaci i Hercegovci stojeći hrabro na braniku svoje uže domovine Bosne ponosne.
Kad se s druge strane ima na umu sve one mnogobrojne okolnosti koje su bile upravljene na otkupljivanje nacionalnog osjećaja kod bosansko-hereegovačkih muslimana, onda nam ova činjenica postaje još značajnijom, a 1.1/log prekasnom razvitku nacionalne svijesti kod ovog dijela Hrvata – jasniji.
Bosna, kao zasebna državnu ivorevina u doba njezine samostalnosti stvorila |c jedan regionalni mentalitet koji se nije dao jednostavno mimoići i preko noći izmijeniti Preko četiristogodišnje iživljavanje u sferi Orijenta za vrijeme turskog gospodstva nije bilo u stanju nametnuti Bošnjacima ničega turskog. Što više ovo gospodstvo s izvjesnim težnjama za turskofilsku orijentaciju samo je još pospješilo jačanje osjećaja osebujnosti. Obzirom na to da je bosansko-hercegovačke muslimane spajao s Turcima osjećaj iste vjerske pripadnosti, ova činjenica postaje tim značajnija jer je bjelodano da vjerski momenat i danas imade vrlo veliku snagu, kojoj su se u ranijim stoljećima svi drugi osjećaji povinjavali. Historijski je, doduše, utvrđeno da Turci nisu bili agresivni u svojim nacionalističkim težnjama prema podjarmljenim narodima tako da je u našim slučajevima mržnja prema Turkušama kod nas bila upadnija nego turske nacionalističke tendencije.
Za vrijeme gospodstva Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini, ovim specijalno hrvatskim pokrajinama izvršena je preorijentacija bosansko-hercegovačkog pučanstva, posebno muslimana, u duhu Zapada i zapadne političke i kulturne orijentacije, koja je u svom duhu imala i znatno razvijenu nacionalnu svijest europskog društva. U Bosni međutim Podunavska je Monarhija onemogućila razvitak pravilne nacionalne svijesti propagirajući medu bosanskim pučanstvom posebnu bosansku nacionalnost, a strogo ometajući hrvatsku nacionalnu orijentaciju. Išlo se tako daleko da je do 1908. godine u Bosni bilo zabranjeno hrvatsko ime. Ovo je bez sumnje najvažniji razlog sporom razvitku nacionalne svijesti bosansko-hercegovačkog pučanstva, a posebno muslimana, jer je medu njima, kao nacionalno nesvjesnim, bilo utjecajnih i uglednih ličnosti koji su ovu austrijsku nacionalnu koncepciju prihvatili.
Za propagiranje "bošnjaštva" Austro-Ugarska i njezini predstavnici u Bosni nisu imali nikakve solidne niti znanstvene podloge, ali im je ona bila potrebna za učvršćivanje njihovog gospodstvu)ućeg položaja pa ju je trebalo nekako podržavali. I čim je Podunavska Monarhija organizirala svoju upravu u Bosni, počela je iznalaziti metode da bosanski element pridobije za sebe. Počela je od muslimana koji su u početku bili najnezadovoljniji s okupacijom i svim onim što je ona sobom donijela i koji su se vrlo leško snalazili u novim prilikama. Nije to bila ni laka slvar. Nakon četiristoljetnog iživljavanja u sferi Orijenla trebalo se lakorekuć preko noći okrenuli sto osamdeset stupnjeva na suprotnu stranu, koja im je svim svojim bila tuda pa čak i odvratna. Oni su bili strašno kažnjeni šio su cesarske trupe dočekali s oružjem u ruci. Mnogi njihovi prvaci otišli su na st i at ište. Zadavao se strah da se ne pojavi buna. Pored loga medu muslimanima sc javljala bojazan i za njihov ckonomsko-socijalni položaj, jer su se pronijeli glasovi da ćc kršćanska vlada oslobodili kmetove i pojedincima muslimanima oduzeli /.emlju. Ta neizvjesna situacija stvara tešku psihozu medu muslimanskim stanovništvom. S nepovjerenjem susreću nove gospodare.
