Tako mi dina

(Menji)

Onog,što nikad osjetio nisam,a za čim žudim,
Ti imaš,djevojko,vjerna!
Ja toplinom doma kao zora rudim,
kad gledam Tvoja dva pogleda smjerna.

Alahov odsjev u oku Ti gori,
žarak ko žižak moje lule čedne,
i tiho,nježno,čuvstveno mrmori
ko rajski zdenac pun vedrine medne:

-Ismete!
Poput sniješka na proljetnoj grani
kopnio si pod maćehe rukom,
tek materin grobak u pitomoj strani
bio je Tvoje utjehe lukom.

Rastao nisi pod majčinim okom,
pa ne znaš što je toplina ni žar,
ali lasta lasti,eto,hrli skokom,
da sebe samu dade Ti na dar.-

Alahu Višnji,u Tebi se topi
milinom svako krvno mi zrnce.
Oh,hvala Ti,što me svojom iskrom opi,
kojom će me grijat samo moje sunce!

Oh,Menjo divna,tako mi dina,
toplinu doma nosiš mi u oku,
i Tvoj glasić:fina violina-
svira mi sreću trajnu i duboku.

Ismet Žunić(Zbornik hrvatskih sveučilištaraca,Zagreb,1942.)