Vlast je počela raznim akcijama da muslimane pridobije za sebe. Stvaranje "bosanske narodnosti" nije uspijevalo, a kad je počela iz Zagreba u Bosnu prodirali hrvatska svijest, ustalo se protiv svega što je u sebi nosilo u Bosni i Hercegovini hrvatsko obilježje. Zabranjena je bila hrvatska zastava, hrvatsko ime, grb i svaka i najmanja manifestacija hrvatstva.
Svaka akcija u pravcu naglašavanja identiteta Hrvata iz Bosne i trojednice bila je u zametku ugušena. Vlast je naročito pazila na opozicionalce iz Hrvatske. Tako su u zločinački album Ravnateljstva sarajevskog redarstva dospjele slike istaknutih članova Stranke prava koja je propovijedala radikalni hrvatski nacionalizam. Na prvom je mjestu slika dr. Ante Starčevića. Strogo se pazilo da se njegova nauka ne proširi u Bosni. Trebalo je samo reći da je netko Hrvat, pa da se dotični nade onkraj u/a. Stjepan Radić je iz Mostara dobio "peršup" u Metković, samo zato što je u jednom "hanu" prigovorio četi Srba kad šaku Hrvata nazvaše lopovima, što je spomenuo prekrasnu tadanju hrvatsku izložbu u Zagrebu kao sjajan dokaz hrvatske kulturne snage. Svi pravaški listovi Hrvatske bili su u Bosni zabranjeni. Tako se rad na hrvatstvu vrši isključivo na kulturnom polju preko raznih kulturnih ustanova. Cilj je bio politički: održanje i jačanje hrvatskih nacionalnih pozicija. I povijest hrvatskih kulturnih društva u Bosni i Hercegovini nije ništa drugo nego povijest borbe za afirmaciju hrvatskog imena u lim zemljama. Koje su političke ideje ispovijedali Hrvali u Bosni osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća lako je znati kad se ima na umu da je prvi nezavisni list u Bosni "Osvit" pisao u duhu Slarčevićeve Stranke prava. Tu ideologiju usvojila je većina katoličkog građanstva u Bosni i sva mlada generacija muslimana koja se nacionalno osvješćivala. "U Bosni se Slarčevićanslvo nije smatralo za političku stranku nego za opći hrvatski nacionalni pokret koji je razbuktao nacionalno oduševljenje i probudio uspavane snage. Sama ličnost Starčevića magično je djelovala na okolinu. Svima inponira njegov beskompromisni nacionalizam čist od svih klerikalističkih natruha i svega onoga što bi moglo pomutiti pravu blistavost nacionalne svijeti.
Starčević je bio u ličnom kontaktu s mnogim Hrvatima u Bosni koji su smatrali svojom nacionalnom dužnošću da pohodeći Zagreb, posjete Staroga. Njegova je popularnost i kod muslimana bila velika. Često su dolazili muslimani trgovci u Zagreb i tad bi rado polazili u posjete Anti Slarčeviću. Martin Lovrenčić u svojim uspomenama na Antu Starčevića kaže: Da se našao koji puta u bivšoj narodnoj kalani na Jelačićevu trgu s uglednim trgovcima muslimanima iz Cazina, Sanskoga Mosta i drugih mjesta pa ih na njihovu naročitu želju vodio u Starčevićev stan u Kukovićevoj kući. Tu su oni podulje najsrdačnije razgovarali s njim i upoznavali ga s odnosima u okupiranoj Bosni. Vidjelo se je koliki je ugled uživao taj voda Hrvata medu svjesnim bosanskim muslimanima. Za svakog posjetioca iz Bosne on je imao prijatne riječi. Hrvatima katolicima stavljao je na srce "iskren rad s muslimanima veleći da su oni (muslimani) najčišće naše krvi".
Hrvatski se je pokret naročito razmahao medu mladim muslimanskim generacijama.Većina studenata Šerialske sudačke škole u Sarajevu, odakle Izlazi prva muslimanska inteligencija, osjećaju se Hrvatima. Godine 1894. njih 18 bili su pretplatnici izdanju "Matice Hrvatske", Pored loga mnogi preparandisti i gimnazijalci muslimanske vjeroispovjesti primali su "Maticu Hrvatsku". Stevan Žakula, dugogodišnji profesor na bosanskim srednjim školama ističe u svojim uspomenama iz log vremena hrvatsku orijentaciju te prve muslimanske inteligencije. "Sjećam se da je, kaže Žakula, na primjer, jedan takav đak državni činovnik mene lično ne možda u šali nego podpuno ozbiljno i u duhu Slarčevićeve doktrine smatrao i često nazivao Hrvatom pravoslavne vjere zato što sam rođen u Lici." Ta viđena ličnost kojoj Žakula ne navodi ime bio je Osman Nuri Hadžić.
On je 1894. god. izdao knjigu "Islam i kultura" u kojoj je odgovorio na izlaganja prof. Milana Nedeljkovića, o islamu i njegovom utjecaju na duševni život i kulturni napredak naroda. Tu se Hadžić često poziva na Starčevića i njegovo mišljenje o islamu. Njegova je knjiga svojevremeno mnogo čitana i tako su se preko te knjige mnogi muslimani upoznali sa Starčevićevim idejama. "Islam i kultura" je probudila kod muslimanskog elementa veliko interesiranje za Starčevića i njegove ideje, a posebno Stranku prava, koja je smatrala Bosnu hrvatskom pokrajinom i to jasno istakla u svom programu od 26. lipnja 1860. Ovaj su program potpisali mnogi Hrvati iz. Bosne. Među njima Ivan Aziz Miličević i Safvetbeg Bašagić, tada najkulturniji musliman u Bosni, kasniji predsjednik Bosanskog sabora, poznati orijentalist i književnik. Kao izraziti Slarčevićanac Bašagić je svojim sudjelovanjem i aktivnim učešćem kod polaganja kamena temeljca Slarčevićevom domu koji je tom prilikom udaren, Bašagić je svratio na sebe pozornost Khuenova režima, pa mu je zabranjeno pohađanje gimnazije u Hrvatskoj i Slavoniji i bio je prisiljen povratiti se u Sarajevo. Tako je dakle Slarčevićeva nauka imala najviše zasluga za nacionalno buđenje muslimana. Mnogo je tomu doprinio i "Obzor", taj najbolje uređivani i u Bosni najčitaniji zagrebački list koji je mnogo pažnje posvećivao muslimanima i njihova pitanja tretirao objektivno i s razumijevanjem i istinskim osjećajem za muslimane. I neki franjevci imaju stanovitih zasluga za razvitak nacionalne svijesti muslimana. Svojim nastojanjem da muslimane pridobiju za hrvatsko političko nacionalno stanovište, oni su nastojali postići održavanje prijateljskih odnosa s muslimanima.
Međutim, već osamdesetih godina postaje zahvaljujući nauci Ante Starčevića medu muslimanima u Bosni vrlo jak hrvatski nacionalni pokret koji je nakon stupanja u život prve muslimanske inteligencije zadobio vrlo veliko značenje u političkom životu muslimana i preko "Muslimanske svijesti", "Behara", "Bisera" itd. dominirao javnim mišljenjem muslimana. Neprocjenjive su zasluge u tom pogledu Ademage Mešića, Safvetbega Bašagića, Hamdije Kreševljakovića, Muse Ćazima Ćatića, Osmana Nuri Hadžića i mnogih drugih muslimanskih kulturnih i javnih radnika.
(Osvit, 1942.)
